MIR PRONAŠLI U HRVATSKOJ

Mohammeda iz Sirije i Timura iz Kijeva spojio rat: Ovo je priča o prijateljima iz 7.d u Karlovcu

Timur Dimsa i Mohammed Khalaf

 Robert Fajt/Cropix
Mohammed iz Sirije i Timur iz Kijeva sreli su se u gradu za koji nikada prije nisu čuli. Spojio ih je rat

Da se barem nikada nisu sreli. Ali jesu, i to je bilo baš prekrasno. Mohammed Khalaf (Al-Hasek, Sirija) i Timur Dimša (Kijev, Ukrajina) iz 7.d Osnovne škole Grabrik u Karlovcu jednom kad odrastu, trebat će ovom svijetu, ili onome što od njega ostane. Dotad, evo priče o njima.

Mohammed je rođen u Siriji, ali se svojega doma ne sjeća. Sedam godina je proveo u izbjegličkom kampu u Turskoj gdje je išao u školu, pa turski zna gotovo bolje od materinjeg, a osim engleskog, govori i hrvatski jer ga dvije i pol godine sluša u najvećoj karlovačkoj školi. S roditeljima, dvije sestre i dva brata te još desetak obitelji iz kampa u Turskoj došli su živjeti u Europsku uniju, a njima je grah pao na Hrvatsku. Smješteni su u stanu u gradskoj četvrti Grabrik, jedan prozor gleda im na školu koju pohađaju djeca, a drugi na prostorije Crvenog križa.

image
Robert Fajt/Cropix

Timur je iz Kijeva. S majkom, bratom i bakom u Hrvatsku je stigao preko Slovačke. Baka se morala vratiti u Ukrajinu jer ima posao u državnoj službi, pa ima radnu obvezu. Mama je već pronašla posao u tvrtki koja se bavi šivanjem paraglidera, jedara i padobrana, a on čuva dvije godine mlađeg brata Kirila. Njegov prvi dan škole bio je u ožujku. Toga dana imali su sat tjelesne i zdravstvene kulture. Ušli su u dvoranu za vježbanje, u šorcevima i kratkim majicama, svi osim Timura. Druga djeca znala su da je on iz Ukrajine, da je tamo rat i da je on zato tu. Mohammed je također znao sve to, ali je on znao još nešto - da Timuru treba pomoć.

- Sjurio se sa stepenica i došao zadihan. Vikao je: 'Upomoć, upomoć! Teta Sanda, moj prijatelj treba pomoć!' Gotovo sam se zabrinula da se nešto ozbiljno dogodilo. Kad je došao do daha, objasnio mi je da u razredu ima novog prijatelja kojemu hitno treba odjeća za tjelesni odgoj. Ja sam ga pitala zove li se Timur. A onda on mene: 'Pa, kako znate?' Uglavnom, znala sam da je Timur upisan u OŠ Grabrik i da su isto godište, pa sam pretpostavila da govori o njemu. Brzo smo riješili problem, Timur je dobio potrebnu odjeću, ali i vjernog prijatelja Mohammeda - priča Sanda Lovrić Rupčić, socijalna radnica iz karlovačkog Crvenog križa, anegdotu koja se i danas prepričava u njihovoj ustanovi.

Baš tamo, u parku pokraj te ustanove koja brine o izbjeglicama iz Sirije i Ukrajine, upoznali smo Mohammeda i Timura. Danas, dva mjeseca poslije, više se ne moraju sporazumijevati na dva, tri jezika, a uskoro će im biti dovoljan i samo hrvatski. Sprijateljila su se i njihova braća, Mohammedov Bilal i Timurov Kiril također su vršnjaci. Ne može se reći da nisu sretna djeca, štoviše, da ih je suditi prema osmjesima, nikad čovjek ne bi rekao da ih je spojilo nešto najgore što je ljudski rod izmislio - ratovi.

Našli su se u gradu za koji nikada prije nisu čuli. Karlovac je, međutim, prije 12 godina brendiran "gradom susreta", no nikako se taj skupo plaćeni brend nije ukorijenio među Karlovčane, pogotovo ne među njihove goste. Danas ima smisla, ali ne zahvaljujući PR stručnjacima koji su ga mjesecima osmišljavali, nego zbog Mohammeda, Timura i drugih njihovih prijatelja koje je na susret natjerala nedaća.

image
Robert Fajt/Cropix

- Ničega se ne sjećam iz Sirije. I Bilal je tamo rođen, ali je bio beba kad smo došli u Tursku. Tamo sam išao u školu sedam godina. Turski znam sve, engleski slabo, a hrvatski znam odlično. Matematika mi je u školi najbolji predmet jer nju najbolje razumijem. Volio bih postati arhitekt. Imam puno prijatelja u školi i klubu. Treniram taekwondo, imam crveni pojas i osvojio sam drugo mjesto na državnom prvenstvu u Zagrebu. Mislim da ću ostati živjeti u Hrvatskoj - predstavio nam se u dahu Mohammed. Ne sjeća se točno koji je to bio dan kada je Timur došao u razred, ali zna zašto.

