Bilo je hladno. Zima je štipala obraze. Kiša je lijevala. Specifični, opori miris krvi. I smrti. Četiri su dana prošla od pada Vukovara, a petorica hrvatskih vojnika uz dvojicu se mrtvih neprijatelja satima skrivaju u vukovarskom "soliteru". Znaju da ne mogu tu ostati, moraju riskirati i polako se kretati prema Nuštru. Za bijeg iz okupiranog Vukovara ukupno im je trebalo pet dana. 60 sati smrtnog straha.
Za Genšera predaja nije dolazila u obzir. Sa svojim lošim hrvatskim i jakim njemačkim naglaskom znao je da nema šanse preživjeti preda li se.
Jesen je vrijeme kad Mario Biber ne spava. Svaka od 29 proteklih godina jednaka je. Muče ga more, nesanica, depresija. S dolaskom siječnja sve se vrati u normalu. Vukovar je bio prvi ratni teren Marija Bibera. Kad je došao na Hercegovačku cestu, na koju se nastavlja slavna Trpinjska cesta, "groblje tenkova", nije znao držati ni pušku. Iako, prva tri dana nije ju niti imao.
- Iako sam 1968. godište, nisam služio vojni rok. Kad sam imao nepunih godinu dana, roditelji su se iz Zagreba spakirali i otišli smo u Njemačku. Završio sam školu, zaposlio se kao autolakirer, s partnericom dobio dijete - kratak je Mario Biber kada govori o "prvom dijelu" svog života. Posljednje 52 godine podijelio je na one prije i poslije rata. Dvije zemlje, dva života, mir i rat. Klincu YU gastarbajtera u Njemačkoj nije ništa nedostajalo. Plaća mu je bila 1800 njemačkih maraka. Dovoljno da si nešto može priuštiti. Kad je počeo rat, rekao je gazdi da ide na godišnji odmor. I do danas se nije vratio.
- Došao sam u Zagreb i prijavio se u gardu. Pitali su za vojno iskustvo. A ja zero. Nula. Rekli su nek' čekam pa dok me ne rasporede. Valjda sljedeći dan, barem tako mi se čini danas, na radiju sam čuo da se traže dragovoljci za odlazak u Vukovar. Tu nisam morao čekati. Javio sam se i poslalo me. Mi smo u Vukovar stigli 22. rujna 1991., kamion s našim oružjem nije. Kažu da ga je Glavaš preusmjerio svojima u Osijek. Pa smo prva tri dana u Vukovaru bili nenaoružani - priča nam Mario s još uvijek jako izraženim, tvrdim njemačkim naglaskom.
Iz Nuštra su u Vukovar prošli kroz polje kukuruza. Spavali su u školi. Uokolo su granatirali. Bilo mu je to vatreno krštenje. - Ujutro je došao Blago Zadro i tražio dragovoljce, javio sam se i otišao na Hercegovačku. Bila je to prva crta obrane Borova naselja - sjeća se. Suborci mu daju nadimak Genšer. Najdugovječniji njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher u to je vrijeme odigrao ključnu ulogu u njemačkom priznanju Hrvatske i postao hrvatski junak.
Vukovarski borci imali su dva Genšera. Genšerom su zvali i Marijeva brata Gorana Bibera koji je za njim došao u Hrvatsku. Služio je JNA pa je vjerovao da može čuvati godinu dana starijeg brata. Kad je dobio pušku, "staru, potrošenu rumunjku", Genšer se nije osjećao puno sigurnije. Štoviše. Svaki treći, peti metak je zaštekao pa se nije mogao na nju osloniti. Dobio ju je baš 25. rujna kad su, rekao je, počele ozbiljne bitke. No, dečki se nisu dali. I suborci su posebno cijenili sve "koji su došli sa strane". Genšer je sudjelovao u obrani tenkovskih napada JNA, četničkih napada i Arkanovih Belih orlova. To je tek za njega, kaže, nakon onih granata bilo pravo vatreno krštenje. Primirja su se potpisivala i kršila.
- Svaki put kad bi se potpisalo primirje, uslijedio je najveći sukob. Često su nam preko razglasa puštali Marš na Drinu ili zvuk brušenja noža. Po cijelu noć su to puštali kako bi nas psihički slomili, no samo su nas jačali. Predaja nije bila opcija. Znali smo što nas čeka - kaže.
Dok se velika većina preostalih vojnika predalo jer je neprijatelj rekao da će, ne učine li to, zapaliti pogon Obućare, u kojemu je tada bilo 1500 ljudi.
