RATNIK IZ SESVETA

NEISPRIČANA PRIČA O HEROJU JOSIPU BRIŠKOM Put od sretnog djetinjstva u Sesvetama preko obuke za najelitnije borce do smrti u Kabulu

 

Gospodine Bože, tražim od tebe što drugi nikad ne traže/

Tražim od tebe oluju i nesigurnost./

Tražim što teže prepreke i da nikad ne budem u prednosti/

Daj mi što teži križ na mom putu/

Molim te, daj mi i strah, da bih i njega mogao pobijediti/

Neka nikada ne budem bez ovih poteškoća/

jer na ovaj način bit će mi lakše da dođem Tebi u vječni zagrljaj./

Molim te, Gospodine, daj mi strpljenja u zasjedi/

upornost u progonjenju neprijatelja,/

odlučnost za skokove i neka moje tijelo vjeruje mojoj opremi,/

a moja duša neka je u tvojim rukama./

Bože, daj mi tisućljetnu hrabrost hrvatskih vitezova i hrvatskih legionara./

Bože, daj mi ponos svih hrvatskih utvrda, koje i danas ponosno stoje/

I pokazuju hrvatsku snagu./

Iznad svega, Bože, molim te da mi pomogneš da ostanem živ./

Ali, ako je potrebno da umrem, neka umrem kao hrvatski/

COMMANDO

Prvog rujna 2016. godine sa zelenom beretkom na glavi ovu molitvu mogla je naglas izreći tek nekolicina najboljih koji su prošli temeljnu obuku i postali pripadnici Zapovjedništva specijalnih snaga (ZSS) i, što je najvažnije, dio najeletnijih snaga Hrvatske vojske.

Najbolji od najboljih. Ušli su u grupu od 300 najboljih.

Tog rujna među ponosnim vlasnicima zelene beretke bio je Josip Briški. Dvadesetčetverogodišnjak iz zagrebačkih Sesveta ostvario je svoj san....

Facebook
 

Sve do 2014., kada se priključio vojsci, Josip je živio uobičajenim životom mladića iz Sesveta. Njegova obitelj starosjedioci su u mirnom, gotovo seoskom dijelu naselja, a Sesvete su ionako uvijek funkcionirale kao grad unutar grada pa je Josip ovdje imao sve što mu je trebalo. Ovdje je završio Osnovnu školu Luka, a nakon osmoljetke je nastavio srednjoškolsko obrazovanje u obližnjoj Srednjoj školi Jelkovec.

Upisao je školu za elektrotehničara, koja se dotad nalazila u zgradi u kojoj je danas samo sesvetska gimnazija. Tu je stekao i nerazdvojno društvo s kojim je provodio dane. S njima je dijelio dobro i zlo. Znali su, otkrivaju nam prijatelji, zaigrati i nogomet, no Josip nikada nije imao previše talenta za taj sport. Ipak, uvijek je bio uporan u svemu što je radio.

- I bez obzira na to što mu nije išlo najbolje, on je inzistirao da igra. Takav je bio, ako si je nešto zacrtao, ne možeš to iz njega iščupati - govore nam potreseni Josipovi prijatelji.

Osim na igralištu i u školi, Josip je dane s društvom rado provodio u kvartovskom kafiću Mannana. Uvijek bi ih, prisjećaju se tamo, došla barem četvorica, a imali su i svoj stol i točno se znalo koje je to društvo. Bili su nerazdvojni prijatelji, uvijek spremni pomoći jedan drugome. Josip se kroz život u seoskom okruženju razvio u prirodno vrlo snažnog mladića. Nisu mu trebale vježbe ni teretane, smiju se njegovi prijatelji, jer je oko kuće i u šumi uvijek bilo teškog fizičkog posla.

Josip je to najviše volio. Balvane je, prisjećaju se naši sugovornici, prevrtao kao od šale, a najveća zabava bilo mu je raditi u šumi, gdje se osjećao slobodno.