- Došao je u naš razred zato što je u njegovoj zemlji rat, isto kao što sam ja došao jer je rat u mojoj zemlji. Ja sam znao da mu je teško, razumio sam ga jer smo i mi isto tako došli u Karlovac i nismo poznavali nikoga, ali su nam drugi pomogli. Imali smo tada tjelesni i vidio sam da nema što nositi, zato sam mu rekao da ne brine, da ću posjetiti tetu Sandu i da ćemo mu nabaviti sve što mu je potrebno. Teta Sanda je rekla da će sve srediti i tako je i bilo, ona je uvijek tu kada nam nešto zatreba - kaže Mohahmmed.

Dodaje da su Timura druga djeca dobro prihvatila isto kao i njega. A onda smo ga pitali što misli o ratu.

- Rat nije dobar za ljude jer ih ubija. U Siriji je ubio tisuće i tisuće ljudi i sada ih ubija u Ukrajini. Rat nije dobar - govori nam Mohammed. Trebali smo nešto pitati Timura, ali nam se ubacio mali brbljavac Bilal, pa smo odlučili saslušati što nam ima tako važnoga reći. - Ja idem u drugi razred, ali na godinu ću u četvrti. Preskočit ću treći jer sada znam dovoljno hrvatski pa mogu ići s drugom djecom koja isto dobro znaju. Imam 20 prijatelja, igramo se lovice.

Ja isto treniram taekwondo, samo imam plavi pojas. Nisam baš puno jeo pa sam još mali, ali ću sada jesti puno i onda ću narasti, a imat ću i ja jednom 12 godina - izrecitirao je mali Bilal Khalaf. Nismo se dobro niti okrenuli, a obojica su nestala, i Bilal i Mohammed. Teta Sanda ih je uhvatila pogledom na stepeništu ispred njihove zgrade kako nose vrećice. Zapazili su majku kako se vraća iz kupovine s namirnicama i pojurili joj pomoći. Takvi su, kaže teta Sanda iz Crvenog križa, izuzetno poštuju starije, ne samo roditelje. Ako vide da mogu pomoći na bilo koji način, oni će to učiniti.

Činilo se da je Timur povučeni dječak, ali kada je došao trenutak da nam kaže nekoliko riječi o sebi, raspričao se. Kaže da je u Kijevu imao baš dobar život, išao je na stolni tenis, nogomet, pa na karate. Bavi se crtanjem i voli biologiju i kemiju. Najradije crta urbane motive, kuće i zgrade, ali onako kako bi ih on sagradio. Tko zna, možda i u njemu čuči mali arhitekt.

- Mi smo iz Kijeva otišli zato što su počele svirati uzbune i padati bombe. U Hrvatskoj mi je dobro, vrlo dobro. Mohammed mi je prijatelj, on mi je prvi prišao. Isprva se nismo najbolje razumjeli, meni ide malo bolje engleski, ali smo to onda riješili preko mobitela i Google Translatora. On mi je rekao da je iz Sirije i da je i on došao u Hrvatsku zbog rata u svojoj zemlji. Prije sam nešto čuo o ratu u njegovoj zemlji, ali me nije zanimalo, pa se baš nisam raspitivao. Nisam mislio da će rat doći i u moju zemlju. Rat nije dobar. Zbog rata smo ovdje Mohammed i ja. Pročitao sam da je Putin bolestan. Možda zato stane rat jer bih se volio vratiti kući - kaže dječak.

image
Robert Fajt/Cropix

- Mohammed me možda najbolje razumije, ali i sva druga djeca su me dobro prihvatila. Svi su se htjeli odmah sa mnom družiti, ali meni treba malo više vremena da se s nekim sprijateljim. Jedna stvar mi se ovdje jako sviđa, to što imamo šest sati nastave, a u Ukrajini imamo i osam i onda dolazimo kući oko 15.30. Sviđa mi se i što su neki predmeti izborni, kod nas nema izbora, nego je sve obvezno.

Jako volim biologiju i kemiju i u Hrvatskoj, dobio sam petice iz tjelesnog, tehničkog i glazbenog, a najteža mi je gramatika - govori nam dječak. Ipak nema nikakve dvojbe da će se vratiti kući. Strašno mu nedostaju prijatelji, on je u Hrvatskoj, prijateljica Maša u Austriji, ostalih četvero najboljih njegovih prijatelja su u Ukrajini, preseljeni u zapadne dijelove. Nitko više nije kod kuće, pa se druže preko zajedničke grupe na aplikaciji Telegram.

- Volio bih ih vidjeti, da se svi okupimo kao nekad. Možda kod Maše u Austriji, do tamo mi treba pet i pol sati, već sam provjerio i izračunao preko Googleovih karti. Ja bih ih radio ugostio i u Hrvatskoj, svejedno. Isplanirali smo da ćemo ljeto provesti skupa, ne znam hoćemo li to moći ispuniti. Najbolje bi bilo da prestane rat, da se nađemo u Kijevu i da sve bude kao prije - kaže Timur.

Njegov brat Kiril jedini je stranac u svojem razredu. Njemu hrvatski ide puno bolje. Kaže nam da mu se jako sviđaju karlovački parkovi i trgovački centri, pa se voli šetati

- Nemam baš puno novca, ali volim ići po trgovinama i razgledavati izloge. No, ja bih se želio vratiti u Kijev, tamo je ostao moj najbolji prijatelja Vuva - sliježe ramenima Kiril.

Vladislav Driubak također im se pridružio na livadi. On je prvi izbjeglica iz Ukrajine u Karlovcu. Ovdje je stigao praktički i prije nego što je počeo rat 24. veljače. S trenerom je došao na natjecanje u aviomodelarstvu. Kući su trebali ići na taj grozni datum, ali se nisu vratili, nego su u Hrvatsku došli njegovi majka i brat. On ide u OŠ Dragojle Jarnević, tamo ima dvojicu prijatelja iz Ukrajine i s njima se najčešće druži.

Šušur oko fotografiranja privukao je malu Milanu koja je s majkom stigla po potrepštine u Crveni križ. Ima tek šest godina i malo toga ovdje razumije, osim da nije kod kuće u svojoj Poltavi. No, pred fotoaparatom se itekako zna ponašati. Njezina je fotografija objavljena u jednom novinskom prilogu imena "Božićni anđeli", posvećenom djeci u vrijeme božićnih blagdana. Osvojila je drugu nagradu za najmodela. Ponosna majka uza sebe je imala časopis, pa nam ga je i pokazala.

- U Karlovcu imamo 19 djece Ukrajinaca svih dobi, a Sirijaca 13 školske dobi i još one manje. Sva su djeca u školi, osim dvoje koji su upravo stigli iz Ukrajine. Oni prate ukrajinsku online nastavu i odlučili smo da ih nećemo upisivati sada pred kraj školske godine, nego će biti upisani sljedeće školske godine. Dosta ukrajinske djece jako dobro govori engleski jezik, pa je i na taj način olakšana komunikacija. Međutim, najbolje se integracija provodi kroz sport i igru. Svima koji dođu nastojimo što prije pronaći posao - kaže nam socijalna radnica Sanda Lovrić Rupčić.

Svi očevi iz šest preostalih sirijskih obitelji rade u tvrtkama na području Karlovca. Sva njihova djeca su uključena u škole i pokazuju dobar uspjeh, naučili su hrvatski jezik, govore ga i bez problema se sporazumijevaju.

- Osmišljavamo aktivnosti u kojima će oni dobiti samopouzdanje. Prošli tjedan bili smo na dvodnevnom izletu u Istri, bili su na jahanju i vodili smo ih na brod, nastojimo ih koliko god možemo izjednačiti s ostalom djecom, da imaju što više zajedničkih tema. Iza nas su i ljetovanje i brojni izleti. Tijekom svih tih aktivnosti pratimo kako se odnose prema drugoj djeci i drugi prema njima. Nismo imali nijedan prigovor da netko nije prihvaćen.

image
Robert Fajt/Cropix

No, moram reći da se radi o izuzetno pristojnoj djeci koja poštuju autoritet, nešta ne rade a da prije ne pitaju. Mame su u jednom trenutku izrazile želju da ih zaposlimo, radile su desetak dana, ali nekako nisu mogle spojiti obveze s obzirom na to da se radi o brojnim obiteljima, odnosno s više djece - kaže Sanda Lovrić Rupčić.Po istom principu spajaju ukrajinsku djecu sa školama, a majkama su pronašli poslove. Uglavnom rade u tekstilnim, ugostiteljskim i uslužnim djelatnostima.

- Mislim da možda imamo samo dvije ili tri obitelji u kojima nitko još ne radi, no u tom slučaju su to obitelji koje su tek prije nekoliko dana došle u Karlovac. Vjerujem da ćemo i njih uskoro zaposliti jer smo svim poslodavcima uputili upite za radna mjesta za te ljude, isto tako i sportskim klubovima za njihovu djecu. I jedni i drugi su jako dobro reagirali - ističe Lovrić Rupčić. Problem koji zasad ne mogu riješiti je nostrifikacija diploma.

Tatiana Tvrdovski, koja Crvenom križu pomaže oko prevođenja jer je prije dolazila u Hrvatsku, profesorica je harmonike, a uskoro će se okušati kao slastičarka. U struci još ne rade sveučilišna profesorica ekonomije i farmacije. Mnogo lakše od njih posao pronalaze frizerke i pedikerke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. lipanj 2022 13:57