Iako međusobno udaljeni možda 10-15 minuta vožnje automobilom, Grobnik i Rijeka dva su različita svijeta. Grobnik je svemir za sebe - imaju oni svoje trgovine, obrte, automehaničare i mesare, kafiće i disko klubove, mitove i legende, politička prepucavanja i svjetonazorske podjele, pjesnike, sportaše i vatrogasce, junake i antijunake, genijalce i zgubidane, tako da Grobničani, ako ćemo pravo, u Rijeku idu samo ako moraju. Zato Grobničani za sebe nikad neće reći da su Riječani, kao što će vas i u Rijeci odmah ispraviti ako kažete da je, recimo, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović Riječanka.
U tom svemiru s druge strane brda, gdje Rječina šumi u svojem kanjonu, spremajući se za spust prema gradu koji je po njoj dobio ime, raširile su se dvije jedinice lokalne samouprave, općine Čavle i Jelenje, u kojima živi 15-ak tisuća duša. Na brežuljku, na kojem je stara jezgra naselja, uzdiže se povijesni kaštel, a na sjevernoj strani rasprostire se Grobničko polje, veliko i ravno, sve do obronaka Platka, jedinog skijališta u ovom dijelu Europe na kojem, sa staze, skijaši gledaju direktno u more.
Gotovo svaki je zid na javnim površinama u svim grobničkim naseljima ukrašen grafitima i muralima HNK Rijeka, kluba kojeg ovdje naprosto obožavaju. No, to ne znači da svog nogometa Grobničani ovdje nemaju. U Mavrincima, jednom od grobničkih naselja, smješten je jedan od najboljih stadiona četvrtke županijske lige u Hrvatskoj, onaj NK Grobničana, kluba osnovanog davne 1932. Kompleks se počeo graditi 70-ih godina prošlog stoljeća, a inicijalni novac prikupljen je organiziranjem koncerta Nede Ukraden i Bijelog dugmeta u Domu kulture na Čavlima. Među brojnim kuriozitetima vezanim uz klub, jedan posebno upada u oči - povijest NK Grobničan stvaralo je bezbroj igrača, članova uprave, zaljubljenika i aktivista, no poseban trag ostavila je jedna žena, Adelija Beba Haramija. Beba je bila predsjednica Grobničana desetak godina, od kraja šezdesetih do kraja sedamdesetih prošlog stoljeća, a zbog rezultata koje je postigla i vrijednosti koje je usadila u klub, proglašena je doživotnom počasnom predsjednicom. Mnogi igrači, pa i članovi uprave, isticali su je ne samo kao predsjednicu, nego i kao osobu koja je igračima bila kao druga majka. O njoj je sedamdesetih pisao čak i beogradski sportski tjednik, jer Beba je bila prva predsjednica jednog nogometnog kluba na području cijele bivše države, pa čak možda tada i u Europi. Umrla je prije dvije godine, u 91. godini, a ispraćena je onako kako je i htjela, ogrnuta šalom NK Grobničan. Stadion u Mavrincima danas nosi njeno ime i jedini je stadion u Hrvatskoj, a možda i u Europi, koji je nazvan po nekoj ženi.
Lopta kroz noge Messiju
- Bila je glavna. Ali je znala zijati.... Bez problema na kraju utakmice ulazila je u svlačionicu, dok su se igrači presvlačili. Kada bi je pitali ča joj ni neugodno, rekla bi: “Ja ne gledam njih, znan ča oni imaju” - priča nam dopredsjednik kluba Doris Miculinić.
Razlog našeg posjeta središnjici Grobničana najnovija je klupska akvizicija, i to ne bilo kakva, jer teško da se ijedan četvrtoligaš u Hrvatskoj, pa i puno šire, može pohvaliti igračem takvog kalibra. Ime mu je Anas Sharbini, godina mu je 31, što znači da je mlađi od, recimo, Luke Modrića ili Vedrana Ćorluke. Sharbini je, po sudu mnogih poznavatelja nogometa, jedan od najtalentiranijih nogometaša koji je, od hrvatske samostalnosti, niknuo na ovim prostorima. Bio je prvotimac Rijeke i Hajduka, hrvatski reprezentativac, čovjek koji je na prijateljskoj utakmici Hrvatske i Argentine 2014. predriblao Lea Messija tako što mu je progurao loptu kroz noge (“kada igraš protiv nekog, ne razmišljaš je li to Messi ili bilo tko drugi”, kaže o tome). Unatoč tome, Anas je jedan od najneiskorištenijih potencijala u povijesti hrvatskog sporta. No, kada ga upoznate, shvatite da to za njega nije nikakva tragedija već da mu je prelazak u amaterski sport u klubu iz njegova rodnog kraja koji plaća nešto sitno tek za putne troškove i hranarinu, s obzirom na tijek karijere posljednje dvije godine, najlogičniji izbor i izraz osobne želje.
