ZAUVIJEK VIROVITIČANI

Nepoznata priča o Tomislavu Tolušiću i Ivanu Dečaku: 'Često su nas izbacivali iz rock kluba, na vratima je stajao naš bivši ministar...'

Zagreb, 080618.
Kranjceviceva ulica.
Ministar Tomislav Tolusic i pjevac Ivan Decak dugogodisnji su prijatelji.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Ministar Tomislav Tolušić i pjevač Ivan Dečak

 

Mogla je ovo biti sasvim obična priča koju ćete čuti prije fajrunta nekog tuluma o dvojici muškaraca koji prijateljuju od malih nogu, idu u istu školu, zaljubljuju se u iste djevojke, dijele prva pijanstva na istim koncertima, zajedno troše prve džeparce, povjeravaju se jedni drugima i razmjenjuju savjete o ključnim životnim odlukama, odrastaju u malom slavonskom gradu i odlaze u metropolu na studij prava.

Mogla je to biti obična priča, ali nije. Jer, jedan od njih dvojice od Virovitice do Zagreba putovao je tek desetak minuta. Onda bi izlazio na prvoj stanici i u kući bake trećeg prijatelja pripremao bend koji će za dvadesetak godina postati jedan od najpopularnijih u Hrvatskoj.

Drugi se nije dugo hrvao s rimskim pravom, završio ga je i vratio se u Viroviticu gdje je počeo političku karijeru koja će ga odvesti do mjesta župana, a poslije opet do Zagreba, ministarskog i dopredsjedničkog mjesta u Vladi. A onaj prvi na istom se tom željezničkom kolodvoru koju godinu poslije ipak zaputio u Zagreb, snimao albume, punio dvorane, ubirao Crne mačke i Porine.

Nakon svega nije teško pogoditi da je riječ o dvojici danas najpoznatijih Virovitičana - Ivanu Dečaku i Tomislavu Tolušiću. Dečaku i Toletu.

Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja susreta u Zagrebu ili Virovitici zbog prenatrpanih obaveza, konačno smo se uspjeli okupiti u kafiću Chanson u Kranjčevićevoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci. Dobro raspoloženi prijatelji odmah su razmijenili osnovne informacije o obitelji - Dečak je ponosni otac Dite i Lea, a Tolušić Tene, Jane i Roka.

Dok smo birali lokaciju za fotografiranje, obojica su se međusobno pohvalila kako u dva odvojena kombija s prijateljima idu na SP u Rusiju, na našu prvu utakmicu protiv Nigerije u Kaliningradu. Tad su se, riječ po riječ, pomalo sjetili kako su obojica daleko odmakla od onih dana 1995. kad su na Ininoj benzinskoj crpki zajedno prali automobile kako bi zaradili za džeparac, za more i pokoji tulum. E, tu smo ih čekali. Eto teme za fotografije.

- Još smo bili srednjoškolci i ljeti nam je bilo bolje prati automobile na benzinskoj nego zarađivati mukotrpnim kidanjem metlica na kukuruzu. Moglo se dobro zaraditi, gotovo prosječna plaća, pa čak i za janjetinu kod Stojana - priča nam Ivan dok parkira svoj automobil na benzinskoj crpki u Kranjčevićevoj.

Na nemalo iznenađenje okupljenih znatiželjnika ministar pronalazi kantu s vodom i teleskopima za čišćenje i počinje čišćenje.

Kako se novinaru rijetko pruža takva prilika, brzo sam uskočio za volan dok su pjevač i političar ribali šoferšajbu. Ne sluteći da ih prisluškujemo, obojica su se prisjetila još jednog razloga zašto su se otimali za pranje automobila na benzinskoj. Bila je to izvjesna Anja oko koje su se svi dečki borili kako bi prali automobile s njom. Nažalost, kako su nam poslije priznali, ne toliko zbog nje, nego jer su vozači bili izdašniji u plaćanju kad je u pitanju djevojka.

Nakon pranja automobila uočili smo lijep mali bager u čiju je košaru dvojac bez problema uskočio, a mi smo se poslije grizli jer nismo uspjeli pronaći vozača koji bi zasigurno napravio koji krug po Trešnjevci s takvim teretom.

Vratili smo se u kafić gdje smo uz strana točena piva nastavili razgovor prozaičnim pitanjem - gdje su se, kako i kada upoznali.

Tolušić: Ista smo generacija, rođeni 1979. godine. Čak smo i živjeli u istoj, slijepoj ulici. On je živio na kraju te slijepe ulice pa se isprva nismo htjeli s njim družiti. Bio nam je daleko, ali onda nam ga je bilo žao pa smo ga uzeli sa sobom u ekipu. Zezam se...

