Kao i obično u vrijeme kad se vraćam kući s posla, i toga je dana u tramvaju vladala neopisiva gužva. Muškarci i žene stisnuti na malom prostoru, umorni od rada i raznoraznih problema, smrknutih lica pratili su me pogledom dok sam se probijala prema jedinom slobodnom kutku. Taman kad sam se uhvatila za ručku i tramvaj je krenuo, s drugog kraja kola začula se vika.
- Ne dirajte me! - dopro je do mene mlađi muški glas. Zvučao je prestrašeno, ali nekako i poznato. - Rekao sam vam: nemam kartu! Maknite se od mene!
Ulazak kontrolora
Okrenula sam se u pravcu iz kojega je dolazila buka, pokušavajući vidjeti što se događa, ali od mnoštva glava koje su se zibale u ritmu tramvaja to i nije bilo tako jednostavno.
- Ukoliko nemate kartu, molim vaše isprave! - zahtijevao je muškarac u uniformi.
- Isprave? Kakve isprave! - mladi muškarac sad se glasno nasmijao. Njegov smijeh je zazvučao histerično - Nemam ja nikakve isprave. Sve su mi oteli. Sve!
Kontrolor, glasno podržavan od nekolicine putnika koji su se zgražali nad izgrednikom, uhvatio je mladića za nadlakticu i počeo ga vući prema vratima, no tek tada je nastala prava drama. Mladić se otrgao iz njegovog stiska i počeo usplahireno mlatiti rukama oko sebe.
- Mičite se od mene! Svi! Ne dam ja nikome više da me dira! Dosta mi vas je svih! Mičite se od mene, rekao sam!
Dok se predstava zahuktavala, a dvije starije gospođe pored mene zgroženo komentirale kako „je užasno dok mladi tako piju“ i kako je „takvima mjesto iza rešetaka“, ja sam se pitala odakle mi je poznat taj glas. Tek kad se dugonja u jednom trenu okrenuo u mom pravcu i kad sam mu uspjela nakratko vidjeti lice, shvatila sam da ga zaista poznajem. Štoviše…
- Krešo? - promrmljala sam zbunjeno.
Lijepe uspomene
Krešo je bio jedan od mojih bivših kolega iz srednje škole, svakako jedan od onih kojih sam se rado sjećala. Za razliku od ostalih dečki u razredu koji su se voljeli praviti važni i bahatiti, visoki i mršavi Krešo bio je prava dobrica. Uvijek pristojan i dobrodušan pomagao je svima gdje god i kad god bi to mogao. Svi smo u biti voljeli Krešu i samo ga je nekolicina skorojevića ismijavala. Sjećam se kako sam ga jednom prilikom branila kao da mi je rođeni brat kad su na zub uzeli njegove demodirane cipele.
- Prestanite ga zadirkivati! - vikala sam tada na dvojac koji je mislio da im činjenica što potječu iz bogatih obitelji daje za pravo ismijavati druge. - Možda nema markiranu robu kao vi, ali vas dvojica mu niste ni do koljena!
Toga sam dana ostala dulje u školi, sjedeći s Krešom na klupi ispred školske zgrade i slušajući po prvi puta njegovu životnu priču. Povučen i samozatajan kakav je bio, nikad se nije nikome povjeravao tako da sam se osjećala na neki način počašćenom što se otvorio baš meni. Priznao mi je tada kako živi sam s mamom, kako žive vrlo skromno i kako dosta novca odlazi na njegovo liječenje.
- Pijem lijekove otkad znam za sebe. Ma ne znam točno ni za što su, mama vodi brigu o tome, a na meni je samo da dobro učim. Jednoga dana, kad diplomiran, izvući ću nas iz bijede i onda će sve biti drugačije!
Godine su prošle od tog našeg razgovora i posljednja vijest koja je doprla do mene o Kreši bila je ta da je upisao studij matematike. Sjećam se da sam tada bila presretna zbog njega. Sada, gledajući ga u tramvaju onako raščupanog, neobrijanog, blijedog i s grašcima znoja na čelu kako pomahnitalo maše oko sebe, zabrinuto sam se zapitala: što je pošlo po zlu?
