Nakon desetljeća iseljavanja, tišina sela Dalmatinske zagore sve češće se prekida dječjim smijehom, radom strojeva na obnovljenim imanjima i šuštanjem zaboravljenog života koji se ponovno budi.
Mladi ljudi, često s malom djecom, sve intenzivnije napuštaju urbani kaos Splita, Zagreba i drugih većih gradova te se vraćaju u zaboravljena sela svoga porijekla.
Jedna od šest obitelji koja se od korona-krize, po mnogima prekretnice oživotvorenja Zagore kakve pamtimo prije pojave tog sićušnog virusa, vratila na područje općine Cista Provo, ona je Stipe Čondića iz Sviba.
Ovaj pomorac koji svoj kruh sa sedam kora zarađuje na debelom moru, zajedno sa suprugom i dvoje male djece prošle godine zamijenio je Doversku ulicu na splitskom Mertojaku s onom Put Kadmenovića u Svibu, na jugozapadnom dijelu Imotske krajine.
Po mnogima rizično prestrojavanje, za njih strateško pregrupiranje sa jasnim ciljem.
- Mislim da je ovo naša najbolja odluka - kaže Ana Marija Čondić. Ova 37-godišnja majka dvoje malodobne djece, osmogodišnje Vane i tri godine mlađeg Marijana, ni trenutak ne osjeća grižnju savjesti što se iz Splita vratila u to najljepše mjesto Imotske krajine.
- Odrasla sam u Solinu. Moji korijeni po očevoj liniji sežu iz Dicma. Nakon udaje dvanaest godina smo živjeli na Mertojaku. Znači kompletno gradsko dijete koje je većinu svog života provelo u urbanijim sredinama. I nakon udaje često sam s djecom dolazila kod svojih u Solin. Pogotovo zato što je suprug bio odsutan zbog posla. Pa tih dva ili dva i pol mjeseca kada nije bio doma, odlazila bih kod roditelja ili sestre.
I onda jednom prilikom, suprug mi je predložio da se vratimo na selo. Plakala sam tri mjeseca. Ne baš od radosti. Iz dana u dan bilo mi je jako teško. Na samu pomisao hvatala me panika. Razumjet ćete me, jednostavno nisam navikla na tako što. Doli smo điravali po Žnjanu, Marjanu i Rivi, a sada mi je najveći užitak sjesti ispred kuće i u tom miru i tišini, koju jedino remeti cvrkut ptica, popiti kavu. I velim vam, nikada se više ne bih vratila živjeti u grad - rezolutno će Ana Marija.
U počecima najteže je bilo pohvatati konce. To znači saznati od seljana gdje su najbliža ambulanta, dućan, ljekarna, škola ili eventualno dječji vrtić. Sve su to Čondići našli u šest kilometara udaljenom općinskom središtu u Cisti Provo.
- Što se tiče škole, Vana ide u područnu školu tu u Svibu, dok Marijan vrtić pohađa u Cisti. U svemu tome susjedi su nam bili od velike pomoći. Uputili su nas kome se javiti i obratiti za bilo kakvu pomoć. Ovdje su ljudi povezaniji, ljubazniji…, nekako privrženiji. Budući da se uglavnom radi o starijim stanovnicima, i ja njima ponekad uskočim u pomoć. Donijeti lijek, štrucu kruha… bilo što. Ja sam tu. S obzirom na to da vozim djecu do škole ili dole do Ciste Marijana u vrtić, nije mi problem ponijeti tim ljudima ako im nešto treba, kaže „dobri duh“ Kadmenovića ulice.
Ove se godine zazelenio i vrt iza kuće. Sve ono osnovno što je potrebno jednom domaćinstvu, Čondići su zasadili. Od kapule, luka, selena do zelja. Svega obilja! Bar za to nije potrebno ići u supermarkete ili trgovačke centre.
Oni su na kraju pameti ove mlade Solinjanke. U Split se jedino spušta u slučaju teške potrebe.
- Ma nema šanse da idem ako baš ne moram. A kad moram onda je to radi liječnika jer nemamo pedijatra u Cisti Provo. Hvala Bogu, od kada smo tu nije nam toliko ni potreban. Jedini problem su nam alergije, pa se ponajviše iz tog razloga spuštamo do grada. Nekih drugih razloga baš i nemam. Ovdje mi je sve što trebam.
Kada mi suprug dođe s broda, napravimo svi zajedno neki izlet i opet natrag svojoj kući, zadovoljna je Ana Marija svojim novim životom koji ne bi mijenjala nizašto na svijetu. Pogotovo radi djece koja doslovno dišu punim plućima. Oni su ovdje pronašli svoje nove prijatelje. Posebno Vana. Petogodišnjem Marijanu od ponuđenih lokacija najdraža je ipak ona solinska.
Sigurnost im je na prvom mjestu. Djeca u ruralnijim sredinama to imaju, smatraju naši domaćini.
- Ovdje ne trebate brinuti da će im se nešto loše dogoditi. Izuzeti su od onih ružnih slika, vršnjačkog nasilja, razuzdanih turista i svega drugog lošeg čemu često svjedočimo. Ovdje, gdje i automobili rijetko prolaze, imate uistinu sve. Samo je pitanje kako na to gledate. Je li čaša napola prazna ili je dopola puna. O tome vam sve ovisi, naglašava ova mlada frizerka koja svoju budućnost vidi upravo u struci, i to na Svibu.
Ima mnoge planove. Samo se, kaže, još uhodava. Pogotovo što se tiče klime.
Te klimatske promjene osjetila je već prošle zime. Pošto je snijeg tri puta zabijelio Svib, „zasuo“ je i lokalnu cestu koja iz sela vodi na glavnu državnu prometnicu. Tada je trebalo zasukati rukave i uzeti lopatu u ruke. I tu se pokazala solidarnost svih seljana kada su svi zajedno umjesto ralice čistili prometnicu da bi se automobilom probili do ceste koja ih povezuje s Cistom Provo.
- To je to zajedništvo kojeg u gradu baš i nema. Zato i ovaj naš povratak u selo, kao, sigurna sam, i ostalih koji su u zadnjih pet godina splitski asfalt zamijenili zelenom oazom, neka bude poticaj i ostalima koji razmišljaju o povratku, da se slobodno vrate. Jer povratak mladih u Dalmatinsku zagoru nije više izuzetak već postaje nova stvarnost. Iako su izazovi veliki, još je veća želja za autentičnim životom – u skladu s prirodom, obitelji i zajednicom. A što je najvažnije, u tišini tih naših zagorskih sela ponovno će se čuti ono najvažnije: život - zaključila je svoju povratničku priču Ana Marija Čondić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....