ANTE TOMIĆ NA LASTOVU

Kako je sukob Albanca i Srbina izrodio najbolje kremšnite koje danas radi - Janez Janša!

Lastovo glavna

 Tomislav Krišto/Cropix/
Ako meni baš ne vjerujete, poslušajte Miljenka Smoju koji je napisao da je Pasadur, citiram, ‘najlipši dil zemaljske balote‘

Prije mnogo godina, još u onoj državi, njih su dvojica sa ženama ljetovali na Lastovu, u hotelu Solitudo na Pasaduru, i da bi smršavjeli, svako su jutro vrijedno hodali tri kilometra do Ublija i natrag. Žene su bile impresionirane čvrstinom volje svojih muževa, ali ni nakon desetak dana nisu primijetile da su njih dvojica došli osobito vitkiji. Jedna je samo u nekom trenutku primijetila da njezin ima šećera u prahu oko usta. Onda ga je pritisnula, a on je kroz suze priznao da njih dvojica ujutro hodaju do Ublija da bi se u slastičarnici nabubali kremšnita.

S Rajkom Grlićem, jednim od junaka ove šaljive priče, prije nekoliko tjedana sam se iskrcao s broda ispred Solituda, pa smo kratkom šetnjom uz more otišli do našeg prijatelja hrvatskog generala i ratnog junaka Luke Džanka, koji ima kuću s druge strane vale. I Luka je ovamo došao prije mnogo godina, još u onoj državi, kao zapovjednik kasarne JNA. Smjestili smo se na širokom trijemu s ljetnom kuhinjom, Lukina je žena Venka krenula spremati večeru. Uz kavu i rakiju spominjali smo se davnih vremena.

"Nema više slastičarnice na glavnom trgu u Ubliju", rekao je Rajko, a Luka je objasnio da je mjesto u posljednjih nekoliko desetljeća prilično iseljeno, mnogi su sadržaji u njemu zamrli, pa i slastičarnica. Bila je, osim toga, i jedna nemila zgoda koncem osamdesetih koja je dijelom možda potaknula zatvaranje ovoga obrta.

Nemila zgoda

Zatim nam je ispričao sljedeću priču. Slastičar, albanske narodnosti, kako je to u nas često, a na otocima beziznimno, bio je srdačan muškarac srednjih godina. Ako bi Luka i Venka izašli u centar mjesta, on bi ih redovito dočekao ispred lokala, rukovao se s njima i pozivao unutra, da ih počasti. Sve do jednom, kad je njegovo najstarije dijete, šesnaestogodišnja kći pobjegla od kuće s nekim mladim vodnikom Srbinom. Djevojka se išuljala zorom i sakrila pod es-em-be ceradom kamiona JNA, da sa svojim dragim ode u njegovo selo pokraj Niša. Čini se da je njezina majka znala za naum i odobravala ga.

image

Skrivena Luka

Tomislav Kristo/Cropix
image

Zaklopatica

Sasa Buric/Cropix

Otac je, međutim, bio ogorčen. Za njega je to bila užasna sramota. U Ubli su žurno došla nekolicina njegove braće i rođaka, slastičara u Korčuli, Veloj Luci, Visu, Makarskoj... Cijelo je plemensko vijeće protestiralo kod zapovjednika kasarne zbog nečuvenog slučaja da podoficiri naše narodne armije otimaju maloljetnice. Luka se ozbiljno zabrinuo. Razumjet ćemo ga, osamdesetih godina odnosi između Srba i Albanaca bili su vrlo osjetljivi. Nije mu trebao međunacionalni incident. Poslao je telegram vodniku u njegovo selo pokraj Niša da se s djevojkom smjesta vrati na Lastovo. I ovaj se zbilja poslušno vratio. Ona je, srećom, još bila virgo intacta.

"Eh, kako da ne", dobacila je uzgredno Venka, cijedeći makarone nad sudoperom.

Iako je dobro završila, nemila je zgoda nepopravljivo pokvarila odnose vojske i civila. Slastičar više nikad nije izašao da se rukuje s Lukom i Venkom. Kad mu se kći vratila, svu je njezinu odjeću iznio na glavni trg, usred dana, da nikome to ne promakne, i zapalio je. Nju više nitko nije vidio na ulici. Uskoro je otišla, govorilo se da se negdje udala. Kratko nakon toga u malom je otočnom mjestu nestalo i slastičarnice.