Dečak: Poslije smo išli u istu školu koja je bila 200 metara od naše ulice pa kako sam uvijek išao sam u školu. rekao sam Tomislavu ‘ajde da te povezem’. I tako je krenulo.

Zagreb, 080618.
Kranjceviceva ulica.
Ministar Tomislav Tolusic i pjevac Ivan Decak dugogodisnji su prijatelji.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Ministar Tomislav Tolušić i pjevač Ivan Dečak

 

Gdje ste izlazili u Virovitici u to vrijeme, rock klubovi ili...?

Dečak: Pa, za razliku od danas, tada su još postojali rock klubovi, kao što je Omladinac, i tamo se sve događalo. Tamo smo upoznavali cure, formirali bendove, a kada bi se klub zatvorio oko jedan nakon ponoći, onda se išlo u klub Trinajstica gdje su bili komadi, ekipa, dobra glazba... U Omladincu je kao redar i izbacivač radio Ivica Kirin, poznatiji kao Kiro.

Kakav je Kiro bio kao redar, je li vas kad izbacio?

Dečak: Kako da ne. Imam ja puno iskustava s njim, jednom mi je potrgao lančić dok me izbacivao. Sad se smijemo kad pričamo o tome. Zapravo, Virovitica je toliko mali grad da se svi međusobno poznajemo, društva su sva bila povezana i svi bismo u to vrijeme završili na istome mjestu - u Omladincu.

Je li bilo djevojaka za kojima ste ‘zijevali’?

Tolušić: Pa, nećemo baš o tome, naše će supruge ovo čitati. Išli smo u školu zajedno, zafrkavali se, družili, bili jedan kod drugog doma.

Dečak: Svaki Badnjak završili bismo kod njega u kuhinji.

Tolušić: Da, dočekali bismo polnoćku pa kod mene na klopu dok nas mama ne izbaci iz kuće jer budimo baku.

Što se onda pilo, rakija, pivo?

Tolušić: Pilo se vino od Mate, crno vino od mog tate. Zapravo, pilo se vino i pivo. Ali, evo, Ivan je bio na Coca-Coli. Bio je fin dečko, a onda je probao bambus.

Dečak: Da, i iznenadio se. Rekao sam, kako je to dobro!

Na kojim ste koncertima zajedno bili?

Dečak: Bilo je puno koncerata, još u Omladincu, Majke, Pipsi... On je išao i na Ramonse u Zagreb, mene nisu pustili.

Tolušić: Kojoti, Hladno pivo… To je bila ‘95., ‘96., odlični albumi naše rokerske scene.

Može li se reći da ste pripadnici neke postpunk generacije, alternative...?

Dečak: Nije to bio punk, to je bio rock. Interesantno, u to vrijeme to nije bila alternativa, kod nas je to bilo normalno. Jednostavno, svi su slušali rock, cijela gimnazija. Nije bilo nikoga tko je slušao narodnjake.

Tolušić: Tada nismo znali da narodnjaci uopće postoje.

A Thompson, derneci HDZ-a s pečenim volovima...?

Tolušić: Čuli smo za njega, za Čavoglave i još neke pjesme.

Nakon srednje upisujete fakultet, obojica Pravni. Ali...

Dečak: Da, to sam već spomenuo. Ja sam fejkao da idem u Zagreb na faks, a zapravo sam snimao album u kući bake Roberta Cengera koji je vodio klub Omladinac. To je bilo tako da bih sjeo na vlak za Zagreb i izašao na prvoj stanici, moja ekipa bi me pokupila i odvela kod Cengera gdje smo snimali do petka, a onda su me vozili do Male stanice u Virovitici gdje bih se sam ukrcao i izašao 100 metara dalje na stanici na kojoj su me mama i tata čekali. I tako sam lagao roditeljima jedno dvije godine, do izlaska na ispit iz rimskog prava, a onda sam priznao da ja baš i ne bih studirao. Tada sam upisao i Pedagoški fakultet.

Tolušić: Pa si htio biti teta u vrtiću.

Dečak: Da, ha-ha, htio sam biti teta u vrtiću. Ali, onda smo snimili prvi album i shvatio sam da je to - to i da nema više smisla dolaziti na faks sa slušalicama u ušima. Prvi album zvao se ‘Između nas’, na njemu je pjesma ‘L.A.’, a to su zapravo inicijali mog pokojnog frenda Leonarda Abazija Lea po kojem sam i sinu dao ime.

Iako nisi završio nikakav faks, uspio si u svom glazbenom poslu. Zapravo, završio si srednju na klaviru?

