Doktor Ibad Ahmad Faruqui ima 32 godine i liječnik je na Hitnom odjelu pulske bolnice. Glasu Istre ispričao je svoju zanimljivu životnu priču i otkrio što ga je dovelo u Pulu.
- Tata je Indijac, a mama Pakistanka, a od svoje sedme godine živio sam u Seattleu, kaže dr. Faruqui koji je prvi put u Hrvatsku stigao prije deset godina. - Bila je to slučajnost. Tata je već poslom bio u Zagrebu i svidio mu se grad. Planirao je otvoriti restoran, ali zakompliciralo se. Uglavnom, u to vrijeme sam razmišljao o upisu na fakultet i tata mi je javio da u Zagrebu na Medicinskom fakultetu postoji mogućnost studiranja i predavanja na engleskom. Rekao sam zašto ne i preselio se, kaže.
Presudna je bila i visina školarine jer godina studiranja u SAD-u košta između 40 i 60 tisuća dolara, dok je u Zagrebu studij plaćao 10 tisuća dolara.
- Zagreb mi se brzo uvukao pod kožu. Završio sam studij, a staž sam odradio na Rebru. Cijelo to vrijeme učio sam hrvatski, a pomoglo mi je što se praksa u bolnicama održavala na hrvatskom jeziku, pa sam upijao svaku riječ. Nakon stažiranja, javio sam se za posao u Hitnoj službi u Gospiću, gdje sam proveo devet mjeseci. Tamo su već radili neki prijatelji, pa sam se i ja odvažio probati, kaže dr. Faruqui.
Dok je još radio Lici, pratio je oglase za posao. - Velika želja mi je bila raditi s većim brojem pacijenata, a to se može jedino u bolnici. Pratio sam natječaje na burzi rada i vidio oglas koji je objavila pulska bolnica. Javio sam se, prošao i potpisao ugovor, kaže dr. Faruqui.
Nikad prije nije bio u Puli, a kako je opisuje, bila je to ljubav na prvi pogled.
- Tata je bio prije desetak godina u Puli jer je i ovdje želio otvoriti curry restoran. Nije uspio jer se i tu sve zakompliciralo zbog papirologije. Tko zna, možda ja uspijem s restoranom jednog dana budući da obožavam kuhati. Dok su još razmišljali o otvaranju restorana, roditelji su se planirali preseliti u Pulu i ovdje uživati u mirovini. Znate, Seattle je jako skup, to je kao Švicarska u Americi. Sve je savršeno posloženo i organizirano, no troškovi su izuzetno visoki i teško je podignuti obitelj, kaže.
Kad je stigao u Pulu, doživio je blagi šok. Imao je osjećaj kao da više nije u Hrvatskoj.
- Sve mi je bilo novo. Dijalekt, more, ljudi, totalna suprotnost od Gospića. U Zagrebu su ljudi stalno u nekakvoj gužvi, žurbi, nemaju vremena, a u Puli mi se čini da i dalje žive onako "po malo". Čini mi se da su ljudi puno opušteniji i srdačniji. Recimo, nikad mi se nije dogodilo da me netko u Zagrebu spontano pozvao na piće, jer ljudi nemaju vremena. Puljani su puno otvoreniji, kaže i dodaje kako se navikao na Verudu koja je, kaže, "kvart po mjeri".
- Blizu sam mora i posla, što mi je bitno. Upoznao sam grad i par puta izašao s prijateljima. Kolege u bolnici su me odlično primili i uživam raditi u bolnici. Posla ima, a kažu, u sezoni će zbog turista biti još više. Tog se ne bojim. S pacijentima komuniciram na hrvatskom, a ako se nešto ne razumijemo, pomognu kolege i medicinske sestre.
Veli da su ga i pacijenti dobro prihvatili i sve je baš onako kako treba biti. - Ne sjećam se da me netko čudno pogledao samo zato jer sam stranac. Cijeli sam život negdje stranac tako da mi to nije problem. Odlično surađujem s kolegama liječnicima, svi su me odlično prihvatili i najvažnije mi je steći iskustvo i usavršiti hrvatski jezik, veli dr. Faruqui.
- Sretan sam ovdje. Pa nisam princ! Zadovoljan sam što mi se uopće pružila prilika da mogu učiti i stjecati iskustvo. Važno mi je da se osjećam dobrodošlo, a to u Puli nije teško. Osjećam se prihvaćenim, to je ono što treba cijeniti. Na poslu sam se zbližio s kolegama i oni su moja druga obitelj. Tko zna, možda mi se pridruže još neki kolege iz Zagreba koje bi isto voljeli doći raditi u pulsku bolnicu, naglasio je za Glas Istre.