Odgurnuvši prilično grubo dvije lajavice koje nisu prestajale vrijeđati mog prijatelja, pokušala sam se probiti do njega. Međutim, jedino što sam uspjela vidjeti bilo je kako ga nabijeni muškarac hvata za mršavu ruku i vuče prema vratima.
- To je Krešo, pustite ga! - povikala sam ne obazirući se na neodobravajuće poglede oko sebe. Pokušavala sam se probiti kroz masu, no kako se tramvaj zaustavio prije nego što sam u tome uspjela, preostalo mi je samo da otvorenih usta ispratim dvojicu muškaraca pri njihovu izlasku na stanicu. Još sam jednom uspjela vidjeti blijedo Krešino lice i već je tramvaj kretao dalje, kao da se ništa i nije dogodilo. Isuse, pa on je vjerojatno ozbiljno bolestan, prošlo mi je kroz glavu i ruka mi se bespomoćno zalijepila za staklo prozora.
- A što vi gledate? Nemate svoga posla? - obrecnula sam se na muškarca koji je netremice zurio u mene otkako je shvatio da poznajem podivljalog mladića.
- Ništa, samo se čudim. To vam je prijatelj? Ta pijana budala? - komentirao je odmjerivši me svisoka od glave do pete, te drsko nadodao: - U tom slučaju me nimalo ne čudi da ste tako nekulturni. Kako se ono kaže: s kim si, takav si.
Ništa na to nisam odgovorila, ali dok sam na sljedećoj stanici izlazila iz tramvaja pobrinula sam se da bezobrazniku tako nagazim na nogu da je glasno jauknuo.
Sramota!, žestila sam se u sebi dok sam žustro hodala niz ulicu. Svi samo znaju kritizirati, ali nikoga nije istinski briga za drugo ljudsko biće. Po čemu su to oni pametnjakovići zaključili da je Krešo pijan, pitala sam se srdito. On, koji u životu nije popio niti kap alkohola jer zbog lijekova nije niti smio! Na maturalnom putovanju bio je jedini od svih nas u razredu koji je nakon tuluma ostao trijezan i koji nam je svima pomagao da sretno stignemo do svojih hotelskih soba. Pa ipak… Nešto sada s njime nije bilo kako valja. Taj prestrašen izraz na njegovu licu, to znojenje, to nesuvislo ponašanje… Što mu se moglo dogoditi? Zar nije trebao već odavno diplomirati, raditi i biti sretan jer je uspio pomoći svojoj majci kako je i planirao? Zašto je djelovao tako izgubljeno i izgledao poput beskućnika?
Zadubljena tako u svoje misli i pod dubokim dojmom onoga što se netom dogodilo, stigla sam i doma. Čim sam otključala vrata, na mene je nasrnuo moj najbolji i najvjerniji prijatelj.
- Polako, srušit ćeš me! Don, polako! - branila sam se smijući se. Konačno mi je nakon cijelog dana netko uspio izmamiti osmijeh na lice.
Don, glomazni mješanac između vučjaka, doge i tko zna još čega, skakao mi je veselo do brade, stavljajući svoje velike šape na moja ramena i pokušavajući mi liznuti obraz. Uspjela sam nekako spustiti vrećice na pod i zagrlila ga.
- A gdje je moj ljepotan? Gdje je moja srećica? - tepala sam mu dok mi je naslanjao svoju veliku glavu na rame.
Dona sam pronašla kao štene, samog i napuštenog ispred jednog trgovačkog centra. Istina, bio je već i tada iznadprosječno velik, no nisam imala pojma da će toliko narasti. Moji roditelji i prijatelji svakako su bili u pravu kad su mi govorili da je moj stan premali za tako velikog psa, no nisam imala izbora. Na kraju, nekako sam bila uvjerena da je Donu najvažnija ljubav koju dobiva od mene, a da mu je skučeni prostor u kojem živi manji problem. Kad sam konačno uz Donovo motanje oko nogu i neprekidno mahanje repom uspjela doći do kuhinje, spustila sam vrećice na stol, ali nisam krenula s uobičajenom rutinom spravljanja jela. Umjesto toga, sjela sam na stolac i zamišljeno se nalaktila na stol. Don, vidno svjestan moje zabrinutosti, sjeo je mirno poput sfinge do mojih nogu i stao me naćuljenih ušiju budno promatrati. Scena iz tramvaja nije mi izlazila iz glave. Od trenutka kad sam ga vidjela u onakvom stanju, Krešin lik mi je neprestano lebdio pred očima. Ponovo sam mogla vidjeti onaj strah u njegovim očima, onu izgubljenost, i stresla se. Jesam li mogla samo okrenuti glavu na takvo što kao što je to učinio cijeli tramvaj? Praviti se da se nikad nije dogodilo? Ne, nisam to nikako mogla.
- Eh, lijepi moj - obratila sam se svome psu koji me dodirom šape po koljenu podsjetio na svoju prisutnost. - Kad bi barem svi ljudi bili poput tebe. Puni ljubavi i brige za bližnjega…
Nakon što smo Don i ja večerali, sjela sam sa šalicom čaja u dnevni boravak i tupo se zagledala u televiziju. Na programu je bila zabavna emisija uz koju sam se nakon posla običavala opuštati, no ovaj put je nisam bila u stanju pratiti.
Ne mogu zaboraviti
Moje misli su se neprestano vraćale na Krešu. Kako li je samo jadnik loše izgledao. I kako su užasni bili svi oni ljudi prema njemu! Zar baš nitko nije pomislio da je možda dečku potrebna pomoć? Odloživši šalicu na stolić, ustala sam iz naslonjača i uputila se do ormara u kojem sam držala albume s fotografijama.
- Tu negdje mora biti… - mrmljala sam dok sam prelistavala slike iz školskih dana. I zaista, na jednoj se nalazio cijeli moj razred snimljen na maturalnom putovanju, a dečko tik do mene, sa širokim osmijehom na dobroćudnom licu i s rukom prijateljski prebačenom preko moga ramena, bio je upravo Krešo.
- Joj, Krešo … - prošaptala sam zabrinuto. - Što li ti se to dogodilo?
Ne, nisam mogla to tek tako pustiti, morala sam saznati što se dogodilo mom prijatelju, a jedina osoba koja mi je padala na pamet bila je Danica, moja nekadašnja brbljava školska kolegica koja je uvijek o svemu bila najbolje informirana. Uzela sam odlučno mobitel u ruku i potražila u imeniku njen broj.
Raspitujem se
- O, Zvončice, kakvo iznenađenje! - smjesta mi se veselo javila prije nego što sam stigla bilo što reći. - Nećeš vjerovati da sam baš neki dan pomislila na tebe. Srela sam naime u gradu Sanju i razgovarale smo o tome kako nam se bliži godišnjica mature. Pitala me čujem li se s kim od starog društva pa sam joj rekla da baš i ne. A kad ono, evo tebe! Kakva je to telepatija - smijala se.
Danica se nije mnogo promijenila od školskih dana. I dalje je bila jednako pričljiva i vrckava kakvu sam ju pamtila dok smo još zajedno sjedile u klupi. I sada, kao i onda, trebala sam strpljivo čekati da ona završi sa svojom pričom pa da i ja dođem do riječi.
- Čuj, Danice, zovem te zapravo da te pitam znaš li ti štogod o Kreši? - upitala sam je kad sam konačno dočekala svoj red.
- O Kreši? Misliš o našem Kreši? - čudila se, a po tonu njena glasa mogla sam si zamisliti i izraz na njenom licu.
- Posljednje što sam čula bilo je da je diplomirao i da radi. Naš matematički genijalac! Sjećaš se kako nam je svima pisao zadaće i kako smo svi prepisivali od njega. Jednom mi je profa iz matke uzela šalabahter koji mi je on pokušao doturiti na testu pa smo oboje dobili kulje - Danica je prasnula u glasan smijeh.
