Davno je, tad još student književnosti Momčilo Bajagić svoj prvi koncert u karijeri odsvirao u - Kulušiću.
Ovih dana Zagreb dobiva novo mjesto za koncerte, a u dvorani Hala prvi će, 14. veljače, svirati Bajaga i njegovi Instruktori. Vidim da ga to gotovo pa dječje raduje. “Kad smo slavili 30 godina benda, htio sam da to napravimo u Kulušiću, ali je već bio zatvoren.” Tad su umjesto Kulušića svirali u Tvornici. Tri dana.
Računam u glavi, dok ga slušam, 35 godina svira s Instruktorima, šest godina je proveo s Čorbom, za koji dan napunit će šezdeset. “Što biste vi pitali Bajagu, da ste u mojim cipelama? Koji vam je ovo intervju u životu? Pretvore li se ovi razgovori u veliku gnjavažu za koje mehanički odgovarate na set uvijek istih pitanja?”
Tisuću intervjua
Verbalizira moju neizgovorenu kalkulaciju: “35 godina je benda, šest godina sam bio u Čorbi, dobro, tamo nisam davao intervjue. Znači, ako sam u ovih zadnjih 35 godina dao 1000 intervjua, ‘ajde da izračunamo, jel’ to uopće realno …?” maši se za mobitel. Traži, valjda, kalkulator. Prekida nas zvonjava. “Izvinite, samo da se javim, da vidim kome ću reći da sam u Zagrebu i da me ne maltretira”, dobre je volje.
“Čekaj… koji Peđa? Peđa iz Zagreba ili Peđa iz Beograda?” Kratko će s Peđom, onim iz Beograda, pripremaju koncert za bolesnog Koju, frontmen Discipline kičme nakon moždanog udara leži u bolnici u Londonu.
“Nije da baš volim intervjue. Od cijelog posla muzičara najviše uživam u studiju, kad se pjesme prave i na koncertu, kad se sviraju. Taj dio mi nikad ne može dosaditi. A, nastupi i putovanja uđu u metabolizam. Ako sam kući dulje od mjesec i pol, ako nisam svirao negdje vani, to mi teško pada.
Kad si mlad imaš puno energije, ali nemaš iskustva. Kad si star, imaš puno iskustva, ali manje energije. A srednji dio života i karijere može biti takav da ti je dobro u svakoj situaciji.
Sad kad imam neku dobru ideju, možda je lakše realiziram negoli prije. To dolazi s iskustvom.
Ranije bi mi trebalo više vremena da nađem rimu ili da vidim koja je metrika, valjda s godinama imam bolji osjećaj za metriku.
Ili, recimo, dogodi se da sam prehlađen, da me sve boli, da sam na tonskoj probi katastrofa, a onda dođem pred publiku, popnem se na binu i vjerojatno me lupi adrenalin, jer na bini se uvijek osjećam dobro. Kad siđem s pozornice ta magija zna nestati. Gledam to i kod sebe i kod mnogih drugih kolega.”
Pričamo o bitnim mu koncertima koje je - propustio.
“Imao sam karte za Princea u Beču, trebao je biti sam, sam svirati svoje pjesme na klaviru. Ali, dogodio se teroristički napad u Parizu i svim američkim glazbenicima američka je administracija preporučila da ne nastupaju u Europi. Prince je tada otkazao koncert. Godinu dana poslije je umro, a više nije dolazio u Europu. Nikad ga nisam gledao uživo, posebno ne s klavirom.”
Kanadski country
“Sve druge jesam slušao uživo, Bowieja, Stonese, Queen… Hendrixa nisam vidio, jer je umro dok sam bio klinac”, govori dalje Bajaga. “Sad bih volio gledati Dead South. To je neki, kako bi rekli, country. Kanađani. Krajnje su neobični, imaju u postavi bendžo, gitaru, violončelo i dvojica pjevaju.”
Imaju jednu pjesmu koja počinje zviždukanjem. “To im je najveći hit”, otpjevuši uvod.