Mario Biber Genšer znao je da mu kao Nijemcu (iako je rođen u Zagrebu, svi su ga percipirali Nijemcem), preda li se, neće biti spasa. Otišli su u "solitere" i skrivali se po stanovima.
- Bilo nas je petero. Moj brat i ja, Tomica Jakovljević, Robert Zadro i Mance. U pet dana pojeli smo jednu bombonijeru i popili bocu bijelog vina koju smo našli u jednom od stanova. Kad su nas pronašli četnici, mislili su da smo, onako dugokosi i s bradama, Arkanovi Beli orlovi. Maskirnu jaknu kakvu smo nosili mi, nosili su i oni. Učinili smo što smo morali. Nije bilo druge: mi ili oni. Pitanje je trenutka kad bi shvatili tko smo.
Cijelo sam vrijeme šutio, što bi bilo da su me nešto pitali? S njihovim mrtvim tijelima ostali smo u stanu još satima. Morali smo ići dalje. Mislili smo "ako su nas ova dvojica zamijenili s Arkanovim ljudima, imamo šanse da i drugi, sretnu li nas, misle jednako". Jedino za što smo se mogli uhvatiti - govori o danima kad su petorica hrvatskih vojnika ostala sama u okupiranom Vukovaru.
Bilo je, kaže, kaotično.
- Pucali su stalno, svoje sjene su se bojali. Nisi smio nos pomoliti van. Jedan djed je, čuli smo ga, vikao neka ih puste na miru, da on j... narodnu armiju. Čuli smo hitac i starac više ništa nije rekao - priča.
Tijekom dana su se skrivali u kućama i, kaže, nadali da neprijatelj neće baš u "njihovu".
Cijelo je vrijeme Genšer bježao s ranom od snajperskog metka. Pogodio ga je, prošao uz kralježnicu i izašao, kaže, na drugoj strani. Lijeva mu je ruka bila nemoćna.
- Ali desna je još mogla držati oružje. Jel' tako? - pitanje je to na koje ne očekuje odgovor. Kako je uspio ranjen bježati?
- Kako? Bolje to nego da me netko zakolje - brutalno je realan. Petorka je uspjela pobjeći iz okupiranog Vukovara. Pred Nuštar su, opet kroz kukuruze, stigli u noći s 22. na 23. studenoga u 2.30 ujutro. - Nismo znali tko drži Nuštar. Mislili smo da je i on pao. Ali nije, hvala Bogu. Odnekud su se pojavili ZNG i hrvatska policija. I zaustavili nas pokraj pruge, na ulazu u Nuštar. Nisu znali tko smo. Zamislite situaciju. Stražarite, znate da je grad pao i nakon nekoliko dana dođe petorka i kaže da je hrvatska vojska? Jel' bi im vjerovali?
Mic po mic smo se približavali, pokazali su nam policijski grb, Robert Zadro ih je izljubio. Odveli su nas u podrum i ponudili mlijekom, cigaretama, kobasicama - još i danas, kaže, osjeća miris i okus svježeg kruha. I Genšerov je, danas najbolji, prijatelj bio tada u Vukovaru, ali upoznali su se tek poslije kad je u Rakitju formirana 204. vukovarska brigada. To je Siniša Jovanov koji je svoj ratni put s Vukovarcima počeo kao njihov - zarobljenik. Mladić iz Pančeva bio je u JNA kad je počeo rat, dezertirao je i sakrio se u podrumu jedne kuće. Kad su došli hrvatski vojnici, koji su se nazivali Žuti mravi, komotno ih je na spavanju mogao ubiti. Bio je naoružan.
Umjesto toga, on se predao. Kratko je bio zarobljenik, a onda se počeo boriti na hrvatskoj strani. Ranjen je, ostao je bez noge i danas je hrvatski ratni vojni invalid. Živi u Zagrebu sa suprugom i psom. I Genšer je ostao u Zagrebu. Poslije je bio i u V. gardijskoj brigadi, Sokolovima. Je li ga partnerica te 1991. godine pokušala spriječiti da ode u rat? - Znala je da neće uspjeti. Shvatila je da moram ići natrag. Jbg, to je ipak moja domovina - kaže. Svoj bijeg iz okupiranog Vukovara ne doživljava kao čin hrabrosti. Bojao se, kaže - Svaka čast dečkima koji su se predali da bi spasili civile - zaključuje danas.