KASPAROV ZA JUTARNJI

‘Izgubio sam od Judit Polgar. Mnogi su me tada pitali kako je to izgubiti od žene, evo što sam im rekao‘

 Srđan Vrančić/Cropix
Dojam o seriji "Damin gambit" te slavnoj prošlosti i budućnosti šaha Gari Kasparov iz svog je dalmatinskog gnijezda podijelio s nama

Netflixova sedmodijelna serija "The Queen's Gambit" (Damin gambit) pokorila je gledateljstvo diljem svijeta u ova pandemijska vremena. Premijerno prikazana u listopadu i studenom 2020., već u prva četiri tjedna imala je oko 70 milijuna gledatelja, što je svrstava u jednu od najpopularnijih i najgledanijih serija uopće. Pridonijela je novom usponu i interesu za šah koji je u seriji pokazan kao uzbudljiva, napeta i neizvjesna igra, (naš sugovornik bivši svjetski prvak Gari Kasparov potvrdit će nam, uz osmijeh, da je šah zapravo najuzbudljivija i najneizvjesnija igra) gotovo poput odlučujućih jedanaesteraca u nogometu ili posljednje sekunde u košarci gdje trica s pola terena može odlučiti prvaka.

Serija prati život Elizabeth Harmon, američke djevojčice iz Kentuckyja, koja u ranoj dobi ostaje bez roditelja i završava u domu za nezbrinutu djecu gdje je melankoličan i tugaljiv podvornik Shaibel uvodi u tajne šaha, a mala Beth pokazuje nevjerojatni talent i sposobnost za tu staru igru. Serija prati Beth Harmon u njenom veličanstvenom šahovskom usponu u 60-im godinama 20. stoljeća do odlične kulminacije i mečeva s tadašnjim šahovskim bogovima, nepobjedivim sovjetskim šahistima i kao krešendo serije susret sa sovjetskim šahistom Vasilijem Borgovom, svjetskim prvakom, u tadašnjem šahovskom Vatikanu - Moskvi, ali i njezinu stalnu borbu za preživljavanjem i demone ovisnosti u turobnom životnom putu i šahu kao spasonosnom Avalonu. Seriju su radili Scott Frank i Allan Scott po istoimenoj knjizi Waltera Tevisa.

Suradnik na seriji bio je jedan od najvećih šahista u povijesti, Gari Kasparov. Bivši svjetski prvak čiji je meč za titulu prvaka svijeta 1985. godine s tadašnjim režimskim ljubimcem Anatolijem Karpovom najavio i označio svitanje nekih novih ruskih slobodarskih zora. U 90-ima će biti i u prvim redovima borbe za demokratizaciju Rusije, a danas je, na svoju žalost, morao napustiti zemlju zbog sigurnosti kao žestoki kritičar (nekoliko puta je zatvaran, a po režimskim medijima prokazivan kao izdajnik i petokolonaš) politike trenutne kremaljske putinovske elite. Kasparov ova pandemijska vremena provodi radeći od kuće, nedaleko od Splita. Dojam o seriji "Damin gambit" te slavnoj prošlosti i budućnosti šaha Gari Kasparov iz svog je dalmatinskog gnijezda podijelio s nama.

- Za mene je to bilo novo i neočekivano, ali vrlo zanimljivo i intrigantno iskustvo - kaže nam na početku razgovora Gari Kasparov. - Prvo me nazvao poznati američki šahovski trener Bruce Pandolfini, koji je inače "šahovski" radio s Tevisom dok je ovaj pisao roman. On mi je predložio sastanak s tvorcima serija Frankom i Scottom, koji su mi na sastanku u jednom newyorškom restoranu zapravo predložili ulogu!

Rekli su mi da su, dok su pisali scenarij i lik Vasilija Borgova, zamišljali mene, ali nisam mogao pristati jer bi mi snimanje oduzelo tri-četiri pa možda i više mjeseci. Na žalost, morao sam to odbiti, ali odmah smo se dogovorili da im budem savjetnik za šah kako se ne bi događale gluposti kakve viđamo u većini filmova kad se prikazuje šah, pa ispadne užasno komično, jer ponekad je potpuno nemoguć i nelogičan položaj figura. Kako se to ne bi dogodilo, u seriji gdje je šah "glavni junak" predložio sam da sve bude vrlo realno, da partije koje Harmon igra na turnirima budu uvjerljive i "prave", pogotovo one u završnici serija kada ona igra na turniru u Moskvi te pogotovo finalna partija s Borgovom.

