Što povezuje Lawrencea od Arabije, nepoznatog čatu iz Prvoga svjetskog rata, bogatog kicoša s početka 19 stoljeća i vizionarskog Amerikanca u bankrotu iz šezdesetih?
Živko Skuhala.
Svi su oni na ovaj ili onaj način povezani s vozilima koje varaždinski bonvivan čuva kao oko u glavi u svom Muzeju starih vozila, u varaždinskom kvartu Texas. Okružen je motorima i biciklima, sve jedan stariji od drugog i jedan od drugoga ljepši.
U dvorišnoj kućici varaždinskog Texasa skriva se pravo bogatstvo. Među Živkovim je ljubimcima najskuplji bicikl na svijetu, crveni ljepotan od staklene plastike. Zove se Spacelander. Ime mu savršeno pristaje, skroz je - svemirski. Elegantne linije, kao da je napravljen iz jednog jedinog komada materijala. Ima i radio na upravljaču, dvostruka svijetla ispred i otraga.
Paradoksalno, baš mu je takva ljepota priskrbila bankrot.
- Ovako futurističkog izgleda, ljudima nije sličio biciklu, a pritom je bio i strahovito skup. Limitirano je proizvedeno samo 522 komada. Dizajnirao ga je američki industrijski dizajner Benjamin Bowden. Kad je napravljen, 1960. godine bio je daleko ispred vremena. Konstrukcija je proglašena najljepšim dizajnom desetljeća - zaljubljenim glasom govori akademski slikar o biciklu vrijednom više desetaka tisuća dolara. Vrlo se rijetko prodaju, zadnji je dostigao cijenu od 42.000 dolara, a danas bi koštao i više. Nitko ne zna tko su vlasnici ostalih bicikala i je li koji od njih javno izložen. Sigurno je tek da se u Europi Spacelander javno može vidjeti samo u varaždinskom Texasu.
Živko Skuhala je, bez dvojbe, veliki umjetnik. Osim što s diplomom zagrebačke Likovne akademije ima zvanje akademskog slikara, sve čega se Varaždinac dotakne pretvara u umjetničko djelo. I njegov Muzej je - koji je zbog formalno-pravnih pitanja hrvatske birokracije, u najmu Udruge oldtimera - poput umjetničke galerije.
Sin mehaničara
U još malo pa sedam desetljeća života, Živko je najviše sati posvetio obnavljanju vremešnih motora, mopeda i bicikala.
U motore se Živko Skuhala zaljubio u ranoj mladosti. Sin je mehaničara, u očevoj je radionici stalno nešto prčkao po motorima. Kao srednjoškolac je, učenik zagrebačke Škole primijenjenih umjetnosti, kupio prvi motor, englesku BSA-u od 500 kubika. - Mijenjao sam ga za jedan BMW, koji sam sredio u očevoj radionici.
Otac je bio protiv kupovine motora. Govorio je - ti si slikar, a spotrl buš si ruke. Nije mu bilo važno što ću završiti, sve dok sam studirao redovno, bez pada godine. Pad bi značio povratak doma. Bez razgovora. Motor sam kupio bez njegova odobrenja, stalno sam po njemu petljao i mislio je da ga nemam šansu složiti. Međutim, uspio sam, palio sam ga i vozio pa je i on popustio.
Skuhala je krajem sedamdesetih bio osnivač prvog Moto kluba u Varaždinu, poslije Moto kluba Jugoslavije i na kraju Moto kluba Oldtimer.
U njegovu Muzeju nema mu dražih ili manje dragih motora. Svi su po nečemu izuzetni.
Tridesetak je motora u njegovu Muzeju proizvedeno u Jugoslaviji - Tomos iz Kopra, Partizan iz Subotice i Pretis iz Sarajeva. Zbog ovih je tvornica, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, zatvorena meni omiljena Tvornica motora Zagreb.
Njima je posvećena prva soba u Živkovu Muzeju. Žalosno gleda prototipove motora čiju je konstrukciju napravio tada najveći u svijetu, Richard Küchen. Prototip je napravljen u Zagrebu, ali zbog nove politike nikad nisu ušli u serijsku proizvodnju. Napravljeno ih je četiri, i svi su u varaždinskom Muzeju, brojevi šasije kažu 001, 002...
Uz njih su i skromniji mopedi živih boja. - Jeftino sam ih pokupovao prije 40 godina, kad su ih ljudi bacali kao smeće. Mopeda su radili 7000 komada godišnje, navodno su bili pakleno skupi, nekoliko ondašnjih plaća. Najpopularniji je bio trobrzinski skuter Švrćo, a tu je i Bambi - pokazuje nam profesor ono što bismo mi, totalni laici, nazvali Vespom. - Vespa je marka, tip motora je skuter - dobrohotno nam pojašnjava.
Uz motore i bicikle tu su i električni predmeti iz jugoslavenskih trgovina. - Nemam singericu nego šivaću mašinu Croatia M druker, Zagreb Agram iz 1900. godine. Svi radioaparati, televizori i gramofoni su iz zagrebačkog RIZ-a - pokazuje nam. Gledamo dva usisavača za koja, da nam je netko ponudio okladu u 1000 eura, ne bismo pogodili da su usisavači. Juke Box je lakše prepoznati, na ekranu Mišina singlica “I proplakat će zora”.
Nije nas začudila kad nam je, sad je već očigledno, kolekcionarski opsesivan Živko, rekao da ima više od 1300 longplay ploča i 3000 singlica. Na zidovima stari plakati.
Soba pored, u prizemlju, dječja je soba. Dječji bicikli i kolica za bebe totalno su slatki. Kolica iz 1900. izgledaju nezgrapno, ona 50 godina mlađa, već su dvostruko manja, sofisticiranija. Dječja trkača specijalka iz pedesetih već je imala spremnik za vodu na rami.
Tosteri i mašine
Elegantnim se stepenicama, od poliranog drveta visokog sjaja - Živko će reći: “Ja sam umjetnik, estetika mi je važna” - uspinjemo na kat. Pogled privlači plakat “Varaždin u budućnosti”, dizajniran 1900. godine. Prikazuje Zagrebačku ulicu, na kojoj je i HNK, do njega je dizajner predvidio veliku zgradu u stilu secesije, no nje nema. Nema ni tramvaja kojemu se nadao, ni cesta u zraku, a ni Zepellina.
Na prvom katu Živkova raja - motociklistički je raj. Većina bi ovdje, sigurni smo, ostala zatečena. Jeste li znali da pandani električnih bicikala, oni na benzin, već odavno postoje? Ima ih i modernijih, na dizel. Uz upravljač, lijepo dizajnirani svijećnjaci ili petrolejske lampe koje su se koristile za vožnju noću. Lanac uz pedalu, skriven dizajniranim željezom s natpisom.
- Ovo je najstariji bicikl u kolekciji, prvi koji je imao pedale iz 1860. - pokazuje nam profesor Živko veliki željezni bicikl, s jednim ogromnim i drugim manjim drvenim kotačem. Muzej, koji je lani radio odlično, ali ove godine je pandemija sasvim prorijedila posjetitelje, u sebi nosi i romantičan dašak Orijenta.
To je prvo kuda vas “odnese” kad vam Živko pokraj prekrasnog BMW motora, Matchless s dva cilindra, 1000 kubika, ručnim mjenjačem s tri brzine, kaže da je takav vozio i Lawrence od Arabije. Pustolov je na njemu i skončao. - Ovaj model sigurno nema nitko na Balkanu - ponosan je. Među motorima, u staklenim vitrinama, izloženi su stari fotoaparati, prvi tosteri, pisaće mašine. Ali ne bilo koje, kazuje Živko, “samo one proizvedene u tvornicama koje su proizvodile bicikle i motore, Triumph, Adler, Wanderer...
Sve bicikle i motore iz kolekcije, Živko je i vozio. Neke kraće, druge dulje, policijski Harley iz 1938. godine vozio je 15 godina.Supruzi Davorki ne skriva, motora i bicikala je preko glave.
- Čovjek misli “ajde, to mu je sad ljubav, zasitit će se”. Ali jok, to još traje i nakon 36 godina braka. Mislila sam, kad ode u mirovinu, financijski će biti nesposoban sve to pratiti, ali on ne odustaje - govori ekonomistica po struci. Ekonomskim umom razmišlja u što je sve “pametnije, mogao biti uložen novac”. Jambra, ali uz osmijeh. Zna da je kasno za promjene. - Bili smo jako mladi kad smo prvi put pali s motora.
Odsklizala sam po asfaltu, motor se otkotrljao naprijed. Jasno da je prvo otišao do motora - smije se i veli da mu je ne jednom rekla da se on “trebao oženiti s motorima”. Živko i supruga imaju dvije kćeri, koje motori ne zanimaju, ali sad su dobili unuka pa je i Živko - živnuo. Potrudit će se da on zavoli motore i nastavi njegovu tradiciju kolekcionarstva.