Na zagrebačkim Srednjacima, u parkiću ispred nebodera čeka nas Joško Gvardiol. Razgovara sa susjedom umirovljenikom koji ga tapša po ramenu i doziva svoju suprugu.
- Dođi, Marica, ajde, čestitaj mu!
- Joško moj, svaka ti čast. Svi smo jučer gledali utakmicu, baš si pravi. Samo tako nastavi - govori baka dok ga drži za ruku.
- Hvala vam susjeda, odite gore, puše tu vani - kaže joj Joško.
Tako je to od subote, svi mu na Srednjacima žele čestitati i stisnuti ruku. Kako i ne bi kad je 17-godišnji stoper Joško zabio svoj prvi prvenstveni gol u utakmici Dinama protiv Inter-Zaprešića na maksimirskom travnjaku.
Bio je to njegov prvi gol u seniorskoj konkurenciji i drugi nastup za Dinamo. Odradio je svih 90 minuta i postao šesti najmlađi Dinamov igrač koji je zabio u HNL-u, nakon Halilovića, Kranjčara, Jedvaja, Ćorića, Kovačića.
- Od početka, kad sam krenuo s njima na pripreme, nisam mogao vjerovati da se to događa, da treniram s igračima koji igraju u Ligi prvaka, koji su zvijezde... Nisam mogao vjerovati da ja mogu trenirati s njima, a kamoli zaigrati s njima od prve minute. Trema je, naravno, bila prisutna, ali pomogli su mi svi suigrači. Mogu reći da su me prihvatili - kaže Joško kojeg zovu Pep, zbog sličnosti s prezimenom velikog trenera Manchester Cityja, Pepa Guardiola.
Catering, catering
Kad je pao gol, suigrači su ga zaskočili i vikali: “Catering, catering”.
- Po mojem mišljenju, za svaki uspjeh red je počastiti, jer nisam samo ja zaslužan za gol, nego cijela momčad. Da oni nisu na nivou, ni ja ne bih mogao postići gol - smatra Joško koji je osim golom, osvojio srca Zagrepčana fotografijom iz tramvaja koju je Dinamo podijelio na svom Facebooku profilu uz natpis: “Naš 17-godišnji Joško Gvardiol srušio je večeras prvim pogotkom u HT Prvoj ligi NK Inter-Zaprešić i krenuo doma tramvajem s Maksimira! Svaka čast Joško!”.
Gvardiol živi s roditeljima i dvije starije sestre u stanu na petom katu nebodera. Dok se vozimo liftom, pitam ga kako komentira oduševljenje javnosti selfijem iz tramvaja.
- Ne znam što bih vam rekao. Nekad imam prijevoz, roditelji, suigrači voze, ali vrlo često s treninga i utakmica idem doma tramvajem. Još sam mlad i nisam ni položio vozački. Da jesam, sigurno bih išao doma autom, ali jednostavno, bio sam u takvoj situaciji jer su moji otišli u Novigrad, a sestra je došla umorna s posla i doma nam je spremala večeru pa sam joj rekao da ću se vratiti tramvajem - objašnjava i dodaje da je baš nedavno upisao vozačku školu i da mu predavanja počinju sljedeći tjedan.
Nakon što nam je pokazao fotografije iz djetinjstva i svoje trofeje, zamolili smo Joška da nam pokaže svoju sobu.
U oči prvo upadaju tri crvena dresa obješena na zidu iznad kreveta.
- Prvi je dres Filipa Krovinovića iz vremena dok je bio u Benfici, sad je otišao k Slavenu Biliću u West Ham. Mi imamo istog agenta, Marjana Šišića, koji mi je poslao njegov dres s posvetom. Drugi dres je Bertrandov. Njegov agent me htio potpisati, ali na kraju ništa od toga nije bilo pa mi je poslao potpisani dres - objašnjava Joško.
Treći je, naravno, dres hrvatske reprezentacije. Još s etiketom.
Na drugom zidu ne možete ne zamijetiti veliku plavu sliku. Tempera. Djeluje apstraktno. Pitam Joška tko je autor umjetnine, a on se pukne smijati.
- Ovo sam ja slikao u vrtiću dok sam bio mali, nismo imali raditi što pametnije pa smo švrljali kistovima, naravno, s plavom bojom. Evo, ako bolje pogledate, piše grupa Malina, 2005. godina, Dječji vrtić Srednjaci - smije se Joško koji je potom završio OŠ Josipa Račića, a sada je na četvrtoj godini Škole za cestovni promet na Kennedyjevu trgu, nadomak Maksimira.