I meni je na usnama zatitrao osmijeh. Sjećala sam se vrlo dobro toga, baš kao i činjenice da profesorica zbog te jedinice nije htjela Kreši na kraju godine zaključiti odličan iz matematike. Krešo to nije nikad zamjerio Danici. Dobri naš Krešo…
- Ili, kad je ono došao u školu u onim čudnim, staromodnim cipelama! - sad se po isprekidanom govoru dalo zaključiti da se trese od smijeha. - Isuse, kako smo onda svi vrištali od smijeha. Pogotovo kad ga je Goran upitao je li ih naslijedio od djeda!
Svi su se smijali, to je bila istina. Svi osim mene.
- Nego, zašto me pitaš za njega? Kako ti je on sad pao na pamet? - upitala me šmrcnuvši u slušalicu.
Svetac se švercao
- Srela sam ga danas u tramvaju - rekla sam i pred očima mi se ponovo odvrtjela užasna scena.
- A da? Pa onda valjda znaš kako je - Danica je na trenutak zazvučala zbunjeno.
- Ne znam, nisam razgovarala s njim. Zapravo me on uopće nije vidio jer se nalazio na drugom kraju vozila. Kontrolor ga je uhvatio bez karte pa je oko toga nastala cijela drama.
- Ma daj! Krešo svetac se švercao? - Daničine riječi podsjetile su me na stari Krešin nadimak koji mu je razred nadjenuo. Trenutak zbunjenosti kod nje je očito prošao i sad se ponovno smijala do suza. - Ne mogu si to uopće zamisliti. Pa taj ne bi bio uzeo ni tuđu jabuku da mu baš padne u krilo!
Upravo tako. Ako sam ikad u životu upoznala nekoga tko je bio toliko pošten i dobar da je zaslužio ovakav nadimak, onda je to bio Krešo.
- To ti hoću reći, nezamislivo je da bi se on švercao - zaklimala sam potvrdno glavom kao da me Danica može vidjeti. - Osim toga, izgledao je vrlo loše. Onako, kao beskućnik.
Na liniji je na tren zavladao muk. Danicu nije bilo lako zbuniti, no sada je čak i ona ostala zatečena.
- Ti znaš da je Krešo bio bolestan? - iskoristila sam priliku da ju upitam prije nego li joj se vratio dar govora.
- Pa, sad… Nešto se govorkalo da pije nekakve lijekove, ali ne znam o kakvoj se bolesti radilo. Nikad nije izostajao iz škole i djelovao je uvijek prilično zdravo…
Očito ni Danica nije imala pojma o čemu se moglo raditi. Na moje pitanje zna li možda gdje danas živi, odgovorila je da pretpostavlja kako je još uvijek na istoj adresi kao i nekada.
- Sigurno još uvijek živi s mamom - zaključila je. - Znaš i sama koliko je bio vezan uz nju. Uostalom, čisto sumnjam da je onako povučen pronašao djevojku. A zašto pitaš? Ne misliš ga valjda tražiti? Joj, ti i ta tvoja vječita potreba da spasiš svijet!
Ako sam ju u jednom trenutku i namjeravala zamoliti da odemo zajedno do Krešine kuće, njezin komentar odvratio me od te namjere. Danica nije bila loša, to je bilo sigurno, ali teško da se za nju moglo reći i da je suviše brižna osoba. Otići ću sama do Krešine kuće i uvjeriti se iz prve ruke što se to s njim događa, odlučila sam na brzinu i završila razgovor. Znala sam naravno gdje mu je kuća, nalazila se u neposrednoj blizini naše bivše škole, i odlučila sam već sljedećeg dana otići do nje. Možda će mi Krešina mama znati objasniti što se to dogodilo njenom sinu, razmišljala sam. U svakom slučaju, morala sam saznati istinu i vidjeti treba li mu možda moja pomoć…
Novi stanari
Krov na staroj kućici s godinama se još i više nakrivio od onoga kako sam pamtila. Nekad uredno dvorište ispunjeno teglama cvijeća i ružinim grmovima sad je bilo obraslo u korov i djelovalo krajnje zapušteno. Neodlučno sam zastala ispred drvene ograde osjećajući odjednom neku nelagodu. A da Krešo i njegova mama ipak nisu odavde odselili, pomislila sam sa skrivenom nadom, no gotovo u istom trenu pogled mi je pao na pločicu s imenom na vratima i vidjevši da je nepromijenjena zaključila sam da to vjerojatno ipak nije slučaj. Skupivši hrabrost, podigla sam šaku i pokucala po trošnim vratima. Iznutra se smjesta začuo dječji plač, a trenutak kasnije i tromi koraci.