Dečak: Završio sam školu klavira, ali to je pomalo bilo ono kad te roditelji natjeraju. Moj otac je svirao gitaru i želio sam je i ja svirati pa sam je sam naučio. Dvadeset godina poslije jedan dan sam se probudio, uzeo sintesajzer Roland U 20 na kojem nisu radile sve tipke i u dahu napisao ‘Tango’. Poslije sam platio da poprave tipke, koštalo me duplo nego sam sintesajzer. Rekao sam sebi da ga nikad neću prodati jer je to komad opreme koji mi je omogućio da živim od glazbe.

Vaši se putevi ponovno susreću kad ste došli u Zagreb?

Tolušić: Zapravo, tek kad smo došli u Zagreb na faks, tada su nam se putevi nekako razišli.

Dečak: Tole se nakon faksa vratio u Viroviticu, a ja sam ostao u Zagrebu. Vidjeli bismo se vikendom u Virovitici, tu i tamo.

Zagreb, 080618.
Kranjceviceva ulica.
Ministar Tomislav Tolusic i pjevac Ivan Decak dugogodisnji su prijatelji.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Ministar Tomislav Tolušić i pjevač Ivan Dečak

 

A onda si vidio i kako grad napreduje pod mladim županom Tolušićem?

Dečak: Meni je bilo apsolutno drago vidjeti prijatelja na tako odgovornoj funkciji, a još spremnog na društvo. Uvijek smo imali super odnos, kužili smo se od početka.

Jesi li ti, Dečače, imao afiniteta prema politici, s obzirom na to da ti je stric Đuro Dečak jedan od viđenijih osnivača HDZ-a? Kako si gledao na njegovu političku karijeru i on na tvoju glazbenu?

Dečak: Drago mi je zbog strica i njegove političke karijere. Mene osobno politika nikad nije zanimala, totalno sam apolitičan lik.

A da nisi završio u glazbi, gdje bi bio danas?

Dečak: Bio bih u 3. ligi NK Suhopolje, nadasve veseo. Zapravo, ja sam paralelno gurao nogomet i glazbu, do osnivanja prvog NK Tvin i Borac. Igrao sam centarfora. Može anegdota? Jednom sam se vratio doma nakon tekme, igrali smo s Varteksom. Dolazim mami i kažem izgubili smo 11:1, a mama pita pa što sam onda sretan. Velim - ja sam zabio gol.

Tolušić: Ja sam antitalent u nogometu, ali bio sam dobar rukometaš. Igrao sam pivota, Virovitica je uvijek bila rukometni grad.

Znači, na toj poziciji navlačili su vas rukometaši kao i danas kad ste ministar i potpredsjednik Vlade?

Tolušić: Uh, bilo je borbeno, ali više sam ‘batina’ dao, nego što sam ih primio.

Kad se sretnete, o čemu razgovarate? Koliko su se promijenili vaši razgovori otkako imate obitelji?

Dečak: Sad kad se vidimo, odmah pitamo kako djeca, žena - to je prvo, a onda gdje je ovaj, onaj. Životi su nam se razvili.

Tolušić: Ne pričamo ni o politici ni o glazbi. Mi smo prijatelji iz djetinjstva. Mislim da takvih prijatelja čovjek nema puno u životu. Prave prijatelje možeš nabrojati na prste jedne ruke. Da se ne vidimo sto godina, i dalje bismo bili prijatelji, družili se na isti način i pričali... ni o čemu posebno.

Dečak: Srećemo se ne prečesto, na događanjima, rođenjima djece. Ali kad se sretnemo, nadoknadimo to vrijeme, kao da pauze nije niti bilo.

Povremeno ipak živite na dvije adrese. Što Virovitica ima, a Zagreb nema i obratno?

Dečak: Virovitica ima mamu kojoj dođem na materinu spizu, kao što bi rekli dečki iz TBF-a. Moji korijeni i moj bend su iz Virovitice, iako živimo u Zagrebu. Virovitica je prekrasan grad za podizanje djece, ali posao i život me odveo ovamo. No, da nije bilo Virovitice i utjecaja toga grada na mene, ne bih nikad pisao pjesme.

Tolušić: Ja sam i dušom i tijelom u Virovitici. To je moj grad, u kojem sam se rodio, u kojem žive moji roditelji i moje curice, gdje žive moji prijatelji. U Zagrebu sam tijekom radnog tjedna, a vikendom idemo doma. Virovitica je grad po mjeri čovjeka. U 500 metara dometa imate vrtić, osnovnu i srednju školu, najbolje malo kazalište u Hrvatskoj, prekrasne parkove, imate sve što ima bilo koji srednjoeuropski gradić i veliku obitelj od 23.000 stanovnika gdje se svi znaju.

Dečak: I vrata se ne zaključavaju. Bilo bi lijepo da ljudi ne samo prođu, nego i zastanu u Virovitici.