- Da budem iskren, s Anasom smo o tome razgovarali već duže vrijeme. Znam da su mu nudili Poljsku, da mu se nudio i Slaven Belupo, i svi smo mislili da će on nešto drugo izabrati. Ali, mi smo vam Grobničani onako malo, rekao bih, zadrti. Previše smo zaljubljeni u svoj kraj. Anasa znam od malih nogu. Kada je igrao u Hajduku, u Splitu bi utakmica završila, a za tri ure ja ga već vidim na Čavlima. Ne bi se valjda ni otuširao nego je sjeo u auto i dojurio doma. Čekali smo da mu istekne ugovor s Rijekom. Našli smo se on i ja, razgovor je trajao 10 minuta, i evo ga tu kod nas - govori Igor Čargonja, predsjednik NK Grobničan posljednje 23 godine.
Iako, zbog toga što je pao u nemilost klupskog vodstva, posljednje dvije godine nije igrao, Anas Sharbini bio je pod ugovorom s NK Rijekom sve do 15. lipnja ove godine. Kroz sve to vrijeme, kako nam kaže, nije niti jednom otišao na Rujevicu pogledati neku od utakmica svog kluba, a rijetko ih je gledao i na televiziji. Bilo mu je, veli, neugodno, mislio je da ga tamo ne žele i da bi njegov dolazak na stadion i njima stvorio neugodnost. Ali se, isto tako, radovao uspjesima svoga kluba i kada je Rijeka osvojila prvenstvo s dečkima s Grobnika spustio se na slavlje u grad. NK Rijeka je, kaže, bez obzira na sve uredno ispunjavala ugovorne obaveze prema njemu i do zadnjeg mu dana isplaćivala plaću.
- Da, bilo je ponuda, dok san još bio pod ugovorom zvali su me i za Poljsku i za Belupo, ali nisan ja o ten razmišljal. Kad san odlučil da ću z Rikon poć ugovor do kraja, znal san da se više neću profesionalno baviti nogometom jer dve leta neću igrat. Praktički dva i pol leta nisan igral nogomet. Mislim, treniral san sam i to sve, al to uopće nije isto - priča Sharbini.
Fizički je u sjajnoj formi, jer je, unatoč neigranju, svaki dan, u privatnom aranžmanu, odlazio u teretanu u Rijeku na kondicijske treninge. Također, počeo se, kako kaže, iz svog gušta, baviti trail utrkama i čak je osvojio srebro na 12-ak kilometara dugoj utrci na Hahliću.
- Naučen san da moran imet treninge, bez toga ne moren - kaže.
Profesionalnim se nogometom, veli, bavio od svoje 15. godine, a iako je sada prešao u amatersku sferu, kaže da to shvaća vrlo ozbiljno.
- I sad treniram privatno. Ujutro treniram sam, navečer s klubom. Volio bih da sam spreman. Volio bih isto biti najbolji tu. Tako sam naučen. Volio bih nešto pokazat, da se vidi neka razlika, da mi to nije zaj....cija - govori.
Nogometna obitelj
Anasa su sportski novinari svojevremeno nazivali Maradonom s Grobnika. Tipično je dijete Grobnika iza čije je obitelji nesvakidašnja životna priča. Njegov otac Jamal, Palestinac čija je obitelj nakon izraelske okupacije pobjegla u Siriju, gdje je i rođen, u Rijeku je 1981. došao studirati ekonomiju. Oženio je Grobničanku Ranku s kojom ima dva sina, Ahmada i Anasa te kći Khadiju.
Grobnik je, inače, dao puno sjajnih nogometaša NK Rijeke, poput Kristijana Čavala, Siniše Linića, Zorana Bana i Sandra Klića, a braća Sharbini nastavili su niz. Anasu je nogometni uzor bio tri godine stariji brat, kao i Siniša Linić, kojeg ovdje zovu Line, ali je sve svoje prethodnike nadmašio svojim talentom. S bratom Ahmadom, koji je također rano završio profesionalnu nogometnu karijeru te sada na Grobniku drži kafić, Anas je nevjerojatno duboko povezan. Prije desetak godina, Ahmad je na prsima istetovirao Anasov portret, a Anas je na vratu, na arapskom, tetovirao početna slova imena članova svoje obitelji, J za oca, A za brata, R za majku i K za sestru.
Otac Jamal svojevremeno je branio za Lokomotivu, nižerazredni klub iz Rijeke, a sinove je upisao u NK Rijeka te ih svaki dan vozio na trening na Kantridu. Jamal je uvijek imao važnu riječ kada su se donosile odluke o karijerama Ahmada i Anasa. Već u tinejdžerskim godinama počeli su se profesionalno baviti nogometom i neko su vrijeme, još kao djeca, bili pod ugovorom s agencijom Zdravka Mamića, no to je puklo i karijeru nisu razvijali pod njegovim patronatom.
