BORBA S DEMONIMA

JEDAN OD NAJVEĆIH GOLMANA SVIH VREMENA PROGOVORIO O BOLESTI KOJA GA UNIŠTAVA 'Bio sam na vrhuncu uspjeha i slave, a zapravo sam padao na dno!'

    AUTOR:
    • Dražen Krušelj

  • OBJAVLJENO:
  • 13.01.2019. u 21:57

Soccer Football - Serie A - Juventus vs Udinese Calcio - Allianz Stadium, Turin, Italy - March 11, 2018 Juventus Gianluigi Buffon reacts on the substitutes bench REUTERS/Massimo Pinca - RC13A4E3DB10
REUTERS/Massimo Pinca / REUTERS

Gigi Buffon

 

Ima trenutaka u životu koji zahtijevaju da se mijenjate, da od dječaka postanete muškarac i rješavate probleme. Takvi trenuci mogu vas gurnuti u crnu rupu. Otvorenoj i direktnoj osobi poput mene trebalo je dosta vremena da osvijesti kako taj prijelaz zna biti nepodnošljivo težak...

Neodređeno, ovlaš i u prolazu, Gianluigi Buffon ovako je u intervjuu za Canale 5 uoči 40. rođendana okrznuo problem depresije kao bolesti modernog svijeta. Kako je karizmatični vratar na glasu kao sportaš sa stavom o svemu i svačemu - od nogometa do patriotizma, od politike do migrantske krize - prosječni medijski konzument ovih je nekoliko rečenica iz uvoda teksta prihvatio sa zadrškom. Otprilike, bit će da je velikog Gigija opleo prvi nalet krize srednjih godina pa malo filozofira, ali preživjet će on to jer, eto, seli se u Pariz, u grad svjetlosti koji nudi obilje mogućnosti da profesionalni nogometaš zaboravi na egzistencijalističku muku.

Godinu dana kasnije, na pragu njegova 41. rođendana, saznat ćemo da Buffonova iskustva s depresijom ipak nisu bila ni nevina niti napuhana. U velikom razgovoru za talijansko izdanje Vanity Faira legendarni vratar “azzurra” (176 nastupa za nacionalnu momčad) vratio se petnaestak godina unazad, u vrijeme kada je već debelo okusio slavu i izgradio imidž jednog od najboljih na planetu, da bi otkrio čitateljima kako je na vlastitoj koži osjetio da popularnost, briljantna karijera i milijuni na računu ne jamče imunitet u borbi s depresijom. Prilikom prvog sudara s bolešću sjetio se priče o Marylin Monroe, čitao je negdje kako je glumačka seks-ikona na vrhuncu slave tužna promatrala svijet kroz prozor limuzine i s druge strane stakla vidjela samo zbunjujuću maglu, konfuziju, ljude nejasnih namjera...

“U nekom trenutku između 2003. i 2004. sve je na nekoliko mjeseci izgubilo smisao. Činilo mi se da ljude zanima samo moja vanjska inkarnacija umjesto moje osobnosti. Svi su pitali za Buffona, a nitko za Gigija. Imao sam 25 godina, zajašio val uspjeha i slave, a padao sam na dno...”, prisjeća se Buffon.

Samo dva izlaza

Tresnuo je o podlogu nekoliko minuta uoči prvenstvene Juventusove utakmice. Napad panike tako je paralizirao Buffona da je treneru vratara Ivanu Bordonu naložio da zagrije njegovu zamjenu Chimentija. Kada se kolega zaista počeo zagrijavati, Buffon je osjetio veliku nelagodu.

“Razbjesnila me pomisao da ne mogu vladati svojim emocijama, ali to poniženje mi je na kraju pomoglo. Reagirao sam nakon nekoliko minuta, ponos me je tjerao da sebi dokažem kako imam petlju i srce. Rekao sam Ivanu ‘krenimo sa zagrijavanjem, želim igrati ovu utakmicu’. I igrao sam jer sam shvatio da sam suočen s poplavom pred kojom postoje samo dva izlaza. Ili predaja ili borba da isplivate”, podsjeća nas Buffon na problem koji se sporadično pojavi na stranicama sportskih rubrika, u pravilu onda kada okolina više ne može pomoći sportašu.