Osim toga, uvijek sam želio da se snimi film koji će odražavati istinsku vrijednost, napetost i uzbudljivost šaha, gdje će se prenijeti ta psihologija i esencija šaha kao igre te unutarnje drame i osjećaje samih šahista. Uz to, predložio sam im, a oni su to odmah prihvatili, da budem konzultant za "sovjetske šahiste" kako bi i oni bili prikazani što uvjerljivije, a ne površno i s predrasudama kako se to zna činiti u mnogim slučajevima.

Kako ste birali partije koje ćete koristiti?

- Partije su bile već zadane knjigom i scenarijem, pa sam se tomu prilagođavao. Ako se tražila žrtva kraljice, odabirao sam uzbudljive partije gdje igrač žrtvuje jednu takvu figuru radi kasnijeg trijumfa. Nastojao sam se držati što više izvornika, jer Tevis je bio solidan šahist. Imao je dvije strasti - šah i bilijar. Bio je izvanredan, ali podcijenjeni pisac. Šteta što je umro prerano jer bi sigurno napisao još dobrih romana. Našao sam se sa Scottom nekoliko puta te sam mu sugerirao kako da radi s glumcima, koji možda o šahu znaju malo, kako bi njihove reakcije i njihova igra bili uvjerljivi. U seriji se igra brzopotezan šah, pa su glumci morali dobro naučiti da to izgleda kao njihova svakodnevica.

Glumci su učili napamet te poteze i vrlo su uvjerljivi dok igraju. Razgovarao sam i s poljskim glumcem Marcinom Dorocinskim, koji glumi Borgova, koji mi je kazao kako je satima gledao na YouTubeu moje partije, ali ne da proučava strategiju, nego način na koji povlačim figure, koje prste koristim, kako sjedim, kakve su mi emocije ili gestikulacije. I moram priznati da su svi glumci vrlo, vrlo uvjerljivi. Oduševila me Anya Taylor koja je maestralno odigrala Beth Harmon.

Jeste li možda iskoristili neku svoju partiju?

- Ne, svoje partije nisam koristio, iako je Pandolfini iskoristio jednu moju brzopoteznu partiju s Nigelom Shortom. No, nije bilo jednostavno, pogotovo kada se radila zadnja, odlučujuća partija između Harmon i Borgova. Tražio se Damin gambit, koji je kompliciran sam po sebi. Osim toga, partija se prekida, ali u poziciji koja može biti i remi. Borgov joj ga i nudi, ali ona odbija.

Dakle, partija mora biti uvjerljiva da to odbijanje remija ne izgleda bezvezno. Zatim, zahtijevalo se da na ploči ostane dosta figura i to nakon priličnog broja poteza te ono najvažnije, da postoji nekoliko varijanti u kojem pravcu partija može krenuti u nastavku, jer kako znamo, Beth u pauzi sa svojim prijateljima razrađuje sve te moguće varijante i poteze, a to isto radi i Borgov sa svojim sekundantima. Trebalo je održati intrigu i napetost do 40 poteza. Bilo je tu dosta elemenata koje je trebalo zadovoljiti.

image
Srđan Vrančić/Cropix

Jeste li u toj dramatičnoj završnici iskoristili neku poznatu i odigranu partiju?

- Tu sam iskoristio partiju Ukrajinaca Vasilija Ivančuka i američkog šahista Patricka Wolffa iz 1993. godine. Ona je najviše odgovarala potrebama scenarija. Mislim da sam dobro izabrao jer zadovoljava sve one elemente o kojima sam govorio. Čim je epizoda prikazana, Patrick me odmah nazvao. Bio je oduševljen: "Super! Kako si se samo sjetio!" Zahvalio mi je što sam njegovu partiju odabrao za kulminaciju serije.

Rekli ste da ste bili i konzultant za "SSSR". Sovjetski šahisti su bili prikazani kao vrhunski igrači, ali pravi džentlmeni koji sportski priznaju poraz ne samo od žene, nego i Amerikanke, naime, to je bilo vrijeme vrhunca hladnog rata, velikog ideološkog suparništva SSSR-a i SAD-a, koje se prelamalo i preko šaha. Sjetimo se samo meča Fischer - Spaski?

- U pravu ste, šah je bio dio hladnoratovskog blokovskog nadmetanja. U seriji toga ima, ali nije dominantan taj dio. Mislim da su dobro prikazali Moskvu tog doba i sovjetske šahiste, a pogotovo tu popularnost šaha koja je tada bila velika. No, sugerirao sam neke stvari koje su ušle u seriju. Recimo, kada Borgov dolazi na turnir u Meksiko s obitelji, rekao sam Scottu da obavezno stavi likove agenta KGB-a, jer u to doba nije bilo moguće da bilo koji sovjetski šahist, a pogotovo svjetski prvak, pa još s obitelji, putuje na Zapad bez takve pratnje. Imamo i agenta CIA-e ili nekog čudnog američkog diplomata koji je u pratnji Harmon kada ide u Moskvu.