- Da? Koga trebate? - žena koja mi je otvorila vrata zvučala je prilično neuljudno i gledala me neprijateljski.
To definitivno nije bila teta Mira, Krešina mama koja mi je u sjećanju ostala kao vrlo ljubazna i uvijek nasmiješena žena. Ova sad me gledala smrknuto ispod kuštravih obrva.
- Tražim Krešu. Ja sam njegova prijateljica još iz škole i… - započela sam nesigurno, no nisam uspjela dovršiti rečenicu jer me žena grubo presjekla.
- Krešo više ne živi ovdje! - rekla je i krenula da će mi zalupiti vrata pred nosom.
- A njegova mama? Teta Mira? - zaustavila sam je novim pitanjem.
- Mira više nije živa! Umrla je prije pet mjeseci - dobila sam grubi odgovor. Nakon toga su se vrata uz glasan tresak zalupila, a ja sam ostala stajati pred njima kao skamenjena.
- Nemojte se ničem čuditi. Takvi su vam oni, pravi divljaci! - začula sam glas iza sebe i brzo se okrenula. Dolazio je iz susjednog dvorišta, s druge strane oniže zidane ograde. Starija, debeljuškasta žena ljutito je gledala u vrata koja su se netom preda mnom zalupila i odmahivala glavom.
- Jednostavno su uselili u kuću poslije Mirine smrti. Već im je dolazila i socijalna služba i policija, ali nitko im ništa ne može. Ko da su sklopili pakt sa samim vragom!
- Oprostite, ali tko su ti ljudi? Ovdje je nekada stanovao moj prijatelj… - započela sam zbunjeno.
- Krešo. Znam. Eh, siroti dečko. Kad mu je umrla mama, izbacili su ga naglavačke van!
Razrogačila sam oči.
- Da, da, gospodična. Naglavačke! Ova rospija koju ste malo prije vidjeli je njegova ujna, žena Mirinog brata. Kad je sirota Mira preminula, oni su jednostavno uselili sa svojim sinom i snahom u tu malu kućicu. Mladi imaju još i dijete koje, usput budi rečeno, plače dan i noć. Evo, čujete ga i sada. Nesnosno je!
- A Krešo? - upitala sam zgroženo. Žena je slegnula ramenima tako da su joj se metalni vikleri zatresli na sijedoj glavi.
- On je jednostavno preko noći nestao. Naravno da za njega nema više mjesta u kući kad jedva i ovi stanu u nju. Znate kako se ono kaže: došli divlji i otjerali pitome!
- Znate li možda kako bih ga mogla pronaći? - upitala sam puna nade.
- Ne znam - vikleri na sijedoj glavi ponovo su zazveckali. - Koliko znam, mali nije imao nikoga osim majke. I naravno, ovih bestidnika za koje bi mu bilo bolje da ih nema!
Zahvalivši se raspričanoj susjedi, uputila sam se prema izlazu iz dvorišta. Dijete koje je malo prije spomenula zaista je plakalo bez prestanka i odjednom sam osjetila neodoljivu potrebu da se što prije udaljim s tog užasnog mjesta.
- Gospodična, gospodična! Čekajte - začula sam iza sebe susjedin glas i zastala u pola koraka. Prišla sam zidiću iza kojeg se navirivala okrugla glava.
- Možda da ga potražite tamo dolje, kod placa. Već sam ga u nekoliko navrata vidjela kako se mota oko štandova s hranom.
Vesela da sam uspjela pronaći bilo kakav trag, zahvalila sam još jednom ženi i pohitala u pravcu u kojem mi je pokazivala rukom. Znala sam dobro gdje se nalazio mali plac. Znali smo tamo svi u vrijeme školske pauze skoknuti po friško pecivo ili piroške. Rekla je da se Krešo vrzma oko štandova. Zar je bilo moguće da nije samo izgledao kao beskućnik već da je i postao jedan od njih? Stresla sam se od jeze koja me prožela i ubrzala korak. Nikada u životu nisam bila ni u čemu više odlučna do li u tome da otkrijem istinu o Kreši.
Potraga na placu
Na placu kao da je vrijeme stalo. Baš kao i nekad, dok sam svraćala na njega kao srednjoškolka, i sada je ovdje vladala gužva prožeta glasnim žamorom. Preletjela sam pogledom oko sebe u nadi ću negdje uočiti natprosječno visokog Krešu, no nisam ga nigdje vidjela.
- Hoćete grincajg, gospodična? Evo, dam vam ga u pola cijene - jedna kumica ispred čijeg sam se štanda zaustavila trgnula me iz razmišljanja.
Ne, grincajg mi nije bio potreban, ali smjesta sam iskoristila priliku da ju upitam za Krešu.
- Visok, mršav, velite. Znam tog dečka. Bogec. Luta tak uokolo sam, ko pes lutalica - uzvratila je poravnavši rubac na glavi. - K meni ne dolazi, ali pitajte tam dolje Ivku na štandu sa sirom. Ona mu zna dati jesti. Možda vam ona može pomoći…
Ustreptala srca pohitala sam prema ženi na koju mi je dobronamjerna kumica pokazala. Istina koja se iz trena u tren sve više odmatala nadmašivala je i moje najcrnje slutnje. Krešo je zaista živio životom beskućnika. Ali, kako je to bilo moguće? Zar nije završio fakultet i navodno se zaposlio?
Dotična kumica koja je prodavala sir odmah je znala o kome govorim.
- Ah, Krešo, kako ga ne bih znala. Svaki dan dođe siromašak do mene i ja mu uvijek dam nekaj za pojesti. Vidite da imam i sira i domaće slanine za prodaju, tak da se uvijek nekaj nađe. Velite da vam je prijatelj? A je’l onda možda vi znate kaj mu se dogodilo? Tak dragi mladić, a tak siroti izgubljen. Ako mene pitate, ja mislim da on živi tu negdje u blizini, ali ne bih vam znala reći gdje…
Krešo, gdje si, zavapila sam u sebi bespomoćno se vrteći oko svoje osi. A onda mi je odjednom sinulo. Žena je rekla da vjerojatno živi negdje u blizini, a jedino utočište koje bi mogao naći u tom okruženju bila je naša škola. Sjetila sam se kako su se nekada u staroj školskoj kotlovnici znali povremeno skupljati beskućnici. U natkrivenom i zaklonjenom prostoru nalazili su utočište od zime i kiše, a mi mlađarija nismo ih nikad uznemiravali. Približavajući se školi, osjetila sam kako mi srce ubrzano tuče.
Silno sam željela da moja potraga za Krešom što prije završi, ali istodobno sam se i užasavala pomisli da bi se to upravo sada moglo dogoditi. S ovakvim podvojenim osjećajima stigla sam i do kotlovnice.
Pronalazim ga
- Krešo - zastala sam kao ukopana ugledavši ga kako sjedi na kartonskoj prostirci, koljena obujmljenih rukama i ritmički se ljulja naprijed-natrag. Imao je na sebi onu istu prljavu majicu u kojoj sam ga vidjela i dan ranije u tramvaju, a ovako na danjem svijetlu i izbliza izgledao mi je još mršavije i zapuštenije. Na trenutak mu je pogled skrenuo ustranu i susreo se s mojim očima.
- Zvončica - vidjela sam kako mu usne nijemo izgovaraju moje ime i na trenutak se na izgubljenom licu pojavio blijed osmijeh.