Odlične kremšnite

"I tako smo na Lastovu ostali bez kremšnita", zaključio je nakon nekoliko trenutaka tišine Rajko tužno.

"Tako smo ostali bez kremšnita", složio se Luka.

"Osim ako ih Janša ne napravi", sjetio sam se ja.

"Janša?!" začudio se Rajko.

"Joj, ti stvarno dugo nisi bio na Lastovu."

Svi ovdje znaju Janšu. Nije mu to, naravno, pravo ime. Pravo mu je ime Bojan Radej, ali nekome se, eto, činilo smiješno jedinog Slovenca stalno nastanjenog na otoku nazvati po poznatom političaru, višekratnom ministru obrane i premijeru Slovenije. Meni to nije smiješno, jer rečenog ministra i premijera smatram idiotom, pa sam ovoga nevoljnika valjda deset godina uporno zvao Bojan. Sve dok on jednom u razgovoru nije spomenuo nekog Janeza, a ja nisam shvatio da o sebi govori u trećem licu.

"Oprosti, tko je Janez?"

"Pa ja", rekao je on jednostavno. "Janez Janša."

"Ajde u kurac!" viknuo sam ljutito i otad ga zovem kao i svi drugi, nadimkom koji njemu, očito, nije ni glup ni uvredljiv.

Dakle, Janša pravi odlične kolače, od vremena do vremena čak i podučava lastovske žene da ih prave, a slastičarska je vještina samo jedna od mnogih kojima vlada. Njega zovu i ako treba politi vinograd, ili zemlju usitniti frezom, ili štogod popraviti, ili prevesti prikolicom, i on se svima odaziva, jednostavno i od srca, bez nekog velikog računa. Kao što je i inače uvijek sve radio.

image

Bojan Radej - Janša

Sasa Buric/Cropix
image

Bojan Radej - Janša

Sasa Buric/Cropix

Tako je na samom početku rata, u jesen devedeset prve, došao u Hrvatsku vojsku, u Prvu gardijsku brigadu, Tigrove. Ne mareći što je Slovenac, Štajerac, došao je boriti se za zemlju koja nije bila njegova domovina tek zato što mu se to činilo ispravno. A kako ga sreća nikad zapravo nije služila, uskoro je bio ranjen. Vrlo ružno i bolno. Kad ga je zolja zveknula, Bojana Radeja zvanog Janša bilo je takoreći po čitavoj zapadnoj Slavoniji.

Vrhunskom je abdominalnom kirurgu, jednom njegovu Slovencu, trebalo nekoliko sati da ga koliko-toliko zakrpa, osposobi za život koji nikad više neće biti prvorazredan. Pa ni drugorazredan. Usljedio je dug, dug oporavak u toplicama da bi, baš kad se činilo da sve ide nabolje, lucky bastard dobio i rak mjehura.

I, da ne povjeruješ, ni to ga nije ubilo.

Ponovno je operiran, valjda i zračen ili liječen citostaticima, ne zamjerite, nisam imao snage pitati ga medicinske potankosti, i još jednom poslan u toplice. Poput mnogih ratnih veterana i invalida, dane je prekraćivao bezbrojnim partijama belota i alkoholom. Nekoliko godina je neumjereno, pomamno, samoubilački lokao i već kad se činilo da će piće napokon dovršiti posao koji zolja i rak nisu uspjeli, Janša se trgnuo:

"Janez, rekao sam sebi, ovo ne može dalje ovako", opisuje on taj prosvjetljujući, spasonosni trenutak.

Otišao je negdje u nekakvo ministarstvo ili ured za branitelje pitati da ga negdje smjeste, pomognu mu naći nekakvu zanimaciju, nekakav smisao njegovu besciljnom životu, a tamo su mu kazali da ga samo u Ubli mogu poslati.

"Ubli? Šta je Ubli?" zinuo je Janša.

"Mjesto na Lastovu."

Ne žali se

Tkogod bi možda očekivao da će dragovoljcu i ranjeniku iz Prve gardijske, iz slavnih Tigrova, pripadniku postrojbe kojoj svaki od nas duguje vječnu zahvalnost za slobodu i blagostanje u kojima uživamo, nadležni iz ministarstva ili ureda naći štogod bolje. I našli bi zacijelo da je Hrvat, ali Slovenac je mogao dobiti samo šezdesetak kvadrata vlažnog stana u vojnoj zgradi u umirućem mjestašcu na dalekom pučinskom otoku.

No, Janša se ne žali. Nikad se taj nije žalio. Unatoč svome jadnom zdravstvenom stanju, svake godine obrađuje sve veće komade zemlje na kojima rastu nevjerojatne količine pomidora i krumpira. S jeseni iz vinograda izvlači vreće i vreće grožđa i pravi svoje vino, za koje znalci kažu da je izvrsno, a on ga, vjeran svojem apstinentskom zavjetu, nikad nije ni liznuo. Napokon, dođe zima i svi radovi u polju stanu, a Janša radi kolače.

Nađete li se na Lastovu i zaželite kremšnita, svakako ga potražite. Samo mu oprezno priđite jer unatrag nekoliko godina on živi s partnericom koja nije sasvim uravnotežena. Njemačka ovčarka Boni, ljubomorna u vražju mater, ražesti se i stane neobuzdano lajati čim pogledate njezina čovjeka.

Stradala u požaru

Nautički vodiči za ovaj otok gotovo svi preporučuju dva mjesta, Skrivenu luku i Zaklopaticu, a meni, iskreno, ni jedno ni drugo nisu bogzna što. Skrivena luka ima samo uzbudljivo ime, koje pomalo pustolovno i erotski zvuči, a inače je prilično bezvezna, krševita, bez hlada otkako je stradala u požaru. Sjetit ćete se možda neobičnog slučaja otprije dvadesetak godina, jednog je dečka ostavila cura, a on je u očaju, zaslijepljen suzama, zapalio trećinu Lastova.

Zaklopatica je, s druge strane, uništena betonskim bezumljem, kućama u nekoliko redova što su niknule oko jedne male zatvorene uvale. Strašno je i zamisliti koliko se crnih jama izlijeva u pet litara mora.

Najljepši je dio otoka, ako mene pitate, oko hotela Solitudo i niskog mosta koji Lastovo povezuje s otočićem Prežbom. Ako meni baš ne vjerujete, poslušajte Miljenka Smoju koji je na jednom mjestu u "Dnevniku jednog penzionera" napisao da je Pasadur, citiram, "najlipši dil zemaljske balote". Nigdje vam duša neće naći takvog dubokog spokoja kao kad od mosta krenete do Prehodišća, ili na drugu do Jurjeve luke i preko brda u Kremenu uvalu, kroz sjenu, beskrajnim šumskim stazama, po mekanom pokrovu od borovih iglica, praćeni cvrkutom kosova. Zaplivate zatim u modrini kod pomorskih tunela što ih je JNA izbušila u brdu i to vas uznemiri. Mračni vas otvori ispune jezom kakvom je vjerojatno bio ispunjen Odisej ispred pećine kiklopa Polifema.

Dobro, i samo je mjesto Lastovo krasno, osobito kad Sunce u zalasku žuto oboji kuće koje se ljevkasto spuštaju prema polju, do nogometnog igrališta i vatrogasnog doma. Ako ste dugo već na moru i nešto vam je dodijalo jesti ribe, školjke i rakove, tu je u polju jedno mjesto koje vrijedi obići - hacijenda Barbić.

image

Maslinari Annette i Zoltan Trajković

Sasa Buric/Cropix
image

Maslinari Annette i Zoltan Trajković

Sasa Buric/Cropix

Vlasnik je Zdenko. Odjeven vazda u crno, s frizurom fudbalerkom, na Kawasakiju od mnogo konjskih snaga, pomalo djeluje kao negativac u niskobudžetnom filmu Nicolasa Cagea. Osim toga je veliki domoljub, najveći na otoku. Voli stare hrvatske pozdrave i grbove s prvim bijelim poljem. To bi možda neke od vas odbilo, ali moram upozoriti da ne srljate jer hacijenda Barbić nudi najbolje meso. Svi ovdje pohlepno glođu i za crkvene i za državne blagdane, i za godišnjicu Oluje i za Dan antifašističke borbe. Ovo je, što ja znam, jedino mjesto gdje se u punini ostvarila svehrvatska pomirba. Janjetine i kozletine u Zdenka ima dovoljno i za naše i za komuniste.

"Dobro, Zdenko, koliko ti imaš te stoke?" upitao sam ga naivno, a on mi je samo, smješkajući se, konspirativno odgovorio: "Dosta."

Lukav je on, ne otkriva svoje tajne.

Kad je Anette Musić Trojković prvi put vidjela svog supruga Zoltana, on je zavodljivo piljio u nju na jednom sprovodu. Razumljivo, pomislila je da nije baš normalan. No, za nekoliko sati u mjestu, na pučkom slavlju zbog uspješnog završetka vojnoredarstvene akcije Oluja, već joj se malo više svidio. Dvadeset sedam godina i četvero djece poslije razgovaramo ispred kućice u njihovom masliniku u brdu, a njih se dvoje svejednako zaljubljeno osmjehuju jedno drugome.

"Kad me je prvi put doveo ovamo, još smo bili momak i cura", priča Anette. "Ovo je tvoja starina, reka mi je. Ovo ćemo ti i ja uredit kad se vinčamo."

S Lastova

I tako je naposljetku i bilo, ali moralo je ipak proći neko vrijeme. I on i ona podrijetlom su s Lastova, ali nisu ovdje odrasli. Njezin je tata radio u Njemačkoj, gdje je upoznao i oženio mamu iz Gorskog kotara, a njegov se, dok je služio vojsku u Subotici, zaljubio u jednu Mađaricu. Tako je Zoltan i dobio svoje prepoznatljivo mađarsko ime. Njihov susret u kolovozu devedeset pete sudbinski je odredio da se vrate na otok. On je zaposlen u lastovskom vodovodnom poduzeću, a Anette je osnovala udrugu za pomoć starijima Val. Otočkim penzionerima, koji većinom žive sami, bez ikoga svoga, donesu hranu, lijekove, dođu im skuhati, očistiti, vode ih na izlete.

image

Motiv iz Pasadura

Sasa Buric/Cropix
image

Maslinari Annette i Zoltan Trajković

Sasa Buric/Cropix
image

Pasadur

Sasa Buric/Cropix

Usput su Trojkovići prije jedanaest godina počeli uređivati ovaj svoj OPG pod Humom, najvišim vrhom otoka. Probili su cestu, raskrčili šikaru, očistili oko starih maslina i posadili nove, a imaju i njivu s povrćem. Sagradili su kokošinjac s dvadesetak nesilica, drže koze. Ulje od autohtone lastovske sorte piculja ipak je njihov glavni proizvod, s njim su već stekli i domaću i međunarodnu slavu. Nagrađeni su redovnim zlatnim certifikatom na Noćnjaku i srebrnom medaljom na natjecanju u Londonu, u razmjerno kratkom vremenu zapanjujuće su uspjeli.

Istina, nije uvijek lako. Svakodnevno se valja boriti i sa sušom, i s korovom, i s nametnicima, a bogme i s politikom. Anette se na posljednjim lokalnim izborima drznula kandidirati, pokraj uobičajenih hadezeovih i esdepeovskih kandidata, i zamalo nije ušla u drugi krug. I šta mislite, da su joj to oprostili? Hadezeovska je gradonačelnica, inače Anettina rodica, od svih otočkih udruga znatnije uskratila financiranje baš udruzi za pomoć starijima i ženskoj klapi u kojoj Anette pjeva. Nasmiješimo se sažaljivo, nije baš da nas nam je nepoznata ovakva niskost. Dapače, prije bi nas zateklo da je član vladajuće stranke dobra osoba.

Da baš ne odemo s gorkim okusom u ustima, Zoltan nam naposljetku ispriča krasnu otočku priču o ludoj Agati. Ovdje je negdje u brdu ona obično bila, žena koja se zbog kojega svoga razloga čitav život krila od svijeta. Kad god bi vidjela da netko dolazi, ona bi sirota, kao kakva plaha životinjica, šmugnula u grmlje, a Lastovci su, neobično, imali razumijevanja za njezino ponašanje. Nisu je ni zadirkivali, ni zlostavljali, već bi joj na granu objesili torbu s nešto hrane, a ona bi im zauzvrat okopala vinograd ili maslinik. Godinama je tako trajala njihova razmjena roba i usluga, sve dok luda Agata nije ostarila, onemoćala, došla napokon u selo i kratko nakon toga umrla.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 00:06