Ahmad i Anas oduvijek su bili nerazdvojni. Znali su reći da dnevno ne prođe više od dva sata koje ne provedu zajedno. Krajem dvijetisućitih, u NK Rijeka su figurirali kao velike nade. Klub je tada bio u ogromnim financijskim problemima, praktički pred bankrotom, i dugo se pričalo o njihovu transferu u Dinamo, međutim, do realizacije ugovora nikada nije došlo. Braća su tako, 2009., u paketu potpisala za Hajduk, a NK Rijeka dobila je dva milijuna eura odštete koji su klub s Kantride spasili od propasti.
Sukob s Armadom
No, prelazak u Hajduk Sharbinijima je dio Armade jako zamjerio, i to je Anasu, kako danas priča, dosta teško padalo. Zamjeranje nije stalo ni kada se, kasnije, vratio u Rijeku.
- Centralna tribina bila je uz mene, dio njih iz Armade na zapadnoj mi je zviždao. To mi nije bilo lako.
U Hajduku Anas nije ispunio očekivanja. Nostalgija mu je, očito, teško padala pa je jurio natrag na Grobnik nekoliko puta tjedno. To se odrazilo na njegovu igru. Kasnije se ista stvar, u još gorem obliku, dogodila kada je otišao igrati u Tursku i u Saudijsku Arabiju.
- Stalno san mislil na Grobnik, kako bin bil doma - iskren je Sharbini.
Tijekom cijele karijere bio ga je glas svojeglavog igrača kojemu poroci nisu strani. Nekoliko epizoda snažno je odjeknulo u domaćoj javnosti, poput neodazivanja u U-21 reprezentaciju 2008., prometne nesreće koju je 2009. u četiri ujutro skrivio, pijanstva u istarskoj Funtani kada je Slaven Bilić reprezentativcima dao slobodnu noć, kašnjenja na treninge, vožnje automobilom po tartan stazi na Poljudu, u vrijeme dok je igrao u Hajduku...
- Pa dobro, i za to piće i kladionicu, ja nikad nisan... To jednom se napiješ i odmah... Šta god napraviš... Neki naprave pet puta gore stvari i nikad ništa ne izađe nigdje - priča Anas Sharbini.
U Rijeci je, u eri Damira Miškovića i Matjaža Keka, bio kapetan momčadi, a uz Močinića, bio je jedini lokalni igrač u klubu. I tada se držao Grobnika, a uz njega, kraj su zavoljele i klupske kolege.
- Kada je bila moja generacija, Lešković, Jugović, Mitrović, Mojzes, svi smo dolazili tu, izlazili smo na Grobnik, na roštilje i sve. Svi su oni, manje-više, upoznali NK Grobničan. Tu imaš neki mir, bolje je nego u gradu. U Rijeci su mi nudili i stan i sve, da ne putujem, ali nikada nisam ni razmišljao uzeti stan. Nisam mogao zamisliti da ne živim na Grobniku - kaže.
U NK Rijeka je njegovom neigranju presudio neodlazak na utakmicu u Osijek. Kaže da mu je žao zbog nekih odluka i da bi, iz današnje perspektive, sigurno neke stvari napravio drugačije, ali generalno je više nego zadovoljan što je završio u Grobničanu. S Matjažem Kekom se, veli, i dan danas čuje porukama.
- Keku ne zamjeram ništa. Bio sam kod njega tri-četiri godine, uvijek smo imali tih konflikt, ali ništa to nije bilo zločesto.
Sharbini živi u Dražicama, na par minuta od stadiona u Mavrincima. Supruga i on prije devet mjeseci dobili su kćerkicu Gitu. I dalje vozi svoj prepoznatljivi BMW. Trenutno, veli, ne razmišlja što će nakon nogometa, hoće li to biti građevina, ugostiteljstvo, ali svjestan je da nešto mora.
Anas Sharbini sa suprugom
No, sada mu je prioritet pokazati se u Grobničanu. Igrao je već dvije prijateljske utakmice, po 45 minuta, ali još nije zabio gol. Uskoro ih očekuje memorijalni turnir. Kako Grobničani od NK Grobničan ne mogu pobjeći, klub je posljednjih godina utočište odličnih igrača iz tog kraja, nakon profesionalnih karijera. Igrali su u Grobničanu i Ahmad Sharbini, i Čaval i Linić, a sada je stigao i Anas. Imaju preko 170 registriranih igrača i rasadnik su talenata. Lani su osvojili prvenstvo, ali ne srljaju u treću ligu da ih to ne bi financijski upropastilo. Anas Sharbini uzor je neki novim klincima koji će možda poći njegovim stopama.
- Sretan sam i zadovoljan što sam tu. Ispalo je najbolje moguće jer mi se nigdje drugdje nije išlo. A svojim fanovima poručujem, dođite na Grobnik, na naše utakmice - kaže Anas Sharbini.