StoryEditor
EVA POŽAR

Koronatreninzi protiv anksioznosti: Hula-hupom liječim Zagrepčane od straha od potresa i pandemije

‘Rado bih rekla da me hula-hup izliječio, no to bi bila laž. No, on me gurao da se mijenjam i da potražim pomoć‘
Eva Požar
 Darko Tomaš/Cropix

Eva Požar nije vrtjela hula-hup kao djevojčica, a otkrila ga je tek u svojim ranim dvadesetima, nakon što je imala spontani pobačaj u 11. tjednu trudnoće. Jedna djevojka na forumu za mame i bebe rekla joj je kako ju kolut svakodnevno razveseljava pa ga je i sama pokušala isprobati.

“Bila sam doslovno slomljena, anksiozna i imala sam napadaje panike. Došlo je do toga da nisam mogla sama izaći iz stana, voziti, otići bilo gdje. Rado bih rekla da me hula-hup izliječio, no to bi bila laž. No, on me gurao da se mijenjam i da potražim pomoć. Vrtjela sam ga satima, doslovno. Kada učiš nove elemente, toliko si fokusiran na to što radiš da ti mozak ne odlazi nigdje drugdje. Doslovno si sada i ovdje”, kaže nam Eva, koja je danas učiteljica hula-hupa.

Njezin prvi hula-hup bio je mali plavi s bijelim crtama, kupljen davnih dana u Nami. Kaže nam da u početku nije briljirala.
“Tek sam kasnije saznala da je veličina u hupanju itekako bitna”, smije se.

Točno se sjeća trenutka kada je odlučila da će joj podučavanje hupanja biti posao.

“Prijatelj je spomenuo kako bi sigurno bilo kul da postoji škola u kojoj možeš učiti hupati. Osjećaj u želucu bio je nevjerojatan. To je bilo to! Moj posao iz snova! I dan-danas, 13 godina kasnije, najviše volim učiti druge kako da vrte hula-hup”, priča Zagrepčanka, koja je u tom poslu izvrsna.

image
Eva Požar
Darko Tomaš/Cropix

U finalu Supertalenta

Završila je školu za veterinarsku tehničarku, ali nikada nije našla posao u struci. Na studiju predškolskog odgoja ostao joj je diplomski ispit, no taj joj je fakultet dao puno podloge i znanja koje koristi u podučavanju hupanja.

S hula-hupom bila je i u finalu Supertalenta, što joj je bilo fantastično iskustvo.

“Bilo je to dosta burno razdoblje mog života i taj je moment izvukao iz mene neku hrabrost i samopouzdanje koje tada nisam imala. Nisam Supertalent shvatila kao natjecanje, već kao odličnu platformu da Hrvatsku upoznam s hupanjem. Pokazalo se da je to bio odličan način. Ekipa je bila divna”, prisjeća se.

Kada plešeš s hula-hupom, kaže nam, može se dogoditi da neke stvari prerađuješ i otpuštaš. Usput je upoznala divne ljude.

“Kako sam pričljiva i otvorena po prirodi, govorila sam o lošim stvarima - o strahu, o pobačaju, o boli. Mnoge djevojke i žene počele su mi se otvarati. Puno nas je s takvim iskustvima, no o tome se tada gotovo uopće nije govorilo. U posljednjih nekoliko godina doživjela sam mnogo stresova, smrti i teških bolesti bliskih ljudi u obitelji, selidba, rastava...

No u cijelom tom kaosu saznala sam od čega sam izgrađena. Hupanje i divne žene koje sam trenirala imali su u tom rastu jako bitnu ulogu. Tako da - hula-hup nas je i spojio i otvorio i poslao na pravi put”, iskrena je.

I onda ju je, kao i brojne Zagrepčane, potpuno potresao - potres.

“On sa sobom nosi specifičan strah, zato što nemaš apsolutno nikakvu kontrolu. Kako se godinama očekivao, taj strah je negdje uvijek bio prisutan. Pogotovo zato što živim u kući staroj 150 godina. Otkad postoje mobiteli, ne odlazim spavati a da nije napunjen i da mi nije blizu. Za svaki slučaj”, kaže nam Eva, koju je 22. ožujka, uz tresku, probudilo padanje žbuke po glavi.

Oštećeni dom

“Počela sam juriti po kući i urlati tati da brzo izađe van. On ima ozljedu mozga. Funkcionalan je, no najviše me bilo strah da se njemu i psima nešto ne dogodi. On me umirivao, dok sam ja pokušavala smisliti što sve trebam uzeti sa sobom.

Sjećam se da sam stajala na dvorištu s torbom punom dokumenata, omiljenom šalicom i kutijom cappuccina, i mislila si - dakle, ovo su ti najvrednije stvari u životu?!? Kada sam shvatila da uza sve to pada i snijeg, počela sam se smijati kao luda. Potpuno bizarna situacija! Korona, potres, ledeno doba!”.

Još uvijek ne zna kolika je šteta u brojkama, jer još čeka drugi krug statičara za detaljni pregled. Na kući su joj napukli nosivi zid i dimnjak, te ima dosta otpale žbuke.

Nakon potresa zaključila je da ipak ima dvorište, kako može uzgojiti svoju hranu u vrtu i da je najisplativija varijanta da se ne seli. Ispraznila je vrtne kućice, dovukla krevete i isti dan preselila sebe, tatu i strica.

“Zahvalna sam na činjenici da imamo alternativu te kako nismo morali negdje otići. Znalo mi je biti baš teško, pogotovo kad je uz hladnoću bilo i puno vlage, no imam taj neki talent da teške situacije izvrtim na zezanciju. Zamislila sam si da sam na kampiranju.

Zabavljala sam i sebe i prijatelje snimanjem videića nazvanim “From The Shed”, izmislila neku smiješnu ljubavnu priču sa susjedom, koju sam pisala u nastavcima. Uostalom, nama zaista nije bilo najgore. Neki su ljudi puno gore prošli, potpuno izgubili domove”, kaže nam.

Kada su se stvari malo slegnule, hula-hup je opet pomogao.

“Izgubila sam poslove koje sam radila, i prvi put u životu ostala bez plana B. Sve što znam raditi, sve što sam mogla, bilo je usko vezano uz kontakt s ljudima, a to u doba karantene nije bilo moguće. Jednog sam dana, tako obuzeta depresijom, strahom za budućnost, nazvala besplatni telefon Centra za psihološku pomoć.

U dvosatnom razgovoru o svemu i svačemu, divna gospođa s druge strane linije pitala me - što je ono što zaista voliš raditi? Osim leptirića u trbuhu, samo su mi krenule suze i znala sam da se nekako moram vratiti hupanju.

Ne samo zato što je to moja bit, nego i zato što je podučavanje hupanja način kako drugima mogu dati radost. Osim radosti, sama činjenica da si uspio napraviti nešto za što si mislio da nikada nećeš moći, u ljudima budi jedno divno samopouzdanje. Ako mogu to - onda mogu sve”, govori nam Eva.

image
Eva Požar
Darko Tomaš/Cropix

Umirujuća vrtnja

Hula-hup radionice trenutačno vodi u parku Ribnjak, gdje je i počela. S polaznicima se nalazi utorkom i petkom od 19 do 20 sati.

Hupanje je korisno na nekoliko razina - osim što je vrlo aerobna aktivnost i u samo 10 minuta izgubi se 100 kalorija, jača brojne mišiće, te poboljšava fleksibilnost i koordinaciju. Također je i vrlo meditativan, umirujuć, pomaže da se fokusiramo. Uz dobro vodstvo, izvuče i autentičnost. Svatko ima svoj stil hupanja, niti jedan nije krivi, i to se u ovoj disciplini poštuje, objašnjava nam Eva.

Društvo na njezinim radionicama je šaroliko. Na treninge joj dolaze od profesorica na fakultetu i bankarica, do dadilja i studentica. I poneki muškarac.

“Muškarci su fantastični hula-huperi! Imaju nešto drugačiju energiju od žena, i zaista izgledaju moćno kad vrte hoop. To i jest ljepota hupanja - odličan je za sve, bez obzira na dob ili spol”.

Na treninzima često nastaju predivna prijateljstva.

“Nakon treninga obavezno idemo na piće. Neko je prešutno pravilo da što se kaže na cugi nakon hupanja, ostaje na cugi nakon hupanja. Baš se stvori neko ludo povjerenje svaki put”, zaključuje ova zanimljiva žena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. kolovoz 2020 16:35