Tolušić: Grad se razvija, ugodan je za život. Virovitičko-podravska županija je među prvima u povlačenju iz fondova EU u Hrvatskoj. Dobre ideje, pametni i sposobni ljudi.

Nažalost, i iz takve Slavonije odlaze ljudi van. Da se ne bavite ovim poslom, biste li i vi potražili sreću u stranoj zemlji?

Dečak: Ja to ne mogu zamisliti. Da odem iz svoje države, nikad. OK, razumijem ljude i nije im lako, ali ja bih uvijek ostao ovdje u Hrvatskoj.

Tolušić: Kad sam 2003. godine završio faks, mogao sam ostati u Zagrebu bez problema, ali vratio sam se kući i mislim da nisam pogriješio. Lijepo se može živjeti i u Zagrebu, Virovitici, Požegi, Šibeniku… Treba truda, rada i volje. Prije svega, trebamo naučiti cijeniti svoje. Mislim da se nitko od onih koji su otišli van nije usrećio. Vjerujem da će se velika većina njih i vratiti. Trebamo ih za to i motivirati. Mi kao država tu moramo napraviti veliki iskorak i stvoriti im bolje uvjete života ovdje.

Je li se netko od vaših prijatelja odselio iz Hrvatske?

Tolušić: Nitko iz užeg kruga prijatelja, ali neki poznanici jesu. Vjerujem da oni žive kvalitetno u toj Njemačkoj ili Irskoj, bez daljnjeg, ali mislim da bi bili sretniji da su tu.

Dečak: Meni neki od njih fale na koncertima.

Kako se nosite s tim da ste poznati, pa čak i popularni? Hvataju li te, Ivane, na Trešnjevačkom placu ljudi da ‘samo nešto kažu’?

Dečak: Iskreno, meni se ta popularnost dogodila u vrijeme kad sam već bio odrastao čovjek. Drago mi je što se nije dogodila s prvim albumom kad sam još bio klinac, nego poslije kad sam već bio otac djeteta.

Ima jedna smiješna priča oko ZAMP-a. U četvrtom srednje došao sam u Slatinsku banku i vidio neki veliki iznos na svom računu. Uvjeravao sam gospođu na šalteru da nema šanse da sam toliko dužan, a ona kaže da je to novac od tantijema, to što se emitirala moja pjesma. Ja sam bio zapanjen. Digao sam s računa odmah cijelu svotu koja je onda bila red veličine 2000 eura i cijeli razred par dana častio. Za jednog srednjoškolca to je bila golema svota.

Tolušić: Ta prepoznatljivost, to je najveći minus ovog posla. Nisam cijenio anonim­nost dok je nisam izgubio, vjerujte mi. Sve to izgleda simpatično, ali kad ste s djecom, obitelji, malo je nezgodno.

Ivane, kada biste se mogli mijenjati, koju bi funkciju u bendu dao Tolušiću?

Dečak: Tole bi bio vrhunski “roadie” - nosio bi našu opremu, spajao kabele, a mogao bi i kombi voziti.

Tolušić: Da, to bi mi bilo najbliže glazbi što bih mogao prići. Uopće nemam sluha. Jednoga dana kad grupa Vatra postane slavna, mogu im biti bodyguard.

Dečak: Ne, to je posao za Kiru. Ali, Tole bi imao mjesto u bendu jer je iz Virovitice. Naš basist Tomislav Šušak jedini nije rođen u Virovitici, nego u Kanadi.

Ministre, koju biste funkciju dali Dečaku u Ministarstvu?

Tolušić: Ivan bi bio moj PR-ovac! To bi bio pravi posao za njega. Okretan je, elokventan, zna iskrene misli staviti na papir.

A ne biste ga dali u sektor lovstva ili šumarstva po obiteljskom naslijeđu?

Tolušić: Hm, za lov bi bio zadužen njegov brat.

Znači, kad se sretnete, ti, Ivane, nikad ne kažeš svom prijatelju da je nešto napravio dobro ili loše što si vidio ili pročitao o njemu?

Dečak: Iskreno, mislim da Tomislav radi dobar posao, barem iz ovoga što uspijem vidjeti u medijima. Dobio je veliko ministarstvo na upravljanje, vruć kesten. Ja sam mu čestitao i rekao - vidimo se za 15-ak godina. Ali, evo, očito je uspješan i vidim da samo napreduje.

Tolušić: Eto, jesam li rekao da bi bio dobar PR.

Dečak: Kad smo već kod PR-a, moram te pozvati na veliki koncert u Dom sportova kojim ćemo 5. travnja 2019. proslaviti 20 godina Vatre. Ulaznice su već u prodaji.

Tolušić: E, ja ću tamo svirati def. Da, tamburin, udarim i gotovo.

Izdvajamo