SLAVKO ŠTIMAC

ISPOVIJEST LEGENDARNOG EX-YU GLUMCA 'Svojem sinu ne bih poželio djetinjstvo kakvo sam proživio. Gluma je veliko breme za malo stvorenje'

    AUTOR:
    • Tina Premec

  • OBJAVLJENO:
  • 19.08.2017. u 14:37

Marko Todorov / HANZA MEDIA

U Hrvatskoj su njegovi filmovi ‘Vuk samotnjak’ i ‘Vlak u snijegu’ kao školska literatura. Zbog njih mu se ljudi i danas javljaju. Ovo ljeto je u Hrvatskoj jer glumi u seriji ‘Počivali u miru’ i u predstavi o Mati Parlovu na Brijunima.

Krajem srpnja pala je prva klapa novih nastavaka hvaljene dramske serije “Počivali u miru”. Bila je to dugo iščekivana treća sezona hvaljenog i izvan granica Hrvatske prodanog projekta koji za HRT radi producentska kuća Ring. A unatoč dugom iščekivanju “zelenog svjetla” da snimanje može krenuti, produkcijski tim uspio je za “Počivale” osigurati izniman glumački cast. Pored svih imena, a njih je ukupno oko 150, posebno se istaknulo ono Slavka Štimca, nekadašnje najveće dječje zvijezde bivše Jugoslavije, koji osim što dugo ništa nije snimao u Hrvatskoj, serije baš i nema običaj raditi. Dapače, ovo mu je tek treća u njegovoj impresivnoj karijeri koju krase brojni filmovi, ali ne i serijski projekti. A prva u Hrvatskoj. Kako to već u životu ide, Štimac je paralelno s početkom “Počivalih” pripremao i predstavu “Doručak šampiona” na Brijunima u sklopu Šerbedžijina kazališta Ulysses, inspiriranu životom legendarnog boksačkog prvaka Mate Parlova. Zgodna koincidencija, jer ako ništa drugo, onda po profesiji, Štimac igra sličan lik i u “Počivalima”.

Boksači u modi

- Igram jednog bivšeg boksača koji je vlasnik teretane, ali to je malo drugačije od predstave, ipak je to drugačiji pristup. A kako je došlo do angažmana u seriji? Jednostavno, telefonski poziv. Poslali su mi scenarij, pitali me zanima li me i to je sve. Tako ja radim cijeli život. Bez ikakvog kompliciranja. Čak i s ljudima s kojima sam prije radio, s kojima se poznajem, nikada se nisam unaprijed dogovarao. I to je otprilike moja karijera, način mog slobodnjačkog života. Jedan telefonski poziv - objašnjava 56-godišnji Štimac dok razgovaramo u kafiću u jednom zagrebačkom kvartu. U blizini mu je bratov stan i tamo boravi kada je u Zagrebu. Čak i kada radi, jer draže mu je, objašnjava, biti s obitelji nego po hotelima kojih se tijekom svoje duge karijere, sasvim shvatljivo, zasitio.

- Da su me više zvali, više bih tu i igrao. Ja ne odbijam projekte, a stvarno je istina, nije me puno bilo puno u serijama. Praktično do prošle godine, poslije serije ‘Salaš u malom ritu’ u kojoj sam glumio, nikada nisam igrao u nekoj seriji. Prošle godine sam dobio ulogu u također krimi-triler seriji u Beogradu ‘Ubice mog oca’ i sada radimo drugu sezonu - govori Štimac, koji je sada zbog angažmana stalno na relaciji Beograd - Zagreb - Brijuni. I zadovoljan je uvjetima i ekipom iz “Počivalih”. S većinom njih, posebno mlađom generacijom, poput Judite Franković i Ivana Ožegovića, radi prvi put, a Dragana Despota zna još od 80-ih.

Isprve povučen

- Znam dosta glumaca koji isto tako nisu puno igrali u serijama, bez nekog određenog razloga. Jednostavno, baš kao i mene, nitko ih nije zvao. U tome je stvar, a ne da sam ja imao neki određeni stav prema takvim projektima. Pa to je naš posao - govori skromno. I dok je na početku našeg intervjua Štimac dosta povučen, škrt na riječima, gotovo nepovjerljiv, kako razgovor teče, polako se otvara... Da na vani djeluje introvertirano i sam priznaje, no privatno, što bi potvrdili i njegovi prijatelji, tvrdi, to uopće nije. Premda je u fokusu javnosti od 12. godine, kada je odigrao svoj prvi igrani film u životu “Vuk samotnjak”, čini se da ni nema nikakvih posebnih zvjezdanih prohtjeva, kakvi bi se možda očekivali od glumca njegova statusa. Primjerice, na sva snimanja i probe koje sada ima sam se odveze autom.

