Djeci posljednja dva i pol mjeseca ipak nisu bila prevelik stres, jer dobro se prilagođavaju svakoj situaciji - puno bolje nego mi odrasli, smatra Marlena Bogdanović, učiteljica koja 26 godina radi u OŠ Tučepi i trenutno vodi svoju sedmu generaciju drugaša, a postala je poznata kad je prva u Hrvatskoj u svom razredu uvela tablete, još prije šest godina.
“Djeca su puno čvršća i otpornija nego što većina misli. Drugo je pitanje što im je od toga svega koristilo i što su naučila. Ne mislim tu samo na usvajanje nastavnog gradiva nego i na odgoj: kako se i koliko radi, kako se rješavaju zadaci i izvršavaju obaveze, što se sve smije i može potpisati vlastitim imenom... Mislim da smo svi odahnuli kada smo se vratili u našu veselu učionicu i našu prekrasnu školicu”, iskrena je.
Prvog dana nastave nakon izolacije u Marleninu razredu kao da je svima pao kamen sa srca, priča nam. Gotovo je cijeli prvi dan sa svojih 16 đaka provela izvan učionice, u prekrasnom okolišu svoje škole. Puno su razgovarali, otvoreno, u povjerenju, puno se igrali i bavili fizičkom aktivnošću.
Odgojna uloga
Nastavu su potpuno prilagodili novim uvjetima i epidemiološkim preporukama. “Smatram da je uloga škole prvenstveno odgojna, a da je nastavno gradivo samo alat kojim postižemo odgojne ciljeve: tablica množenja može se ispitivati i na plaži, zbrajati možeš i kada ti prijatelj pomogne objasniti kako je lakše ako rastaviš veliki broj na dva manja... Uz more smo ponovili i sve ljekovite, vazdazelene i listopadne biljke našeg zavičaja, more i njegovu ulogu, što rade ljudi našeg kraja prije sezone - ipak se pripremaju. Volim poticati djecu da primjećuju prirodu i svijet koji ih okružuje, da uočavaju sve dobro i ono što se može popraviti, da uoče koliko su priroda i ljudi povezani... da se matematika, hrvatski, priroda, likovni, glazbeni i tjelesni nalaze svuda oko nas. Za djecu te dobi korisnija je takva nastava nego teorija iz udžbenika ili zadaci u radnoj bilježnici”, objašnjava nam.
Nove generacije slabo poznaju prirodu koja ih okružuje: stabla koja rastu pred školom, u svome mjestu, ptice koje svaki dan slijeću na dvorište, samonikle i ostale biljke u njihovu neposrednom okolišu. To implicira da učenici odmalena nisu naučeni opažati svijet oko sebe, promjene u prirodi, u gradu, pred kućom. Teško je od takvih učenika očekivati da zapaze promjene u odnosu među brojevima, nelogičnosti u pisanoj i izgovorenoj riječi, govori Marlena.
“U cijeloj školi imamo samo po jedan razred od 1. do 8., što znači da je kod mene, a i kod mojih kolega iz škole, cijela jedna generacija učenika naših prelijepih Tučepa”, kaže nam Marlena.
Samostalno učenje
Online nastava i njoj je, kao i većini nastavnika, bila prilično naporno iskustvo.
“Cijelo sam vrijeme bila pod pritiskom i s uvjerenjem da ne radim dovoljno dobro - da uživo mogu puno bolje... Znala sam da je digitalna tehnologija za mališane dobar sluga i pomoćnik jedino u rukama učitelja koji točno zna u kojem trenutku i za koju aktivnost digitalna tehnologija ima prednost pred, primjerice, papirnatim udžbenikom, olovkom i papirom ili živom riječi. To nikako nije cijelo vrijeme nastave! Najbolji trenuci online nastave bili su naši susreti preko aplikacije Zoom. Na videokonferenciji smo jedni drugima čitali, pjevali, rješavali zadatke, opisivali slike, predstavljali svoje radove... Opet, i tu je bio jedan ogroman nedostatak jer se ni ja ni djeca nismo mogli opustiti kad smo znali da nas slušaju mnogi odrasli: roditelji i ostali ukućani učenika, da će svi čuti naše male nespretnosti, možda i neku pogrešku”, kaže nastavnica.
Marlena kaže da je za učenike koji su imali nastavnike koji i inače vrijedno, stručno i s ljubavi rade svoj posao ova online nastava bila velika šteta i gotovo nenadoknadiv gubitak.
No, smatra da je manja šteta što su učenici stariji, jer je starijima ovo možda bila i dobra prilika da nauče i sami kako učiti, istraživati izvore informacija i kritički se odnositi prema pronađenom. “Ponavljam, sve ovisi i o tome kako su se u svemu snašli njihovi nastavnici: kakve su im zadatke i projekte slali, kakve su izazove pred njih stavljali... Pametan i zainteresiran učenik može puno toga naučiti od svakog učitelja, od svega što ga okružuje, od cijele ove situacije.”
“Manje je važno što smo prvi od 1. razreda počeli koristiti digitalne udžbenike u školi i što su mojim prvašima zbog toga školske torbe bile nešto lakše nego ostalima. Mislim da je i tu priču o težini školskih torbi pregazilo vrijeme! Danas gotovo svu djecu voze autom u školu ili po njih dolaze odrasli pa nose torbe umjesto njih... Korištenje tableta u svakodnevnom radu olakšalo je učenicima čitanje i snalaženje, ali je pokazalo i koliko malo zapravo znaju kako se odgovorno i savjesno koristi tehnologija: što smiju, a što ne smiju. Mnogi roditelji vode svoju djecu za ruku do škole bojeći se za njihovu sigurnost. Isti ti roditelji tu istu djecu puštaju bez ikakve kontrole da putem interneta lutaju svijetom potpuno sama i bez znanja kako se zaštititi od predatora i svih loših stvari. Djecu o svemu tome treba poučavati svakodnevno, neumorno. Trebaju koristiti tehnologiju jer im ona otvara vidike, daje im priliku da saznaju i za druga i drugačija mišljenja i informacije, ali u tim trenucima uz njih treba biti odrasla osoba koja im može, želi i zna pomoći”, naglašava nastavnica.
Dodaje da se protivi informatici kao posebnom predmetu, a njezinu tvrdnju potkrepljuje i online nastava u posljednjih nekoliko mjeseci koja je pokazala kako je u 21. stoljeću informatika sastavni dio svakog nastavnog predmeta.
“Tehnologija je sastavni dio svakog aspekta života, svakog nastavnog predmeta - ne treba je izdvajati. Programiranje i robotika su druga priča. To bi u 2021. trebali biti posebni, izborni predmeti, a ne informatika! Informatika je trebala biti poseban predmet prije 20 godina. Sada je za to prekasno. Učitelji su tijekom online nastave pokazali da mogu brzo učiti i prilagođavati se svemu, pa i korištenju online alata tijekom nastave. I sada, nakon ovog ‘eksperimenta’ s online nastavom, uvođenje informatike kao posebnog predmeta čini mi se kao korak unatrag u odnosu na ovo što su i učenici i učitelji pokazali u nekoliko prošlih mjeseci”, smatra.
“Serviranje” nije dobro
Suvremeni pristup nastavi je istraživačka, projektna nastava, naglašava Marlena, te se na projektu u radu isprepleću gotovo svi nastavni predmeti: na plakatu se crta, piše, pazi na pravopis, proporcije, mjeri se, reže, lijepi, računa...
“Djecu treba iznova učiti da opažaju, slušaju, gledaju, zaključuju... Puno im se toga danas svakodnevno servira gotovo, vjerujem da to roditelji rade u najboljoj namjeri, jer je danas drugačiji tempo i način života pa mi odrasli često mislimo da smo djeci pomogli ako smo ubrzali proces tako što smo umjesto njih nešto zaključili, riješili neki problemčić ili obavili neki posao. Često roditelji nisu ni svjesni kako takvim potezima zapravo usporavaju i koče razvoj svoje djece. Zato je važno barem na koji sat dnevno djecu odmaknuti od silne ljubavi i brige njihovih roditelja, dati ih u ruke učitelju koji ih voli na drugačiji način, dati im priliku da istražuju i opažaju, makar u školskom dvorištu ili obližnjem parkiću, da mnoge male stvari učine sami - iz puno pokušaja i pogrešaka.”
Njezini su učenici već naučili da ih tijekom šetnje ispituje kojekakvo gradivo.
Škola na tržnici
“Često se putem dogodi nešto što nisam planirala, a izrodi se u izvrsnu priliku za učenje: nedavno smo prošli pokraj male ulične tržnice. Moji su učenici odmah zaključili da je riječ o našem lokalnom poljoprivredniku jer ne prodaje ananase i banane, već samo po dvije vrste voća i povrća. Odmah sam tražila da imenuju sve što se prodaje i što je od toga i na koji način najzdravije jesti. Prodavač nas je htio počastiti trešnjama, a ja sam inzistirala na tome da ih platimo: svaki je rad važan i onoga tko radi i tko je uzgojio ovako krasne plodove treba nagraditi za njegov rad i trud! Eto prilike za malo poduke o poduzetništvu i moralnom odnosu prema onima koji rade i proizvode”, priča nam.
Iako su roditelji i učenici oduševljeni njome, Marlena kaže kako ne misli da je po svom radu posebna. Vjeruje, kaže, da mnogi njezini kolege slično rade i da koriste svaku priliku da pravilno usmjere učenike koji su im povjereni na odgoj. U prvom redu na odgoj, a tek onda obrazovanje.
“Osnovne škole su po svojoj definiciji prvo odgojne, a tek onda obrazovne ustanove. Čini mi se da se u našem društvu ispravan i moralan odgoj sve više zapostavlja. Osjećam ogromnu odgovornost prema djeci koja su mi povjerena. Mi, učitelji, u rukama imamo buduće kirurge koji će nas operirati, odvjetnike koji će nas braniti na sudu, sabornike koji će odlučivati o našim mirovinama. Znam da ne mogu učiniti puno, ne mogu učiniti za sve. Trudim se najviše što mogu prema ovoj grupici djece koja mi je povjerena. I još se nadam da će barem nešto od onoga o čemu sam im govorila ostati negdje u tim glavicama. Ne mislim tu na formule i definicije, već da će im ostati saznanje kakvi moraju biti prema prirodi i drugim ljudima, a u prvom redu kakvi trebaju biti prema sebi”, zaključuje nastavnica.