Vezan uz obitelj

Pokojni Josip bio je i jako vezan za svoju obitelj. Otac mu je dragovoljac Domovinskog rata, inače vrsni majstor koji je u trenutku njegove smrti bio u Beču na poslu. Vijest ga je zatekla u tuđini te se shrvan boli uputio u Zagreb. U istoj kući Josip je živio s cijelom obitelji. Donja etaža, prizemlje, bila je rezervirana za njega, suprugu i sina, dok na gornjoj žive otac, majka i sestra, koju je silno volio.

- Brat je poruka od Boga da nikad nećeš biti sam - napisala je Josipova sestra Helena na svom Facebooku još 2014., uz Josipovu fotografiju u uniformi, kada su se opraštali prilikom njegova odlaska na dobrovoljno služenje vojnog roka.

Neko je vrijeme bio aktivan i u crkvi. S grupama mladih odlazio bi na hodočašća, a osim duhovnog, ta su putovanja imala i prijateljski ton, jer baš tu Josip je stvorio i učvrstio veze s brojnim mladim ljudima iz Sesveta, među kojima je uvijek bio omiljen.

Do oblačenja uniforme nekoliko je godina radio i kao kvartovski konobar. Ni tu za njega nitko nema zamjerke. Posao je, kažu nam u caffe baru Tea gdje je radio dvije godine, uvijek odradio besprijekorno i nikada s njim nisu imali nikakvih problema, a pamte ga kao vrlo vrijednog i marljivog radnika kojem ništa nije bilo teško.

Ipak, iako mu je konobarska karijera dobro išla, uvijek je sanjario o vojsci.

- Takav smo mi kvart, pola mladića je ili u vojsci ili u policiji. Rambo Sesvete - smiju se mladići u jednom lokalnom kafiću. Smiju se, jer dosta im je suza...

- Nije nam lako. Izgubili smo jednog od najboljih među nama. Toga smo se uvijek pribojavali. Jednom prilikom dogodila se nesreća u vojarni u Glini, baš gdje je on bio smješten. Vojnik je tada bio ozlijeđen, čulo se na vijestima. Svi smo problijedjeli da to nije naš Josip. Srećom, javio se i rekao da je sve u redu - prisjeća se društvo.

Kažu, to je život vojnika, nikada ne znaš kada se nešto može dogoditi.

U zagrebačku zračnu luku sletio je američki transportni avion C-17 kojim je u Hrvatsku prevezen preminuli hrvatski vojnik skupnik Josip Briški.
MORH

- Posljednjih godina nismo ga imali prilike tako često viđati jer je bio upućivan u vojarne diljem Hrvatske. Ali, kada bi se vratio, uvijek se svima javio. Ako već i nije došao u kafić, gdje bi odmah počastio pićem, svima bi poslao poruku - ja sam doma, tko me želi vidjeti, neka slobodno dođe. Bio je društven i otvoren i zato su ga svi voljeli - kaže jedan od Josipovih prijatelja.

Bio je, prisjećaju se, i jako hrabar. Kada se javio da želi ići u misiju u Afganistan, mnogi su ga od toga htjeli odgovoriti. On im je sa smiješkom govorio da se ne boje za njega. Ako treba umrijeti, bit će to u borbi, bio je uvjeren.

Za Kabul se odlučio jer je htio napredovati u službi.

- Kada si u vojsci visokoobrazovan, lako ćeš postati i ministar bez dana u misiji, to nam je uvijek govorio. No za njega sa srednjom školom to je bio jedini put do napredovanja. Plan mu je bio vratiti se iz Kabula, malo se odmoriti i onda se pokušati prijaviti za još jednu misiju, jer dvije su potrebne da bi napredovao u službi. Nije on bio lud za oružjem i ratovanjem, da bi išao u rat iz puke obijesti. Ne, to je više bio plan kako da napreduje u vojsci. Uvijek je u svemu htio biti najbolji pa se nikada ne bi zadovoljio da mu karijera završi dočasničkim mjestom. Zato je htio napredovati i ići prema vrhu i za to je bio spreman učiniti sve što je potrebno. Na žalost, to je sada prekinuto - govori mladić iz Sesveta o Josipu.

