Julijanu Matanović uvijek sam, a poznajem je dvadeset godina, htjela pitati nije li bar jednom osjetila potrebu da u jedanaest navečer nabaci odjeću koja ponešto otkriva, i s curama zaglavi do pet ujutro. Ne. Uvijek samo o književnosti, o tetkama i mitskim mjestima, o rodnom Gradačcu, o nesretnim ljubavima i nezaboravcima. Ovaj put ugrabih priliku, a Julijana se uozbilji pa mi reče da je živošću i mladošću okružena i na fakultetu i doma, a sve ostalo vrijeme u pravom je smislu riječi samohrana majka, sve radi sama, tetke su ostarjele... Ja sam već smislila barem pet načina kako navečer izmigoljiti u život, a Julijana odjednom izgovori: “Da, poželjela sam biti na baš pravom, onom pravom slavonskom derneku u trenu kad mi je javljeno da mi je umro otac”.
A javljeno j...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....