Uz sliku, tu je i njegova prva ovoljetna naslovnica Sportskih novosti, na kojoj stoji: “Joško Gvardiol - Čudo od djeteta”. Ispod toga je plan do uspjeha. Svojevrsna umna mapa.
- To mi je tatin prijatelj napravio skicu kako bih se lakše snašao u svemu - objašnjava.
Do središnje riječi uspjeh vodi jedna strelica iz rečenice: “Plan A, nema plana B” stoji na vrhu umne mape, plan A je - uspjeh, glavni cilj. Sve strelice koje do njega vode vežu se uz fokus, disciplinu 24 sata svaki dan u tjednu. Trening, prehrana i odmor ključne su stavke discipline, a do uspjeha uz nju vode i strelice na kojima piše ustrajnost, htijenje, obitelj i prijatelji.
- Plan je tu kao podsjetnik, da nikada ne zaboravim čemu težim - kaže Joško koji se nogometom bavi od 7. godine.
- Tata me odveo u obližnji klub Trešnjevku. Nije bilo mog uzrasta pa sam igrao sa starijima i tako je sve počelo. 2010. godine zvali su me iz Dinama i tata je odlučio da ću prijeći k njima. I tata je trenirao nogomet dok je bio mlađi, ali ništa profesionalno - kaže Joško.
Zbog blagdana Svih svetih roditelji su otišli u Novigrad pa nisu mogli s tribine pratiti Joškov gol. Ali gledali su prijenos.
- Svi su bili sretni, poslije smo se čuli telefonski, kažu da su i zaplakali... znate kako to već ide. Meni je teško opisati što moj gol znači mojoj obitelji koja je u mene položila velike nade. Ne mogu pronaći riječi... Mi smo skromni, prizemni ljudi, nismo neki bogataši da ne znamo kuda ćemo s novcem i zato je svaki moj uspjeh potvrda roditeljima, moj dug - iskreno će Joško.
Njegov tata Tihomir rodom je iz Novigrada kraj Zadra, a mama Sanja je sa Srednjaka. Ona radi u tvrtki koja se bavi veleprodajom, a starije sestre Lorena (23) i Franka (20) i studiraju i rade.
- Tata na Dolcu u ribarskom obrtu Ivčić prodaje ribu iz Novigrada. Ondje navečer idu u lov, vozači odmah voze ulov do Zagreba i ujutro riba friška dolazi u ribarnicu. Tata se ustaje u četiri sata i ide na Dolac kako bi preuzeo i posložio ribu, da bude spremna za prodaju. Da nisam u nogometu, vjerojatno bih i ja išao tatinim stopama. Ljeti, kad sam bio mlađi, a treninzi su bili znatno kraći nego danas, i dok sam trenirao u Zagrebu, znao bih produžiti do Trga 11-icom i popeti se na Dolac, do ribarnice, kako bi proveo malo vremena s tatom. Nikad mi nije smetao miris ribe - kaže nam Joško. U Zagrebu je proveo cijeli svoj život, a kod djeda i bake u Novigradu provodi svako ljeto, iako je ovo propustio jer je s prvom Dinamovom momčadi bio na pripremama u Sloveniji.
Pet sati treninga
Joško ima svaki dan trening i dodatno trenira uz privatnog trenera. Dnevno na nogomet svaki dan potroši pet sati. I putovanje mu oduzme puno vremena, kaže. Sjedne na Ljubljanicu, na devetku. Ako nije gužva, treba mu 20 minuta do Borongaja, a nekada i 40.
- Moj plan je maksimalno se posvetiti nogometu iako mi roditelji savjetuju da bih trebao upisati faks i recimo završiti za trenera, ali mislim da ću zasad ostati pri svom planu i truditi se ostvariti što uspješniju karijeru. Pokušao bih se ustaliti u prvoj momčadi, a kasnije što dođe, ne znam, ne mogu vidjeti u budućnost, ali volio bih, recimo, proći kroz englesku ligu. Osim debija u Dinamu, životna mi je želja zaigrati za hrvatsku reprezentaciju. Dobio sam poziv za U21, utakmica je za dva tjedna, pa ćemo vidjeti kako će se razviti situacija - otkrio je Joško. Najvjerniji fanovi su mu djeca, doma na hladnjaku ima crtež koji mu je darovao jedan dječak.
Detalj iz stana u kojem Joško živi