Predložio sam i scenu u liftu, kada Borgov razgovara s tom dvojicom KGB-ovaca, koji mu kažu da je ona "sirotica" bez roditelja, na što on kaže "znači kao i mi", bori se za preživljavanje. Isto tako, prihvatili su moju sugestiju da se u zadnjoj sceni, kada dolazi među penzionere u Moskvi igrati šah u parku, Beth obraćaju s "Liza" što je ruska umanjenica od imena Elizabeth, odnosno Jelisaveta. Ulogu starca koji joj predloži da s njim igra glumi veliki šekspirijanski, sovjetski i litvanski glumac Juozas Budraitis. Šah je u SSSR-u zbilja bio popularan, a šahisti zvijezde, ne manje od hokejaša ili nogometaša. No, kad spominjete Reykjavik, mogu vam reći da su tada mnogi u Rusiji navijali za Fischera, a ja sam bio za Spaskog.

Jesu li navijali za Fischera po ideološkoj ili isključivo šahovskoj liniji?

- Ha, ha, da, bilo je i onih koji su i zbog ideologije navijali za njega, ali uglavnom sa šahovske strane, jer je on bio izniman i genijalan šahist.

Kada već spominjemo taj hladnoratovski element, jedan moj prijatelj kazao je, kada Beth s prijateljima iz New Yorka telefonom raspravlja daljnje svoje poteze - pa KGB prisluškuje, sve će reći Borgovu!?

- Zanimljiva opservacija (smije se). No, znate kako je KGB funkcionirao. I da su prisluškivali, oni bi prvo napisali izvještaj za višu instancu, onda bi ta instanca obavijestila one na još višem položaju, i dok bi svu tu birokraciju obavili, Borgov bi već izgubio! Ali meni je osobno drago da je taj hladnoratovski element prisutan, ali onako diskretno, po strani.

Osjećamo ga, ali on ne vlada serijom. Premda, slažem se, taj je element ideološkog suparništva, a ne samo sportskog, šahovskog vladao u tim vremenima, ali i tada više kod rukovodilaca negoli kod samih šahista. Spaski je, kao i Borgov, prihvatio poraz sportski od boljeg šahista, a to što su neki partijci u Kremlju patili zbog toga, to je njihova stvar.

Je li se ipak potkrala koja greška?

- Jedan moj prijatelj napravio je popis "pogrešaka", ali zbilja nebitnih i zabavnih, ali teško je to izbjeći. Recimo, kod prijatelja Beth Harmon, Bennyja, na polici su neke šahovske knjige iz 80-ih ili recimo portret Brežnjeva na zidu je iz kasnih 70-ih ili na demonstracijskoj ploči, baš u susretu s Borgovom, ne odražava se pravo stanje kakvo je na dasci, ali to su sve male pogreške koje se događaju, a ne velike greške o kojima sada treba raspravljati.

Mnogi kažu kako je serija označila veliki "come back" šaha, koji je po njima, upravo raspadom SSSR-a izgubio na važnosti.

- Prvo, serija je, što je najvažnije, prenijela tu dinamiku i neizvjesnost šaha. Ljudi su osjetili što je to šah. Za mene je vrlo impresivno kada Harmon gleda na strop i tamo vidi figure. Mnogi su kazali da to nije uvjerljivo, ali upravo suprotno, to je vrlo uvjerljivo. Imate puno šahista koji tijekom meča šeću, gledaju sa strane ili nekud u daljinu, ali to ne znači da su odsutni. Oni imaju raspored u glavi i razmišljaju o svom i protivnikovom sljedećem potezu.

Drugo, Harmon je putem šaha rješavala svije psihološke probleme, ostala je rano bez roditelja, bila je ovisnica o tabletama, pila je. I treće, šah nije nestao sa SSSR-om, dapače, on je postao više globalan. Danas se igra više. Doduše, šah je u SSSR-u bio državno sponzoriran. Država je stajala iza njega, a šah je za mnoge bio mogućnost probitka i dobivanja nekog statusa u sustavu koji nije nudio puno takvih mogućnosti.

No, kada su igrali Fischer - Spaski, Karpov - Korčnoj ili vi s Karpovom, bili su to mečevi o kojima su raspredale i kumice na tržnici.

- Da, svakako, dijelom ste u pravu, ali danas je šah globalna igra. Vrlo raširena i mogu reći da je interes veći nego tada u vrijeme susreta koje spominjete. Šah se proširio, kompjutorske igre su zavladale, raste njihova prodaja, kao i samih "dasaka". Nestao je možda taj politički naboj, pa je nekad, za starije generacije, bio glavni događaj Fischer - Spaski, a za današnje mlade generaciju to je Harmon - Borgov, čiji meč, po naboju i interesu, možemo uvrstiti u red s onima koje ste spomenuli.