Najpoznatiji takav primjer vodi nas do drugog vratara, Buffonova njemačkog vršnjaka Roberta Enkea koji je dugo i vješto skrivanu borbu s depresijom zaključio samoubojstvom. Dana 10. studenoga 2009. vratar Hannovera 96 parkirao je automobil na tračnice i pričekao da vlak okonča njegovu životnu agoniju.

Macho narativ

Dotad je Enke u javnosti gradio reputaciju vedrog, osviještenog, aktivistički nastrojenog sportaša. Bio je ambasador humanitarne akcije za pomoć djeci sa srčanim bolestima, sudjelovao je u kampanjama za zabranu krzna i, općenito, odupirao se macho narativu koju su u bundesligaškom okruženju zidali “tvrdo kuhani” tipovi poput Olivera Kahna i Jensa Lehmanna. Suicid je pokosio njegove suigrače i ostavio zbunjenima medije i navijače, premda su se kasnije neki sjetili da je Enke s njima podijelio recept za sreću prema van. “S vremenom naučiš kako zavarati medije. Puno pričaš, a zapravo im ništa ne kažeš”, pohvalio se Enke suigraču.

Njegova udovica Teresa priznala je kasnije da je vratar još 2003. prvi put potražio stručnu pomoć. Početak karijere nudio je blistavu perspektivu, obilježen kao veliki talent Enke se preselio u Barcelonu, ali tamo je nije prošao pa je preselio kat niže, u Fenerbahče. Odande su ga, međutim, navijači ispratili gađajući ga bocama s tribina. Od tada ga je proganjao strah od neuspjeha, a slom je stigao kada je od rijetke strčane bolesti umrla dvogodišnja Enkeova kćerkica. Na psihijatrov kauč Enke je posljednji put sjeo dan uoči samoubojstva. Odbio je prihvatiti liječnikovu sugestiju da se odlaskom u bolnicu ozbiljnije uhvati ukoštac s problemom. “Ako prihvatim odlazak u psihijatrijsku kliniku, moja karijera je gotova, a nogomet je jedino stvar koju znam i mogu raditi”, argumentirao je Enke prije nego što se predao.

Samoubojstvo 32-godišnjeg njemačkog golmana natjeralo je javnost da prestane tabuizirati problem depresije u svijetu profesionalnog sporta. Sebastiana Deislera, nekoć veliku nadu njemačkog nogometa, u Bayernovoj svlačionici su etiketirali kao “Deislerin” (gospođica Deisler) jednom kada je otkrio da se bori s depresijom, zbog koje će ubrzo potom odustati od sporta. “Jesu li vaši igrači inače takvi plačljivci i osjetljive dušice?”, svojedobno su novinari bockali Armina Veha jer je kao trener Wolfsburga pustio napadača Grafitea “da ode u Brazil očistiti glavu”. Diskurs se promijenio za 180 stupnjeva, umjesto sportskih psihologa koji su previše posvećeni maksimiziranju igračeva učinka na terenu, u arenu su zakoračili liječnici specijalisti.

Profesor Florian Holsboer s Max-Planck Instituta liječio je Deislera od depresije i shvatio kako nogometni klubovi nisu dovoljno obučeni da na vrijeme prepoznaju simptome, jer depresiju je ipak lakše sakriti od rupture mišića ili napuknuća križnih ligamenata. “Mladi ljudi s minimalnim životnim iskustvom, a zatrpani novcem, bivaju izloženi oku javnosti. Preživjeti mogu samo oni robusne prirode, dok će osjetljiviji, artistički nastrojeni igrači izgubiti pristup profi-nogometu”, ocjenjuje Holsboer.