- Krešo! - glas mi je zadrhtao i potrčala sam k njemu. Čučnula sam pored njega i čvrsto ga zagrlila. Nije mi uzvratio zagrljaj, ali nije se niti opirao.
- Dragi moj… dragi… - tepala sam mu osjećajući odjednom kao da u naručju držim bespomoćno dijete. - Što se dogodilo?
Šutio je, a kad sam se odmakla od njega vidjela sam da su mu se oči ispunile suzama.
Nakon majčine smrti
- Reci mi slobodno. Znaš da meni možeš sve reći - nutkala sam ga stišćući njegovu mršavu ruku među svojim dlanovima.
Na trenutak mi se učinilo kao da bi mi želio nešto reći, ali kao da ne zna odakle bi počeo, pa sam mu odlučila pomoći.
- Bila sam malo prije doma kod tebe. Znam da ti je preminula mama. Strašno mi je žao - stisnula sam sad još i jače njegovu ruku. Ovaj put mi je uzvratio stisak. Ohrabrena tom gestom, nastavila sam govoriti. - Znam i da su te oni užasni ljudi izbacili iz kuće. Sve mi je rekla vaša susjeda.
- Rekli su da će me strpati u ludnicu - promrmljao je kroz blijede, ispucale usnice.
- Što? - vrisnula sam zgroženo. Odjednom sam osjetila neopisiv bijes prema ružnoj ženi čije je unuče nesnosno plakalo.
- Ja… Ti znaš da sam bolestan - rekao mi je šarajući izgubljenim pogledom oko sebe.
Klimnula sam glavom.
- Rekao si mi da piješ lijekove, ali nikada mi nisi rekao kakve.
Na spomen lijekova stisnuo se uvukavši dugi vrat u široka, koščata ramena.
- Mama je rekla da je bolje da nikome ne govorim. Rekla je da ljudi ne bi shvatili.
Poput komadića mozaika u mojoj se glavi polako počela stvarati slika. Kao što je rekla Danica, Krešo je uvijek bio zdrav. Ili se barem tako doimao. Njegova mama nije željela da se sazna od čega boluje, a obitelj ga je željela strpati u ludnicu. Trenutno je djelovao relativno suvislo, ali ponovo sam se sjetila scene iz tramvaja.
- Krešo - oprezno sam mu se obratila položivši mu prijateljski ruku na rame. - Imaš li možda kakvih psihičkih problema? Jesi li zato pio lijekove?
- Mama je vodila brigu o tome - prošaptao je i ponovo djelovao izgubljeno.
- Teta Mira ti je davala lijekove - ponovila sam, pitajući se zabrinuto što je time želio reći. Zar je bilo moguće da je nakon njene smrti prestao piti lijekove koji su mu očito bili potrebni.
- Piješ li sada lijekove? - upitala sam ga pomalo sa strahom. Niječno je zatresao glavom.
- Znaš li koji su to lijekovi?
- Doma su. Sve mi je ostalo doma - rekao je i niz ispijeno lice mu je skliznula suza.
Sjetila sam se kako je u tramvaju vikao uzbuđeno da nema isprave i da su mu sve oteli. Sad mi je sve bilo mnogo jasnije. Ponovo sam ga zagrlila i tješeći ga počela gladiti po raščupanoj kosi.
Smirujem ga
- Sve će biti dobro, sve će biti dobro - ponavljala sam mu umirujućim tonom, razmišljajući istodobno intenzivno što mi je činiti. Svakako sam ga morala što prije skloniti s ceste na sigurno, no isto tako sam morala i što prije doći do lijekova koji su mu bili neophodni.
- Krešo, kako se zove tvoj doktor? - upitala sam ga blago, na što me smjesta prestrašeno pogledao.
- Ne, ne brini, nitko ti neće pronauditi! - požurila sam se umiriti ga. - Pitam te to samo zbog lijekova. Znaš da su ti potrebni. Ja ću otići tvome doktoru i podignuti ih za tebe. Ti ništa ne brini.