Je li Harmon po vama Fischer?

- Vjerojatno je Tevis imao njega u vidu, ali ima razlika, Fischer nije imao pomoćnike, on je bio individualac i osobenjak do krajnjih granica, dok Beth ipak pomažu prijatelji. Neki govore, Fischer je poludio. On je ludi šahist. Šah ga je otjerao u ludio, ali ne - njega je šah održavao na životu! On je zbog šaha bio "normalan". Tako i Beth. Šah joj omogućava da preživi sve svoje teške životne traume i probleme.

Šah je održava na površini i jednu izoliranu i zatvorenu djevojku punu trauma čini socijalno kompatibilnom sa svijetom oko sebe. Serija je srušila stereotipe i predrasude o šahu kao igri za "luđake", "čudake", "introverte". Serija je pokazala, što se kaže, ljudsko lice šaha i upravo zato je po meni imala velik uspjeh i stvarno je, kako ste kazali, potakla ljude ka šahu.

Jedna od glavnih intriga serije je može li žena igrati bolje od muškarca?

- Nije to priča samo o ženi koja je najbolja u svijetu šaha i pobjeđuje muškarce, pa i takve asove kakvi su sovjetski igrači, nego je to priča o borbi sa samim sobom. To je realna drama jednog talentiranog čovjeka, iako je lik izmišljen. Igrao sam Majom Čiburdanidze i Judit Polgar, od koje sam jednom izgubio.

Tada su me pitali, kako se osjećate što sam izgubio od žene, moj je odgovor bio - nisam izgubio od žene nego od osmog igrača svijeta! Možda su na početku neki šahisti i imali taj osjećaj da igraju sa ženama, ali vi zapravo ubrzo postanete svjesni da je preko puta vas vrhunski igrač, i počinjete gledati njenu igru, a ne spol ili izgled. Strašna je bila i Kineskinja Hou Yifan, koje je na žalost sada praktički prestala igrati.

U filmu je prikazano da šah može biti uzbudljiv i napet, poput nogometa ili tenisa.

- A tako i jest, čak je, kako vidimo, i više filmičan od drugih sportova. (smije se)

Vi imate Kasparov chess foundation te dodatno i Kasparov chess foundation Adriatic te u Hrvatskoj organizirate turnire najviše svjetske razine Croatia grand chess tour. Hoće li ga biti ove godine?

- Moj je san da Zagreb postane šahovo središte, ne smo regije, nego cijele južne, sredozemne Europe. Ima sve potrebne potencijale da tako i bude. Moje zaklade okupljaju mnoge mlade ljude i talente. Nadam se da ćemo ovo ljeto ponovno organizirati Croatia grand chess tour u kojem će sudjelovati vodeći svjetski šahisti. Mislim da će do tada pandemija oslabjeti pa očekujem da dođu svi od 2. do 11. mjesta svjetskog rejtinga, a moguće je čak da nam se priključi i Magnus Carlson. Oduvijek sam želio u Hrvatskoj organizirali neki velik i važan turnir, pogotovo jer su moji prvi šahovski uspjesi vezani upravo uz mnoge turnire u Jugoslaviji na kojima sam igrao.

Moja fondacija je najveći organizator turnira u ovom dijelu Europe, praktički bez ikakve pomoći i države i ovdašnjeg šahovskog saveza. Hrvatska ne bi imala velike troškove, osim dvorane i smještaja za sudionike, jer osnovni nagradni fond osigurali bi iz SAD-a. Hrvatska može imati samo koristi, podsjetio bih da sudionici prošlog turnira samo od nagradnog fonda platili više od 350 tisuća kuna poreza. Mislim da uz minimalnu pomoć, koju ipak trebamo od države, Zagreb može postati važno šahovsko središe Europe.

Uništavaju li kompjutori šah?

- Danas su na takvoj razini da više nema smisla govoriti o igri čovjeka i mašine. Kompjutori su dostigli takvu razinu da ih je nemoguće pobijediti, odnosno oni u vrlo kratkom vremenu mogu osmisliti čak i do 30, ako ne i više poteza unaprijed. No, koliko su popularni šahovske aplikacije i igrice i koliko se kupuju pokazuje samo da šah ne gubi na popularnosti, nego obratno. Šah ide naprijed. Naime, računala su milijunima ljudi šah učinili razumljivijim, jer nekad nisu shvaćali zašto smo Fischer, Portisch, Ljubojević ili ja povukli neki potez, a sada im kompjutor to "objasni" u sekundi. Šah je postao dostupniji, demokratičniji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. listopad 2022 20:06