Goran Šebelić / HANZA MEDIA

Predstava 'Doručak šampiona'

 

Sin Vid (34)

- Istina, malo sam se vozao ovih dana, ali ja volim voziti. Krenem sam sa svojim autom, volim to, jer tako sam najslobodniji - kaže. Pitamo ga kakav je vozač, je li od onih koji vole stisnuti po gasu.

- Relativno miran. Imam već godina kada bih to trebao biti. I da se ne ureknem, nikad nisam platio kaznu. Što ne znači da nisam napravio prekršaj - uz smijeh odgovara Štimac. Dok govori, teško je u njemu ne vidjeti onog dječačića uz kojeg ste odrasli gledajući filmove kao što je, primjerice, “Vlak u snijegu”. Bio je junak djetinjstva brojnih generacija, makar je njemu danas neobično kako ga se uopće može povezati s malim Slavkom. Njegov sin Vid, kojem su danas 34, nije krenuo očevim putem. Očito nije ni poželio, no i da jest, sudeći po Štimčevu odgovoru, teško da bi ga otac podržao da uđe poput njega u glumu kao dijete.

- Bit ću iskren: ne bih. Mislim da je to veliko breme za malo stvorenje koje je emocionalno jako osjetljivo i još nerazvijeno. To čak može biti i opasno. Naravno, moramo imati djecu u filmovima, jer i oni su dio priče, ali ne čudim se da se to na Zapadu prilično kontrolira. Imate velik broj slučajeva gdje je djeci koja su bila glumačke megazvijezde život upropašten. I to svakako ima veze s tim. To je veliko opterećenje, a ta mala bića ni ne znaju što ih je snašlo - ističe.

S druge strane, kako se u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji i nije vrtio neki novac, Štimac unatoč slavi nije osobito financijski profitirao.

- Bili su to stvarno mali honorari i, da budem iskren, već sam i zaboravio koje su to bile cifre. A i ja sam, što se tiče filma, jako dugo bio klinac. Radio sam puno, ali nisam imao honorar kao odrasli kolege, makar sam već bio potpuni glumac. Zapravo, meni je najveća trauma iz tog razdoblja mog života bila što sam izostajao iz škole. Bio sam odgovoran i to mi je predstavljalo veliki, veliki stres. I nisam bio opušten. Ljudi bi došli sa snimanja i čekao ih je odmor, a mene nastavnik kako bih nadoknadio propušteno gradivo. Teško mi je padalo i vezivanje uz ekipu, jer vam nakon nekog vremena svi oni postanu poput obitelji. I onda se rastajete, a djeca imaju jako čiste emocije. Bilo je, naravno, i atraktivno, snimalo se na raznim lokacijama, putovalo se, upoznavao sam razne ljude. Ali da me pitate da li bih to ponovno radio, stvarno nisam siguran - kaže Štimac. No, zapravo ne razbija mnogo glavu što bi bilo da se tako nije dogodilo. Jedan je od onih koji to uzimaju kao gotovu činjenicu, baš kao što svoj posao doživljava poput bilo kojeg drugog.

Dobrica i konobar

- Meni je sve to nekako išlo stihijski. Išao sam iz uloge u ulogu, a bili su to dobri filmovi. Danas klasici. U Hrvatskoj su moji filmovi ‘Vuk samotnjak’ i ‘Vlak u snijegu’ kao školska literatura. Zbog njih mi se ljudi i danas tu javljaju, pa koliko god me to svaki put iznenadi, ujedno mi je i jako drago jer su to filmovi s lijepim sadržajem, koji ne promoviraju agresiju, već su rađeni čista srca. Baš sam prošle godine bio u Bjelovaru na jubileju snimanja ‘Vlaka u snijegu’ i bila je projekcija za djecu. Pa ja taj doživljaj ne bih mijenjao ni za što na svijetu. Vidjeti njih kako gledaju film, koliko su potpuno u njemu, saživljeni s likovima, doista je fantastično. Dakle, ta djela snimljena prije više od 40 godina i dalje funkcioniraju. I to je jedini razlog zašto se filmovi trebaju snimati. Naravno, mora čovjek i od nečega živjeti, ali to zadovoljstvo, kao reakcija na ono što ste napravili, e to je neprocjenjivo - zaključuje.

Dok je bio dijete primao je pisma od svojih vršnjaka i vršnjakinja, no najluđi događaj vezan uz obožavatelje dogodio mu se prošle godine. Njegov posljednji film “Dobrica, prezime nepoznato”, u kojem je osim glumačkog prvi put preuzeo i posao producenta zajedno sa svojom suprugom, slikaricom Vesnom Gloubović te redateljem Srđom Penezićem, imao je projekciju na Pula Fim Festivalu u kinu Valli. Dok se film prikazivao, Štimac je s ekipom sjeo u obližnji restoran na večeru.

- Jedan konobar koji nas je posluživao zamolio me da se fotografiramo i da mu se potpišem na fotografiju iz filma ‘Vuk samotnjak’. Pitam ga kako se zove kako bih mu mogao napisati posvetu. A on mi odgovori: Dobrica...

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo