TOMISLAV DUVNJAK

KAKO ŽIVI NOGOMETNI ŠAMPION OD 14 GODINA Priča o jednom mladom sportašu i sportskom profesionalizmu koji danas počinje već u djetinjstvu

 Sandra Šimunović / CROPIX
Trenira svaki dan 50 tjedana godišnje, školu je odabrao jer je blizu stadionu, a kad je slobodan, na televiziji gleda nogomet

Možda je najvećim zaljubljenicima u nogomet poznat podatak da isti dan, 5. veljače, rođendan slave Cristiano Ronaldo, Neymar da Silva Santos, Carlos Alberto Tevez i Vedran Ćorluka. Baš na taj datum 2003. godine u Zagrebu se rodio Tomislav Duvnjak, jedan od najperspektivnijih mladih nogometaša svoje generacije, kapetan momčadi Dinamovih pionira, odnosno ekipe U-14, koji su se prošli tjedan iz Berlina vratili s osvojenim Nike Premier Cupom koji se za natjecatelje te dobi smatra neslužbenim prvenstvom Europe. Dinamovi pioniri, koje vodi trener Miro Davidović, u finalu su pobijedili 2-0 svoje vršnjake iz njemačkog Hoffenheima.

Slavlje je, priča kapetan Tomislav, počelo već u svlačionici gdje su razbacali sve stvari i skakali od sreće, nastavilo se u hotelu gdje su se malo smirili, a mladi će nogometaši zasigurno do kraja života pamtiti kako ih je nakon povratka u Zagreb na aerodromu dočekao autobus koji inače prevozi Dinamovu prvu momčad. Tomislav je, kaže, sjedio u zadnjem redu, na mjestu koje obično zauzme njemu omiljen Dinamov prvotimac 20-godišnji Ante Ćorić koji mu je ujedno i velik uzor.

Tomislav Duvnjak, 14-godišnjak iz Sesveta, ne krije da mu je najveća želja postati profesionalni nogometaš i za koju godinu zaigrati za prvu momčad Dinama. Kako bi je ostvario, svakodnevno trenira u Dinamovoj nogometnoj školi i već je godinama jedan od najperspektivnijih igrača svoje generacije. Sve ostalo u životu je podredio nogometu kojim je opsjednut od najmanjih nogu, a njegov tata Snješko ističe kako je već kao trogodišnji dječak stalno govorio da jedva čeka da navrši šest godina kako bi mogao početi s treniranjem. Za šesti je rođendan od kuma Marka Jazvića dobio svoje prve kopačke, broj 32, koje i danas čuva, a na polici na kojoj drži osvojena odličja sve je manje mjesta.

Nekako guram školu

“Mama i tata pričali su mi da sam bio jako mali, nisam još niti hodao, kada su me tijekom utakmice Reala i Bayerna stavili na stol, a ja sam odjednom ustao i počeo gledati. Valjda sam tada zavolio nogomet, i to traje do danas. Počeo sam trenirati sa šest godina u Croatiji Sesvete, pa su me prebacili u NK Sesvete i već iduće godine sam prešao u Dinamo. Tada mi je bilo važno da se nečime bavim, da se družim i zabavljam. Otad svaki dan barem nekoliko sati treniram i nije mi naporno jer volim nogomet. Stižem odraditi i sve školske obaveze. U školi mi dopuštaju da odgovaram kada naučim i imaju razumijevanja kada ne stignem naučiti. Guram nekako. Prolazim s četiri”, govori Tomislav.

Dodaje kako se pomirio sa životom sportaša na koji se odlučio, a to znači da nakon škole, koja mu završava u 13 sati, na brzinu ode kući nešto pojesti, a onda hvata autobus koji ga vozi u Maksimir gdje u 15 sati počinje trening.

“Sanjam da postanem profesionalni nogometaš. Sve sam spreman učiniti za nogomet. Neki kažu da 11 igrača samo trči za loptom. No, to nije tako. Iza te igre stoji puno truda, želje, odricanja... Od igrača se očekuje da na terenu daju najbolje od sebe”, ističe Tomislav kojega ne iznenađuju komentari da je jako zreo za svoje godine. Mama i tata su ga, kaže, naučili da bude odgovoran i da razmišlja što radi.

Ove godine Tomislav će završiti osmi razred Osnovne škole Brestje u Sesvetama pa planira upisati srednju Prometnu školu iz jednostavnog razloga što je ona najbliže maksimirskom stadionu. Uz to je čuo da ta škola nije zahtjevna poput gimnazije, a njemu je nogomet ipak važniji od školovanja i zbog toga je, priznaje, jako sretan. I uloga kapetana mu je, govori, potvrda da trener vjeruje u njega, a on se trudi biti mu desna ruka na terenu i izvan njega.

“Kada se netko glupira ili radi stvari koje nisu primjerene klubu čije ime nosi na dresu, onda ja reagiram. Kažem mu da smo mi svi kao obitelj i da smo tu jedan za drugoga. Slušaju me”, ozbiljno kaže Duvnjak koji se ne da zbuniti pitanjem privlači li ga glamurozan stil života velikih nogometnih zvijezda.

“Igram nogomet jer ga volim, a ne da bih zaradio milijune, vozio skupe aute, bio s najljepšim ženama... U nogometu vidim sebe. Svaki vikend kada sam kod kuće, televizor je stalno upaljen i gledam nogomet”, otkriva Tomislav koji baš i nema odgovor na pitanje ima li još nešto u životu, osim nogometa, što voli raditi. Treninge ima i tijekom školskih praznika. Odmor traje samo dva tjedna, a ni tada se Tomislav ne odvaja od lopte. Igra nogomet s prijateljima na igralištu. Primjećuje kako njegovi vršnjaci iz škole mnogo vremena provode uz igrice na kompjutoru i ne razumije, tvrdi, kako mogu toliko sjediti, umjesto da se bave nekim sportom. Smatra da bolje koristi svoje vrijeme od njih. No, i on ponekad s pet godina mlađim bratom Stipom odigra kompjutorsku igricu, ali obavezno neku nogometnu. I mali Stipe, po uzoru na starijeg brata, posljednjih godina pohađa Dinamovu školu. Tomislavovi prijatelji iz škole, za razliku od njega, već izlaze i zabavljaju se. On za to, kaže, nema vremena. I nije mu žao jer je uvjeren da će se njegov trud isplatiti.

Krv, znoj i suze

“Treba proliti mnogo krvi, znoja i suza da bi postao profesionalac”, zaključuje. Ozbiljno, u svom stilu.

“Kada sam se vratio u školu nakon osvojenog turnira u Berlinu, mnogi su mi rekli da su me vidjeli na televiziji. Pokazali su da su sretni i ponosni što idu sa mnom u razred. Sa mnom igra i jedan prijatelj iz razreda s kojim zajedno treniram od samog početka”, ističe Tomislav.

“Otkad je prohodao, Tomislav naganja loptu. Od desetog mjeseca života lopta mu je broj 1. Po dva sata bili bismo na igralištu. Ja sam morao stajati na golu da on može udarati loptu. Nije mi dao da se maknem. Imao je četiri godine kada me je nagovorio da ga vodim kod svog prijatelja koji je trenirao veće dječake, samo da pukne jedan penal”, priča o svojem starijem sinu tata Snješko koji je ime dobio po Dinamovu igraču Snješku Cerinu, a i sam je neko vrijeme igrao u sesvetskoj Croatiji, no ubrzo je shvatio da od toga neće moći živjeti pa se posvetio keramičarskom poslu.

“Kada vidim da je moj sin sretan, i ja sam sretan. Gurat ćemo dalje. Samo daj Bože zdravlja. Dinamova je škola među pet najboljih u Europi. To se ne može uspoređivati s uvjetima u vrijeme kad sam ja trenirao. No, Tomislav je još dijete, ima samo 14 godina. Ide mu dobro, svi kažu da je dobar i moje je da ga podržim. Da mi sada dođe i kaže da više ne želi trenirati, rekao bih mu - dobro. Meni je važno da je zdrav i pametan, da bude dobar čovjek. Ne daj, Bože, da je on meni nekakav projekt i da ga ja silim da postane nogometaš. Neka sve ide svojim putem”, kaže tata Duvnjak te ističe kako sa svojim sinom ima prijateljski odnos u kojem se svi problemi rješavaju razgovorom.

“Sluša, dobar je i odgovoran. Što god treba napraviti kod kuće, on će to napraviti. Ne treba ga niti zadužiti. Kada vidi da treba oprati suđe, on to napravi”, hvali svoga sina Snješko Duvnjak koji se u odgoju svoje dvojice sinova i kćeri Katarine (11) drži krilatice koju je čuo od svoje majke - od malena se trn oštri.

“Tomislav nije imao djetinjstvo kao ostala djeca. Ali, opet naglašavam, njega to čini sretnim. A koliko čujem od ostalih roditelja, čini mi se da ima i sreće s profesorima u školi koji imaju puno razumijevanja za njegove sportske obaveze i putovanja zbog kojih mora izostajati s nastave”, dodaje ponosni otac koji sinovljeve utakmice gleda koliko stigne zbog posla. Trudi se da ga što češće automobilom odveze na trening kako ne bi morao uvijek ići na autobus. Više od sina roditelji razmišljaju i o nekim lošim pojavama koje bi ga mogle zadesiti ako mu se ostvare nogometne ambicije.

Odgojen skroman

“Ako se to ostvari, ja ću biti ponosni tata jednog nogometaša. Tomislav razumije da postoje i loše stvari. Njemu trenutačno, za razliku od možda nekih drugih klinaca njegove dobi, novac ne znači ništa. I po tom pitanju je odgovoran. Svaki roditelj bi trebao svoje dijete odgajati da bude skromno, da bude isti čovjek bez obzira na to ima li u džepu 10 ili 10.000 kuna. Učim ga da su mu tata i mami najbolji prijatelji koji ga nikada neće navesti na zlo, za razliku od možda nekih prijatelja. I on to dobro zna, kao i njegovi mlađi brat i sestra. U razgovorima i druženju pronalazimo rješenja. Jako zrelo razmišlja. Ponaša se kao odrastao čovjek. Drago mi je što je takav. Razuman je i zna da kada mu tata kaže da mu nešto ne može kupiti ili priuštiti, da je to tako i da će biti drugi put. Ponekad mi ga je žao što je toliko ozbiljan, i preozbiljan za svoju dob. Ja u njegovim godinama nisam bio ni blizu tako ozbiljan”, ističe Snješko Duvnjak i otkriva kako su na početku treninge plaćali, a posljednjih godina su oslobođeni tog troška, ali je i dalje mnogo drugih, od opreme do prijevoza...

Dobra organizacija

Tomislavova mama Neda Duvnjak godinama radi kao prodavačica u trgovini cipela. U školi je šest godina igrala rukomet koji joj je, kaže, jako dobro išao, ali nije imala nekoga tko bi je malo pogurao, odnosno podržao da se ozbiljnije upusti u sportske vode. Njezin je otac u to vrijeme radio u Švicarskoj, a majka je kod kuće brinula o djeci. Danas Neda Duvnjak jako dobro shvaća koliko je za razvoj mladog sportaša važna uloga roditelja.

“Važno je poticati dijete da radi ono što voli. Nikad nisam zamišljala što će biti s Tomislavovim nogometom. Ali, to je očito u njemu, kao da je s tim rođen. Oduvijek se vidio u sportu, a ja sam ga, kao i ostalo dvoje djece, poticala da što više vremena provodi vani, a ne u kući. Dok tata djecu razvozi na treninge, mama doma pere i kuha”, kaže Tomislavova mama koja zasad svom sinu ne priprema nikakva posebna jela prilagođena sportašima, nego jede sve što i ostali članovi obitelji i nije posebno izbirljiv.

“Od malena je znao podgrijati ručak sebi, ali i mlađem bratu i sestri. Mogu se osloniti na njega i vjerujem mu”, ističe mama koja ne smatra da Tomislav ima previše obaveza. Samo škola i sport. Čista odjeća ga, dodaje, čeka složena na krevetu, a ručak skuhan u kuhinji i samo ga ponekad treba podgrijati. Kako dva sina treniraju nogomet, navikla je da perilica rublja radi svaki dan. Važna je, zaključuje, dobra organizacija.

“Jako je strpljiv. Nedavno je slomio prst na nozi i smireno je čekao da sve zaraste. Sve je istrpio i čim se malo oporavio, krenuo je na treninge. Za svog sina bih sve napravila. Žrtvovala bih i svoj posao ako bi trebalo njemu pomagati, recimo kuhati posebna jela, što sada ne stignem jer radim. Zasad je više angažiran muž, a ja ne stignem otići na većinu utakmica jer obično radim vikendom. I oko toga nema drame. Možda Tomislav i bolje odigra kada mama i tata nisu na tribinama”, dodaje Neda Duvnjak koja smatra da svoju djecu nije razmazila jer nikad nije voljela razmaženu djecu. Zato joj se sviđa i to što u Dinamovoj školi vlada čelična disciplina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. travanj 2022 19:15