Kad se mali prvašić, najmanji u razredu, podvukao pod nisku drvenu školsku klupu, učiteljica Olja nije znala što mu je. Neprestano je ponavljao "medori đinc". Molila ga je da izađe, nije mario. Kako bi saznala što je malenom, zašto se šćućurio pod stol, zbog čega plače i samo sve glasnije ponavlja "medori đinc" dok ju molećivo gleda široko otvorenih očiju te kako bi mu pomogla, dovela je djevojčicu iz razreda prekoputa. Pitala ga je što mu je i prevela što je odgovorio. "Boli ga zub", rekla je.
Bio je to trenutak kad je Olja Dijanošić shvatila da, želi li kvalitetno podučavati male Rome, mora naučiti barem osnove njihova jezika, ali i njima pomoći da što lakše svladaju osnove hrvatskog jezika.
Uzajamno učenje
- Bilo me tako sram. Prvi razred, on najmanji, moli me, a ja ne znam ni što mu je, a kamoli kako da mu pomognem. Odlučila sam naučiti osnove romskog jezika, pitala sam i učenike ne bi li bilo lijepo da naučim romske riječi. Bili su oduševljeni idejom. Kako je uvijek zgodnije učiti u društvu, sinulo mi je da bismo mogli učiti zajedno. Inače, kad su krenuli u školu, nisu najbolje prihvatili da moraju tu biti 'od do', da imaju produljeni boravak, da moraju pisati zadaću... Nije im to bila najomiljenija opcija. A samo s tim jednim mojim pitanjem dogodio se zanimljiv pedagoški moment, pridobila sam ih. Pomažući meni da naučim romski, i oni će lakše naučiti hrvatski jezik. I eto ideje za rječnik - govori za Jutarnji list Olja Dijanošić, a sve što je navela vodilo je stvaranju slikovnog Dječjeg hrvatsko-romskog rječnika.
Mlada i entuzijastična u učiteljskom poslu, ali i tvrdoglava kad se nečega prihvati, nije čekala.
Za početak je uzela šarene papiriće, odabrala tridesetak riječi, napisala svaku na svojem papiriću na hrvatskom i romskom te su se igrali "spajalice". Bio je to uvod u ono što je nekoliko mjeseci potom doživjelo svoj epilog.
Dan za danom sjedila je učiteljica Olja na nekoj od školskih klupica koje su učenicima služile za preobuvanje u školske papuče. Ni trenutka nije bila sama. Učenici su joj stalno dolazili, rekla bi riječ i otrčali bi dalje, jednako učenici romske i hrvatske nacionalnosti. Govorili su joj riječi za koje su smatrali da trebaju biti prevedene.
- Prikupila sam puno prijevoda i ograničila ih na više od 200. I ostale su učiteljice prikupljale riječi, svaka u svojem razredu, po principu brainstorminga. Cilj nam je bio stvoriti opus riječi koje se najčešće ponavljaju, koje koristimo na dnevnoj bazi u školi - ističe učiteljica.
Troškovi cjelodnevnog boravka za romsku su djecu prvih 15 mjeseci plaćeni novcem iz projekta EU, a s tom je praksom poslije nastavila Varaždinska županija. Sa 100.000 kuna sudjelovao je i MZO.
- Zahvaljujući besplatnom cjelodnevnom boravku, dobili smo veliku koncentraciju djece koja su inače bila raspršena po razredima. Odjednom mi se dogodilo da mi je bilo teško kreirati sadržaj dovoljno zahtjevan mališanima koji dobro govore hrvatski, a jednako prihvatljiv učenicima koji dolaze s lošim znanjem jezika - napominje Dijanošić.
Uz učenike iz dnevnog boravka i njihove učiteljice, u projektu su sudjelovali i polaznici Radijske skupine. Oni su intervjuirali učenike za školski list i napravili radijsku emisiju.
Dopunska nastava
Ravnateljica OŠ Ludbreg Đurđa Kladić objeručke je prihvatila ideju.
- Romske djece koja trebaju dopunsku nastavu iz hrvatskog jezika sve je više, pa je Rječnik dobrodošao - zadovoljna je ravnateljica inicijativom mlade kolegice.
Ima ideju kako još bolje poboljšati komunikaciju, ali ovaj put s roditeljima.
- Djeca u školu dolaze sa svojim navikama. Doma rade jedno, mi od njih tražimo drugo. Stoga mislim da bi se trebale organizirati i radionice za roditelje, gdje bi ih se s nekim stvarima upoznalo - predlaže.
Sakupljene su riječi grupirane po funkciji i eto rječnika. U 24 poglavlja ("Ovo sam ja", "Ovo je moja obitelj", "Ovdje živim", "Škola", "Suprotnosti", "Brojevi"...) učenici će naučiti 250 riječi, dovoljnih za svakodnevno razumijevanje.
Olja Dijanošić zna da će djeca, kad nauče osnovno, ako ih bude zanimalo i budu li željela, lako savladati i više. Svako od poglavlja ima i prigodne ilustracije. Vesele, šarene i zanimljive. Naslikao ih je Kevin Bogdan, 12-godišnji romski dječak. On će za svoj trud, iz programa EU LORA, iz kojega je financiran Rječnik, dobiti laptop i grafički tablet kako bi ga se potaknulo da razvija svoju kreativnost. Uz Olju Dijanošić, kao urednik se potpisuje Miroslav Vađunec. Rječnik je tiskan u 300 primjeraka, a bude li idealne varijante, predviđena su proširena izdanja kako bi bio bogatiji.
Prvo je izdanje plaćeno novcem iz programa EU LORA i ludbreškog Centra za kulturu.
S obzirom na to da je u Hrvatskoj više različitih romskih jezika, Olja se želi povezati s učiteljima iz cijele Hrvatske, pa istu riječ prevesti na sve njih. Romi u Hrvatskoj najčešće su pripadnici dviju velikih skupina - govornici kojima je materinski jezik řomani čhib i oni koji govore bajaški.
Osjećaj manje vrijednosti
Budući da malim Romima hrvatski nije materinji jezik, kad dođu u školu, teže se snalaze.
- Osjećaju se loše i manje vrijednima, a nerijetko se i grupiraju. Ako su jedini u razredu, jako su usamljeni i osjećaju se podcijenjeno - kaže Olja.
Rječnik se, izuzev jezičnog razumijevanja, pokazao višestruko korisnim.
- Roditeljima se naša inicijativa da međusobno naučimo jezike svidjela, pa sad lakše prihvaćaju i druge naše prijedloge - rekla nam je Olja, kojoj je drago što su, doslovno i figurativno, uspjeli pronaći zajednički jezik.
Dominik Oršuš pozorno ju sluša. Najpozorniji je od petero učenika Roma koji su razgovarali s nama. Iz dvije su obitelji, Oršuš i Horvat. U njihova je dva doma ukupno četrnaestero djece.
Dobre su volje, školski tjedan je gotov. Iako je gotovo 15 sati i jedan je od očeva, koji sve petero vozi kući u dvosjedu, već stigao po njih, ne žuri im se. Ne čini se da jedva čekaju zbrisati iz školskog dvorišta. Štoviše, rado pričaju s nama. Odgovaraju na pitanja, iako škrto na riječima, uglavnom s velikim osmijehom. Dominik ravnopravno sudjeluje u zafrkavanju novinarke, namješta se za fotografiranje, a ostali se povode za njim. Kao da je prvi među jednakima. Tek usput, netko letimično kaže da on ima samo deset posto vida. On kaže 20 posto. Naočale na ogromnim očima ne želi nositi, čeka neku operaciju, kažu nam. Znatiželjan je i pametan.
Baš je naučio lekciju "Mama radi kolač". Zna svih desetak riječi koje smo ga zamolili da prevede. Cukor je šećer, svižder je frižider, kuptor je peć...
Kad naraste, želi biti policajac i "čuvati ljude".
Renato Horvat ide u treći razred. U njegovu razredu zadnje što su učili bilo je o ormaru. Pitamo ga što su štronfi, a dok on razmišlja, drugi mu glasno "šapću" - čarape!!! Svi znaju da su izmanji gaće. Previjaju se od smijeha. Renato bi bio kuhar, najviše voli jesti kolače. Da upozna curu koja mu se sviđa, ispekao bi joj pizzu, kaže. I Dominik zna kuhati, pomaže baki. Šestero je djece u njihovoj kući.
Nastavak školovanja
Na dva pitanja svi - Dominik i Nina Oršuš, Leon, Renato i Ivana Horvat - odgovaraju uglas. Je li im žao što je učiteljica izdala knjigu, pa moraju iz nje učiti? "Nije!" A na pitanje vole li učiteljicu, zdušno odgovaraju da vole.
Pitaju me "Kum ješć?" i smiju se jer ih ne razumijem. Zanimalo ih je kako sam. Pa pitaju "Pot scažut?" - mogu li pomoći?
Olja kaže da su mali Romi sve bolji učenici, barem ovi u Osnovnoj školi Ludbreg. Svi završavaju osnovnu i upisuju srednju. Drugačiji su slučajevi iznimka. Dobra je okolnost što Ludbreg ima hvaljenu strukovnu školu, pa ne moraju daleko. Većina ih se odlučuje za takva, konkretna zanimanja. Znanje jezika pružit će im dodatno samopouzdanje.
Olja Dijanošić svoju je porciju samopouzdanja već dobila.
- U jednom sam razredu imala izrazito nemirnog, ma mogu reći 'zločestog' dječaka. Svemu se uvijek protivio, jednom na satu nije htio pisati. Kažem mu: Karlo, piši, molim te, piši, daj piši... A on neće. A onda mi frajerski kaže: recite mi na romskom. Okrenem se i kažem mu: tu skrub. Počeo je pisati. Fer igra - smije se.