Umiren mojim riječima, Krešo je pristao poći sa mnom mojoj kući. Isprva je prestrašeno odmahivao glavom na moj prijedlog, no u konačnici sam ga ipak uspjela nekako pridobiti. Najviše mi je pritom pomoglo evociranje zajedničkih uspomena. Podsjetila sam ga koliko je nebrojeno puta on u školi pomogao meni.
- Dopusti mi da ja sada pomognem tebi. Prijatelji su zato tu da pomažu jedni drugima.
Tog istog dana razgovarala sam s Krešinom liječnicom. Dok me on čekao doma u mome stanu, uz čaj i sendvič koji sam mu na brzinu spravila i budnim okom Dona, ja sam pokušavala doznati o čemu se kod Kreše zapravo radi.
- Zaista je strašno ovo što ste mi ispričali - rekla mi je starija, ugodna liječnica kad sam joj u kratkim crtama prepričala što se dogodilo njenom mladom pacijentu.
- Krešina majka se doduše uvijek pribojavala ovakvog scenarija jednoga dana kad nje više ne bude, ali tko je mogao pomisliti da će se u priču umiješati pohlepna obitelj i praktički ga izbaciti na cestu! Ah, vi ne znate od čega Krešo boluje? Od shizofrenije.
Vidjevši da sam se na riječ shizofrenija nehotice lecnula, liječnica me brzo umirila.
- Nemate razloga za zabrinutost, Krešo svakako nije opasan. I inače je shizofrenija bolest koju prati dosta stigme i pogrešne informiranosti, a u njegovu je slučaju isključen svaki oblik bilo kakve agresije. Ono što se događa kad on ne pije lijekove je upravo ono što ste i sami vidjeli: zbunjenost, anksioznost, dezorijentiranost. Shizofrenija vam je bolest kao i mnoge fizičke bolesti. I kao što je inzulin spas za dijabetičare, tako lijekovi protiv psihoza mogu biti spas za oboljele od shizofrenije. Lijekovi djeluju tako da ispravljaju kemijsku neravnotežu u mozgu koja se povezuje s ovom bolesti, a noviji lijekovi pridonose potpunijem oporavku u tom smislu.
Potom mi je rekla da je presudno to što on ima povjerenja u mene i da će upravo ta činjenica biti odlučujuća da se Krešo vrati u normalu.
Spasonosni lijekovi
- Ja ću vam prepisati lijekove koje već godinama troši, a vi pripazite da ih redovito uzima. Poboljšanje bi trebalo vrlo brzo nastupiti, a nakon toga može s terapijom nastaviti i sam. Krešo je vrlo odgovoran i pametan mladić i pretpostavljam da je lijekove prestao uzimati uslijed šoka zbog gubitka majke, ali još i više zbog nemoguće situacije s rodbinom. Uvjerena sam da će se zahvaljujući vašem trudu sve vratiti u ravnotežu!
Sve se odigralo upravo onako kako je liječnica predvidjela. Krešo se već nakon prve kure lijekova stabilizirao i postao opet onaj stari. U međuvremenu sam mu pomogla da iznajmi stančić u mojoj blizini i da se vrati natrag na posao s kojeg je nakon što je prestao piti lijekove jednostavno „odlutao“.
Naravno da nisam bila suviše iznenađena kad su ga njegovi poslodavci objeručke prihvatili, govoreći da se „tako dobar djelatnik ne nalazi svaki dan“.
Danas je Krešo sretan mladić koji živi normalnim životom. Ja sam pak presretna što sam mu uspjela pomoći. Iskreno, ne smijem ni zamisliti što bi bilo da sam onoga dana u tramvaju okrenula glavu od njega, da nisam uložila taj mali trud i odlučila mu pomoći. Zapravo, teško je zamisliti što bi bilo sa svima nama kad nam u svijetu u kojem malo tko za ikoga mari u teškim trenucima ne bi imao tko pružiti ruku.
Moja nagrada u svemu tome je, baš kao i kad sam spasila Dona, duboko prijateljstvo i ljubav na koju mogu bezuvjetno računati. Može li čovjek poželjeti više?