Normalni ljudi i nekoliko idiota

Vrteći film karijere Gigi Buffon će Vanity Fairu priznati da mu je tinejdžersko iskustvo s ulice i tribine pomoglo da se lakše othrva naletu očaja i rezignacije. Prvu nogometnu ljubav, Carrarese iz rodnog grada u Toskani, pratio je na gostovanjima u Bologni, Ferrari, Empoliju, pa usput očvrsnuo kroz kontakte sa šarenom paletom karaktera koji se okupe iza istog navijačkog transparenta. Bilo je među članovima njegova navijačkog plemena “normalnih ljudi, sanjara, idealista, nekoliko zanimljivih tipova i nekoliko idiota”. U tom je okruženju Buffon potegnuo dim marihuane, ali nikad nije otišao dalje od tinejdžerskog eksperimenta, vjerojatno i zato što su mu roditelji bili sportaši i inzistirali su na disciplini.

Buffonu u ovoj priči nisu odmogla niti neka druga iskustva koja obično prate nogometni foklor. Kao mlada zvijezda Parme jednom zgodom je ošamario agresivnog navijača, a muškost se nije stidio pokazati niti u svlačionici, gdje se “dinamika grupe” ponekad potiče nepopularnim metodama.

“Većinu karijere igrač se u borbenom rovu bori sam sa sobom, ali sreća je za nogometaša što ima suigrače koji će mu pružiti ruku kad padne. Po prirodi sam otvoren, nikad nisam imao problem podijeliti osjećaje s drugima. Nisam se stidio govoriti o problemima, niti se rasplakati”, kaže Buffon.

Razgovori o velikom Buffonu ovih dana nezaobilazno počinju podatkom da je zakoračio u peto desetljeće i još se nije umorio. Spreman je odraditi još barem jednu sezonu na vratima Paris St. Germaina prije nego što razmisli o postigračkoj budućnosti. Kada zaista završi, mogao bi otkrivati mladim golmanima tajne najusamljenijeg zanata u svijetu nogometa, a dotad će publiku zabavljati obranama, a suigrače besplatnim lifecoach tečajem kao preventivnom metodom borbe protiv depresije. “Buffon za početnike” između ostalog nudi i sljedeće savjete: talent nije dovoljan, osjećaj nezadovoljstva zna biti poticajan, uskoči u cipele drugih ljudi jer njihova iskustva mogu biti utješna, trudi se ostati dječački radoznao.

“Znam da sam čudna figura na terenu sa svojom 41 godinom, ali osjećam da imam više snova i ambicija nego što sam ih imao kao dječak. Kakvih snova? Ako ih otkrijem, ništa od misterija...”

Nogometni veteran koji je igrao i protiv očeva i protiv sinova

Kada je kao 17-godišnji wunderkind u dresu Parme prvi put stao među vratnice u dvoboju Serie A, po kaznenom prostoru Gigija Buffona motala su se dvojica osvajača Zlatne lopte. Debitirao je protiv Milana za koji su igrali George Weah i Roberto Baggio. I pritom je sačuvao nedirnutu mrežu.

Brzo premotavanje 24 godine kasnije: Weah senior je predsjednik Liberije, dok Buffon u Parizu dijeli svlačionicu s njegovim sinom Timothyjem (upravo iz PSG-a produžio na posudbu u Celtic). Na dan Timothyjeva rođenja vratarski veteran već je imao 11 nastupa za talijansku reprezentaciju i medalju osvajača Kupa Uefe.

Otac i sin Weah nisu jedini takav obiteljski borbeni paketić s kojim se Talijan upoznao u karijeri. U Juventusu je Buffon cijelo desetljeće igrao u momčadi s Lilianom Thuramom, da bi ovog proljeća u dvoboju s Guingampom doživio ‘deja vu’ iskustvo. U jednom trenutku utakmice prema vratima mu se spustio Marcus Thuram, 21-godišnji Lilianov sin čiji je udarac veliki Gigi naravno ukrotio i na kraju upisao pobjedu.

Enrico Chiesa bio je Buffonov suigrač i cimer na početku karijere u Parmi, a prošle sezone igrao je protiv njegova 21-godišnjeg sina Federica (Fiorentina). Diego Simeone, danas kultni Atleticov trener, za igračkih je dana često igrao protiv Buffona u dresu Intera i Lazija, ali mu nikada nije zabio gol. Tu je privilegiju prepustio sinu Giovanniju, koji je u dresu Genoe velikom vrataru zabio dva u početnih 15 minuta utakmice...

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo