StoryEditor
ODLUČNE ŽENE

MAME PROTIV PEDOFILA 'Moje dijete koje je bilo žrtva izopačenog susjeda nije zaštićeno, nitko nam ni iz jedne institucije nije pokucao na vrata'

Članice Inicijative roditelja iz Rijeke protiv pedofilije u Hrvatskoj iz koje je nastala Udruga za pružanje podrške žrtvama pedofilije i njihovih obitelji Ruka: Marina Pervanja, članica Udruge, Dubravka Nemarnik, tajnica Udruge, Erika Valić, predsjednica Udruge, a nedostaje Antonija Salajić, zamjenica predsjednice Udruge, zbog bolesti.
 Privatna arhiva

“Kad je pedofil koji je zlostavljao moga sina u rujnu uvjetno pušten iz zatvora, sin nije htio izaći iz kuće, stajao bi pokraj prozora i dugo ‘vrebao’ trenutak kad će moći vani. Od našeg portuna od portuna zlostavljača nema više od deset metara, a samo su tri metra od ulaza u osnovnu školu.

Isprva bih nadgledala izlazak sina ili bih sjedila ispred zgrade i čekala da završi neku od aktivnosti. A onda sam shvatila da ne možemo tako živjeti, da ne mogu sina zatvoriti i stalno držati pod kontrolom, jer to nije normalno - takav život u stalnom strahu znači paralizu, neprestano svrdlanje po traumama.

Moje dijete koje je bilo žrtva izopačenog susjeda nije zaštićeno, nitko nam ni iz jedne institucije nije pokucao na vrata, nikoga nije briga kako ćemo mi sada živjeti s pedofilom u najbližem susjedstvu. Da mu je sutkinja izdala zaštitnu mjeru zabrane približavanja na jedan kilometar - morao bi se odseliti, a mi bismo užas mogli ostaviti iza sebe. Sada, nakon što smo proživjeli najgoru noćnu moru, nakon što smo poduzeli sve da izvučemo zdrave glave i prebrodimo to, mjesecima vodili sina na terapiju, sve pada u vodu.

Živimo pod ručnom - sin se kreće u grupi, stalno nam je dostupan na mobitelu. Naša obitelj nema mira, na iglama smo sve dok sin ne dođe doma”, započet će priču jedna majka iz Rijeke, čije ćemo ime sačuvati od javnosti i čija se muka aktivirala kad se suočila s realnošću: da su osuđeni na suživot sa seksualnim predatorom.

“Pokret otpora”

Jedna njezina rečenica napisana iz očaja na Facebooku o tome “tko štiti njezino dijete” i što nakon puštanja susjeda na slobodu koji je u očima zakona rehabilitiran, ali njima i dalje predstavlja opasnost i podsjeća ih na ono što bi najradije ostavili iza sebe, urodila je “pokretom otpora” koji je šestero majki iz Rijeke nazvalo “Inicijativom roditelja protiv pedofilije”.

Digle su na noge lokalnu zajednicu, i školu i gradske vlasti i policiju. Iako nisu pravnice po struci, među njima je ekonomistica, profesorica likovnog odgoja, pedagoginja, trgovkinja, organizirale su predavanja i pokrenule inicijativu za promjene.

Povezale su se sa Slobodanom Jovanovićem, autorom tzv. Marijinog zakona, u spomen na njegovu osmogodišnju kćer koju je pedofil mučio i usmrtio. Užas zbog gubitka djeteta pretočio je u nacrt kaznenog zakona o tretmanu i sankcijama protiv spolnih zlostavljača, koji je na kraju usvojio srpski parlament. On im je pomogao da i same koncipiraju Prijedlog antipedofilskog zakona.

S njime su obišle sve relevantne adrese, Ministarstvo pravosuđa, vladajuće i oporbene zastupnike, saborske odbore, pisale premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović.

Vjeruju da je lavina koju su pokrenule užurbala i HDZ da pusti u saborsku proceduru izmjene Kaznenog zakona kojima bi se pedofili rigoroznije kažnjavali, a žrtve bolje štitile.

Prema zakonskim novinama koje je u Saboru predstavila HDZ-ova Irena Petrijevčanin Vuksanović, predviđene su strože, dugotrajnije zatvorske kazne, “stara” minimalna petogodišnja kazna za najteža kaznena djela povećala bi se na deset godina; osuđeni zbog seksualnih delikata nad djecom doživotno bi se vodili u registru, bez mogućnosti “pomilovanja”, ne bi imali ni teoretsku šansu raditi u ustanovama koje se bave djecom (sada je to prepušteno sucu na procjenu), poslije odslužene kazne bili bi uključeni u stroži sustav zaštitnih mjera koje su sada ograničene na tri godine kontrole, a ubuduće bi se taj rok popeo na pet godina. Ukratko, antipedofilski zakon ukinuo bi i zastaru za progon seksualnih predatora, jer zbog specifičnosti i težine djeca svoje zlostavljače češće prijavljuju kad odrastu, a počinitelji ostaju izvan dosega pravde.

Iskustvo riječkih majki živo svjedoči i objašnjava razloge zbog kojih je nužno mijenjati zakon i definirati mjere nadzora.

Sin s početka teksta, nazovimo ga Marko, danas ima četrnaest godina. S nepunih sedam godinama postao je žrtva susjeda koji i danas živi nasuprot njegove obitelji. Sa svojim školskim prijateljem nerijetko je odlazio k njegovu djedu - djed je uvijek imao neke zanimljive igrice i mali ZOO - psa, macu, kornjaču, nekoć je imao i dućan za životinje.

Pune dvije godine Marko je trpio pipkanja, skidanje, snimanje. Roditelji nisu sumnjali u prirodu tog druženja, čak ni onda kad je dječak počeo popuštati u školi, kad je inzistirao na spavanju u krevetu s roditeljima - premda se već bio osamostalio s bratom u zasebnoj sobi. I šutio je sve dok njegova školska kolegica i sama nije postala jednom u nizu žrtava. Djed mu je prijetio da će “pisne li ikome o njihovoj tajni - ubiti njegovu mamu i tatu”.

Tajnu je, ipak, odala njegova dvije godine mlađa prijateljica iz susjedstva, recimo da se zove Ines, koja je također s njima odlazila u posjete susjedu. Njegovo ime majke u razgovoru ne otkrivaju ni zabunom, i zbog muke koje bi njegovo spominjanje izazvalo i zbog svijesti da, kako kažu, linč ne donosi dobro, a on je pred zakonom sada “čist”.

Zahvaljujući brbljavosti male Ines, tada šestipolgodišnje curice, mračna priča o zlostavljanju izašla je na svjetlo dana, prisjeća se majka djevojčice:

“Jednog petka došla je doma i rekla: ‘Ne smijem ti reći, imamo tajnu’. Ipak, otkrila mi je što im je susjed radio - dotad sam mislila da to postoji samo u američkim filmovima. Dijete mi je ispričalo da ju je odveo na tavan i slikao. Tražio je od nje da pozira s otvorenim ustima. Ispričala mi je da joj je digao majicu i slikao ‘cike i pupicu’, davao joj je instrukcije da se nasloni na kauč da joj slika guzu. Slušala sam, najprije nijemo, a onda sam vrisnula! Dijete se i samo čudilo - pa on je veliki barba... Mjesecima poslije nije htjela spavati sama.

Nisam odmah rekla mužu - bojala sam se da će ga umlatiti u žutoj minuti. Idući dan pozvala sam Marka. S mukom je pričao, malo po malo. Ali, kad je završio, rekao je da smo ga spasili, da mu je pao kamen sa srca, da se bojao ikome reći jer mu je susjed stalno prijetio da mora šutjeti. Otišla sam Markovoj mami. Bila je subota, u nedjelju smo zajedno otišle na policiju i prijavile susjeda. Reagirali su brzo i profesionalno. U ponedjeljak su došli i napravili raciju u stanu, mi smo svi bili kod Marka. Kod susjeda su pronašli 10.000 DVD-a s dječjom pornografijom, snimke naše djece na fotoaparatu, mobitelu i kompjutoru. Unatoč tome, njegova kći nam je banula i napala nas da lažemo i izmišljamo. Policija je reagirala fantastično - niti jedne sekunde nismo bili izloženi sumnjičavosti, policajci su odmah rekli da su to premala djeca, jedno je imalo šest i pol, drugo sedam i pol, treće osam i pol godina, da bi takvo što izmislila. A tome je pridonijela i činjenica da je bilo dovoljno materijalnih dokaza”, svjedoči majka djevojčice.

Dodatna viktimizacija

Opisuje da su u tom užasu ipak bili pošteđeni dodatne viktimizacije u institucijama:

“I policija i sud su ispitivali djecu kroz ‘igru’, odmah su nas uključili u psihosocijalni tretman u Dječji dom TIĆ. Uopće, sustav se pokazao prilično učinkovitim, i sudski proces je brzo išao, naša djeca nisu bila dodatno izložena, njihov iskaz je snimljen, bili su pošteđeni bliskog susreta s pedofilom. Kad su ga na sudu pitali zašto je snimao moju kćer, on im je odgovorio: ‘Pa kad je bila lijepa, kao manekenka’. On i njegova obitelj uopće nisu svjesni strahote toga čina i zato se bojimo, ne vjerujemo da ga je zatvorska kazna ‘popravila’ i da je prestao biti pedofil. On negira što je napravio, a njegova žena je još gora, ne samo da zabija glavu u pijesak, nego nas napada da smo ga nedužnog optužili. Našu djecu znala bi verbalno ispreskakati kad bi ih srela na cesti i optuživati da lažu”.

Brbljava i živahna Ines spasila je od daljnjeg zlostavljanja i sebe i svog prijatelja Marka od susjeda pedofila za kojeg će majke reći da se unatoč pomanjkanja formalnog obrazovanja pokazao vještim dječjim psihologom - “uvukao im se u glavu, stvorio prijateljsko okruženje s tim životinjama...”. I sad se naježim, reći će majka male Ines, “kad se sjetim kako je prije zatvora redovno stajao na svom kućnom pragu i kako su se uvijek oko njega vrtjela djeca, dragao bi ih po glavi...”

U rujnu 2012. počeo je proces protiv susjeda pedofila - dokazano mu je niz kaznenih djela; spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i spolne zloupotrebe djeteta mlađeg od 15 godina, upoznavanje djece s pornografijom, protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, iskorištavanja djece i maloljetnih osoba za pornografiju. Osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora na šest godina i dva mjeseca zatvora.

I Inesinoj i Markovoj mami muka je što su djecu slale u ruke perverznjaka, a pritom su ih odgajale da budu oprezna. Markova će se mama prisjetiti:

“Nije mi bilo ni na kraj pameti. Moj sin je šutio, a promjene u njegovu ponašanju pripisivala sam svemu drugome, samo ne susjedu. Teškom sam mukom iz njega izvukla što se događalo u tom stanu pune dvije godine - da mu je susjed pokazivao filmove s golim muškarcima, ženama i djecom, da je tražio od njega da skida odjeću, da ga je uljima masirao po leđima i guzi, dirao ga po cijelom tijelu i... prisiljavao na oralni seks. Davao bi mu novac za slatkiše i plašio da ćemo mi nastradati otkrije li ikome. Dali smo sve od sebe da zaliječimo rane, ali kad su ga pustili iz zatvora godinu dana prije isteka roka zbog dobrog ponašanja i kad se vratio kući, tik do nas, bila sam izvan sebe. Mora postojati način da živimo normalan život, da našu djecu netko zaštiti. Prije nekog vremena iz Odjela za probaciju došli su se raspitati što mislimo o rehabilitaciji, a da uopće nisu znali što je on činio našoj djeci. Dala sam im spis. Vratila se blijeda kao zid....”

“I djeca i mi moramo živjeti uz njega kao da se ništa nije dogodilo - to je na neki način nastavak patnje”, upozoravaju majke i žale se da ih nitko nije pripremio na njegov prijevremeni povratak iz zatvora, niti kakve mjere čekaju osuđenog pedofila. Jedina informacija koju su dobili stigla je dan ranije - zvali su iz zatvora i najavili da će ga pustiti na uvjetnu slobodu.

Kritična masa

Markova mama je na roditeljskom sastanku upozorila ostale roditelje da je osuđeni pedofil pušten iz zatvora, ne imenujući ga. “A mi mame smo se odlučile organizirati - stvorila se kritična masa roditelja koja je inicirala potpisivanje peticije kojom smo tražili izmjene Kaznenog zakona i zabranu prilaska djeci, školama i vrtićima, dostupna je na platformi CitizenGO i Facebook stranici grupe Hrvatska protiv pedofila koja broji više od 3000 članova”, govori Erika Valić, jedna od mama u Inicijativi, uz Antoniju Šalajić i Marinu Pervanju, i otkriva kako su se za pomoć obratile i riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu.

“Otvorio nam je vrata, pokazao veliko razumijevanje. Budući da osuđeni pedofil živi u gradskom stanu, Obersnel je našao rješenje, ponudio je obitelji zamjenski, odgovarajući stan u drugom dijelu grada - da se makne od nas i naše djece. Ali, on je samo član obiteljskog domaćinstva, formalni najmoprimac tog stana je njegova supruga, a ona ne želi ni čuti za preseljenje. Zakonski ne postoji osnova za otkaz ugovora ili preseljenje”, kaže Erika Valić i dodaje da su uspjeli mobilizirati svoju malu zajednicu.

 “Škola je također pokazala sluha - postavili su nadzorne kamere, alarmirali policiju i zatražili intenzivnije ophodnje, ali njih zbog ograničenih resursa nije moguće dobiti. Jer, policija ophodnje organizira u točno određeno vrijeme i ne mogu izvan toga”, smatra Erika Valić, a Dubravka Nemarnik se nadovezuje:

“On je sada zakonski čist - svoju je kaznu odslužio. Za nas će to teško biti ikada. Tražili smo objašnjenje u Centru za socijalni rad i od zatvorskog sustava zašto je pušten prije vremena, ali nismo dobili odgovor jer je to zaštita njegove privatnosti. Zanimalo nas je i je li prije puštanja na slobodu prošao psihološku obradu i procjenu je li sposoban za život u zajednici. Nismo dobile odgovor pa smo zaključile da sustav post festum više štiti počinitelja nego žrtve. Službeno objašnjenje je da ga je povjerenstvo pustilo na uvjetnu slobodu zbog dobrog ponašanja. A nama nije normalno da on živi gotovo vrata do vrata djece koje je zlostavljao. Da su kod nas razrađene zaštitne mjere za pedofile nakon odslužene kazne zatvora, to ne bi bilo moguće. Prema sadašnjem zakonu, one su prilično labave - mora se jednom mjesečno javljati u Centar za socijalnu skrb i oni mu mogu banuti iznenada u provjeru na kućnu adresu, ali sve ostalo je izvan kontrole. Zato smo tražile da se te posebne mjere detaljno zakonski razrade: da osuđeni seksualni počinitelji dobiju zabranu pristupa žrtvama u razmaku od najmanje kilometra, kao i javnim i privatnim ustanovama koje rade s djecom i maloljetnicima, parkovima, i budu sustavno i stalno uključeni u program za seksualne delikte. One koji bi to prekršili trebali bi dobiti narukvice i imati trajno zabranjen pristup računalima i mobitelima kako bi im se onemogućilo svaki kontakt s djecom”.

Nije dijete krivo

Dubravka Nemarnik opisuje što žele radi zaštite djece: “Za seksualna zlodjela nad djecom ne smije vrijediti primjena načela blažeg zakona, prema kojemu se zatvor mijenja radom za opće dobro. Baš slučaj naše djece pokazuje koliko je to važno da budu maknuti od žrtava - da djeca dobiju priliku za normalan život. Iskustva i istraživanja pokazuju da su spolni zlostavljači trajna opasnost i da je zato potreban trajni oprez. Ovaj počinitelj iz našeg susjedstva ne priznaje što je napravio. Nema svijest o tome. Priznao je da ih je slikao, ali u tome nije vidio ništa sporno. To je izvor našeg straha, da kod takvih zlostavljača nema popravka”.

Njihova djeca i dalje se druže s unukom osuđenog pedofila.

“Ne želimo da on išta zna, nije dijete krivo. Htjele smo razgovarati i s njegovom mamom, da joj kažemo da je ne gledamo krivo, da je ne smatramo odgovornom, ali ona je ta koja s nama ne želi imati posla i poručuje nam da smo joj upropastili život. Ni ona nije svjesna da je njezin otac umalo uništio tu djecu. Mi se borimo za sigurnost naše djece i iznevjerile bismo same sebe da šutimo”, zaključila je Dubravka Nemarnik.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. kolovoz 2020 11:26