Album s kojeg desetljećima, i dan danas, Bajaga i Instruktori po koncertima sviraju najviše pjesama jest “Prodavnica tajni”, napravljen 1987. Što bi on sebi pustio od svega što je napravio? “Recimo ‘Dobro jutro, džezeri’.”
Pripovijedamo o Milesu i Coltraneu. Bluza puni džepovi, a na srcu štepovi …
Pamti li kako je (na)pisao neke od tih pjesama?
“‘Ruski voz’ sam pisao baš dok smo bili na turneji u Rusiji, tadašnjem Sovjetskom Savezu. U toj se pjesmi spominje Gomelj, nastala je baš u tom tamo, u Gomelju. Interesantan je bio taj Gomelj. Zapravo je u Ukrajini, jedno osamdeset kilometara od Černobila.
Bili smo tamo godinu dana nakon katastrofe. Sjećam se da sam došao kod Žike (Živorada Milenkovića, op. K. D.) u hotelsku sobu, jer tamo poslije osam na večer ništa nije radilo, bila su takva vremena, i mi nismo imali ništa pametnije raditi negoli Žika je imao neku glazbu, a ja sam sjeo u njegovu sobu i napisali smo taj tekst.”
Kako je nastala “Tišina”?
“Bio sam na Tajlandu, na nekom odmoru. Tad je bilo čudo tehnike što su napravili walkman koji je mogao i snimati. Pljuštala je kiša, i kad je konačno prestao taj tropski pljusak i postala opipljiva, ja sam s gitarom izašao na plažu i počeo svirati. Tu sam napravio i snimio ‘Tišinu’. Bio bih, posve sam siguran, zaboravio tu temu da je tad nisam snimio. Kad sam se nakon dva mjeseca vratio u Beograd, završio sam pjesmu.”
Svirka s gudačima
Lani su u povodu 35 godina benda u beogradskom Sava centru održali koncert sa simfonijskim orkestrom i zborom.
“Moja je ideja bila da to ovo proljeće napravimo i u Zagrebu, ali s obzirom da je Hala nova dvorana, prostor je odličan, a ljudi iz Tvornice rokerski orijentirani, mislim da je koncert u Hali prava odluka. A taj koncert s filharmonijom i zborom, siguran sam da ćemo ga napraviti i u Zagrebu, ali recimo pretkraj godine.
Htio bih da u svakom gradu u kojem sviramo da sviramo s tamošnjom filharmonijom ili orkestrom, ili gudačima i zborom. Jer, publici je interesantno vidjeti da njihovi domaći glazbenici sviraju s nama. Imamo dogovorene takve nastupe u Temišvaru, Skoplju i Novom Sadu. Nije to klasična filharmonija, može biti 24 gudača, 10 puhača i zbor od dvadeset do trideset ljudi. Ovo ljeto ćemo imati nekoliko takvih koncerata u Sloveniji.”
Na koncerte im dolazi posve heterogena publika, od djece do sad već - umirovljenika.
“Nekad je bila reklama za Politikin zabavnik, dječje novine koje su voljeli i stariji: ‘Politikin zabavnik za one od 7 do 77’, e, takva je moja publika.
Dolaze tinejdžeri, ali i stariji od mene. Svirali smo prije dvije godine u nekoj varošici u Vojvodini, ne sjećam se točno gdje, bila je jesen, neki klub, padala je kiša. U prvom redu svi s telefonima i snimaju non-stop.
Razmišljam: ‘Kad ćete vi gledati to što ste slikali?’
Kažem jednom: Sine, ajde poslušaj dvije pjesme, ostavi telefon, ovo si već slik’o… Ali, oni osjećaju kao da se nije ni dogodilo ako nisu slikali.”
I, natrag na godine… “Godine mi još nisu problem, ne utječu na moj posao. Jedino, trebaju mi naočale za čitanje. Prvi put kad sam ukapirao da trebam naočale za čitanje, kupio sam neke kao super naočale koje su dosta koštale. Za dva dana sam ih izgrebao, za pet izgubio. Otad kupujem najobičnije, ne baš na buvljaku, ali kupim u ljekarni. Imam 20 pari, jedne su u studiju, druge u kupaonici, treće u spavaćoj sobi…”