Posljednji ispraćaj pripadnika Hrvatske vojske skupnika Josipa Briškog uz najviše vojne počasti održan je u subotu, 27. srpnja 2019. na groblju Markovo polje u Sesvetama. Svečani ispraćaj započeo je počasnom stražom pripadnika Zapovjedništva specijalnih snaga i Počasno zaštitne bojne.
 

Godinu dana proveo kao gardist

U ljeto 2014., kad se njegova ekipa razišla po jadranskim plažama, on se uputio u vojsku. Krenuo je na dragovoljno služenje vojnog roka. Nakon tri mjeseca obuka je završila, no on je želio ostati u Hrvatskoj vojsci. Cilj mu je bio biti vojni specijalac. No put do Delnica nije ni lagan ni kratak. Početkom studenog 2014. potpisuje profesionalni ugovor, a prva stanica je Pukovnija veze u kojoj prolazi specijalističku obuku. Potom ga nadređeni upućuju u gardijsku službu. Tu provodi godinu dana i čeka na realizaciju svog cilja. Negdje u proljeće 2016. prijavljuje se na interni natječaj za pripadnika specijalnih snaga.

Kao i svake, tako i te godine bilo je više desetaka kandidata koji su uvjereni da mogu postati vojni specijalci. Neki se prijave zbog avanturizma, drugi jer su gledali previše akcijskih filmova, a treći jer to zaista žele biti. Josip je bio u toj trećoj grupi. No pitanje je znaju li svi oni koji se prijave što ih zapravo čeka na šestomjesečnom putu do zelene beretke?

Prva faza obuke je dvotjedna socijalizacija i na njoj se fizički podižu. Sljedeća faza je eliminacijska i u tom se vremenu provode testiranja izdržljivosti fizičke mogućnosti kandidata. Kandidat mora u odori preplivati 300 metara za manje od šest minuta, preroniti 25 metara, slijedi komando marš od osam kilometara sa 10 kilograma tereta i punom opremom za manje od 60 minuta. Na testu aerofobije penju se na toranj visine 18 metara i šetaju njegovim rubom. Onima koji prođu testiranje slijedi svakodnevni vojnički dril u trajanju od 16 do 18 sati - tjelesne vježbe, dugo hodnje, trčanje, vojnička znanja. Dril na Udbini, u Kninu, Delnicama, Divuljama je nemilosrdan i u toj fazi otpada najviše kandidata.

Da bi došli do posljednje faze - commando obuke, kandidati moraju proći i "pakleni tjedan". U tom tjednu polaznici prva tri dana spavaju po četiri sata. A onda slijedi finiš - 80 sati bez sna; konstantan pokret, višekilometarske ophodnje, izviđanja, gađanja iz svih vrsta oružja... Nakon 80 sati neprekidnog drila vraćaju se u kamp gdje slijede četverosatne vježbe fizičke izdržljivosti - tjelovježba, nošenje grede, prelazak preko prepreka. Tko prođe, dobije nagradu - spava u komadu sedam sati i commando obuku.

 

'Ustaj, pumpaj sklekove, ljubi zemlju'

"Ustaj, za dvije minute postrojavanje. Gdje ti je oprema? Bumm, pada prvi topovski udar, drugi... Zavija sirena, pucnjevi iz kalašnjikova... Još niste vani... Jeste vi normalni... Što se čeka... Svi na pod... Puži... Dolje guzicu... Opet rafali iz kalaša... Gdje su vam pancirke? Imate dvije minute da ih obučete. Kasnite sedam sekundi. Ajmo, sedam puta deset sklekova... Ustaj, trči... Prati tempo... Odustani... Olakšaj si muku i idi kući... Tko stenje? Neću čuti stenjanje... Nije ovo tečaj za pedikera... Dolje, pumpaj sklekove... Ljubi zemlju...

Tako to izgleda kada instruktori u dva sata poslije ponoći bude kandidate na commando obuci. Legli su sat i pol ranije nakon što su cijeli dan trčali, puzali, uvježbavali lekcije iz urbane borbe. Noć prvo propara zvuk sirene pa topovski udari priručne vojne pirotehnike, rafali iz kalašnjikova i sve to prati urlik instruktora: "Uzbuna!!!!"

I onda - polusatno trčanje, puzanje, sklekovi, pucanje iz naoružanja. Naravno, sve vrijeme je na leđima 25 kilograma opreme. Ali nitko ne odustaje, svi idu dalje.... Nisu odustajali ni kada su im instruktori na vojnom poligonu u Udbini u gluho doba noći naredili skakanje u ledenu rijeku Krbavu. Nakon ovoga slijedi kratko spavanje. Već koji sat kasnije bit će ponovo na nogama. Prvo sat i pol tjelovježbe, a onda predavanje u učionici i onda opet na teren. Tako to izgleda kad želiš biti commando.

"Moraju znati funkcionirati pod stresom, postati vođe. Ovo nije obuka vojnika, nego obuka ratnika", tvrde njihovi instruktori.

U toj fazi obuke ostaju oni najizdržljiviji. Takav je te 2016. bio i Josip Briški. Tijekom cjelokupne obuke ispale oko 8000 komada raznovrsnog pješačkog streljiva, a na kraju moraju znati pucati iz pješačkog te dijela protuoklopnog naoružanja. Za kraj commando obuke ostaje najzahtjevniji dio. Formiraju se manji timovi koji tri tjedna moraju preživjeti u šumi dok ih iskusni vojnici traže. Nakon toga slijedi trodnevna vježba zarobljavanja i ispitivanja.

Scenarij rade vojni obavještajci. Tri dana su zavezani s povezom preko očiju. I kada to prođu, slijedi onaj divni trenutak polaganja zakletve u noći uz vatru. Dobivaju zelenu beretku i postaju pripadnici Zapovjedništva specijalnih snaga.

Josip Briški to je postao 1. rujna 2016. S njim tek još nekolicina njegovih kolega. Ali to je bio tek početak. Tek su postali članovi elitne postrojbe. Potom je uslijedila dvogodišnja obuka kako bi bili spremni za operativne akcije. No, onaj dril koji su prošli više se ne ponavlja.

Po ulasku u ZSS Briški je prepoznat od svojih nadređenih te je 2017. godine upućen na izobrazbu za razvoj vođa i postaje dočasnikom za specijalna djelovanja. Dobiva čin skupnika. Nastavlja usavršavanje te je sljedeće godine dočasnik za specijalne operacije. Te godine postaje i otac. Na profesionalnom planu razmišlja o odlasku u misiju u Afganistan.

"To ti je NBA liga. I naravno da želiš u njoj igrati", kazao nam je još prije 16 godina vojni policajac, pripadnik 1. hrvatskog kontingenta prije negoli je otišao u Afganistan. I skupnik Briški želio je u NBA. Prijavio se za svoju prvu međunarodnu misiju gdje će savjetovati i mentorirati afganistanske sigurnosne snage. Odabran je s još 22 pripadnika ZSS-a.

Krenuli su na četveromjesečnu obuku koja uz ostalo obuhvaća NBK obranu, zaštitu od improviziranih minsko-eksplozivnih sredstava, taktičke radnje specijalnih snaga, topografiju, psihološku pripremu, ravnopravnost spolova i drugo.

Prekinuti san dječaka iz Sesveta

U rano proljeće, 1. ožujka 2019. na Plesu se oprašta od svoje supruge. Nažalost, nikad je više neće zagrliti. Nakon četiri i pol mjeseca, mjesec i pol prije završetka misije, u utorak 24. srpnja oko 8 sati sa svojim kolegama krenuo je iz kampa Gibson u kamp Lion na redovnu zadaću obučavanja afganistanskih kolega. Do kampa nije stigao.

Dvjesto metara prije ulaza u Toyotu u kojoj se vozio zaletio se taliban samoubojica. Prolomila se strašna eksplozija, auto je odletio u zrak te se prevrnuo. Krhotina je Briškog pogodila u glavu. Hitno je zračnim putem prebačen u američku bolnicu u Bagram. No, spasa nije bilo, dva sata kasnije je preminuo, a s njim i san dječaka iz Sesveta.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo