Priča Mirele Pandžić priča je o onom jednom ključnom trenutku koji život dijeli na život prije i život poslije.
Na drugoj godini fakulteta, 1982. godine, dijagnosticirana joj je ventrikularna tahikardija - poremećaj srčanoga ritma.
Takva dijagnoza srčanoga oboljenja u 20-ima je, kaže Mirela, prilično neuobičajena za srčane bolesnike. Obično postoje naznake nepravilnosti u ranijoj dobi, međutim to kod nje nije bio slučaj, piše na službenoj internetskoj stranici Hrvatskog crvenog križa.
- Prije toga nikad nisam bila bolesna i cijeli sam se život aktivno bavila sportom. Od atletike do rukometa. Nakon 18. godine, postala sam i dio tadašnje državne rukometne reprezentacije - izjavila je Pandžić.
Nakon dva bliska susreta sa smrću, uslijedio je već spomenuti život poslije. Mirela je prekinula sportsku karijeru, a fakultetskim i inim obvezama pristupala je ležernije.
- Nije bilo smisla buniti se i razmišljati o nepravdi. Radikalna promjena životnih navika bila je nužnost jer je sve suprotno značilo smrt - prisjeća se.
Prve godine po dijagnozi nije joj bilo nimalo lako, ali zahvaljujući sportskoj disciplini koju je imala, uspjela se pridržavati novih pravila:
- Brige i uzrujavanje postale su prošlost. Sve što sam radila, radila sam s manje nervoze, pritiska i trke. Sve sam prilagodila laganom ritmu i posve sam napustila nerviranje.
"Novo normalno" pod znak upitnika svelo je dobar dio planova.
- Znala sam da možda neću doživjeti sljedeći dan, tjedan, godinu... No, zapravo nitko to od nas ne zna, samo što, nažalost, ne živimo s tom činjenicom - istakla je Mirela, a piše Hrvatski crveni križ.
Usprkos cijeloj situaciji, odlučila je učiniti najviše s onim što ima.
- Nisam mogla biti statična i pomicala sam granice. Završila sam Pravni fakultet, putovala i vjenčala se. Iako mi liječnici to nisu nikako preporučali, naprotiv, zabranjivali su, odlučila sam i roditi dijete.
Upravo nakon porođaja Pandžić je primila prvu transfuziju krvi.
- Tad sam osvijestila važnost darivanja krvi i važnost dostupnosti krvi. Svi se možemo naći u situaciji da nama ili nekome od naših bližnjih treba krv, a tako i organi - naglasila je.
Transplantaciju srca imala je 2003. godine. Takve, kao i druge operacije, zahtijevaju dostupnost većih zaliha krvi, zbog čega Mirela pruža podršku i potiče sve dobrovoljne davatelje krvi da kontinuirano daruju te nastave spašavati živote.
Potaknuta vlastitim životnim iskustvom, zajedno s kolegicom Tanjom Watz, 2005. osnovala je udrugu Transplant, usmjerenu promicanju darivanja i presađivanja organa.
Udruga okuplja osobe s kroničnim bolestima vitalnih organa, kao i osobe na listi čekanja za transplantaciju, osobe na dijalizi, transplantirane osobe te članove njihovih obitelji i prijatelje te zdravstvene djelatnike s područja transplantacijske medicine.
Zahvaljujući kontinuiranom radu udruge, ali i spremnosti građana, Hrvatska je u kontekstu Europe na samome vrhu po broju davatelja i broju transplantacija u odnosu na broj stanovnika. U Hrvatskoj se godišnje transplantira oko 400 organa, piše na službenoj stranici Hrvatskog crvenog križa.
- Javne zdravstvene akcije i kampanje moraju se raditi kontinuirano. U udruzi smo svi različitih struka i životnih priča, ali predani smo promicanju darivanja i presađivanja organa - kaže Mirela.
Jedan od ciljeva udruge Transplant jest napraviti dobro okruženje za ljude s kroničnim bolestima nekoga organa kakve su i same osnivačice udruge prošle: "U naše doba bilo je malo informacija, a danas svi koji se susretnu s takvim tipom oboljenja mogu računati na našu pomoć, od savjeta i literature do smještaja".
Mirela, danas ponosna majka 28-godišnjakinje, povodom Svjetskoga dana darivatelja krvi, zahvalila se svim darivateljima krvi kao saveznicima u vlastitoj misiji jer su, zahvaljujući njima, baš poput njezina, spašeni mnogi životi i dane mnoge životne prilike.