Odluke Vijeća za suočavanje s prošlošću nisu baš pridonijele uravnoteženju nacije i umirenju ovdašnjih povijesnih strasti, nego su samo dodatno uzburkale naše historijske traume. Desničari su strašno nezadovoljni opstankom petokrake, a ljevica legalizacijom proustaških sentimenata „na mala vrata“, piše Slobodna Dalmacija.
Zaostale bitke između ustaša i partizana nastavljaju se tako usprkos pokušajima političkog pomirenja nesmanjenom žestinom, u pauzama između loših vijesti o sudbini najveće hrvatske kompanije i o sve snažnijem odseljavanju mladih u eri općega gospodarskog rasta.
U kojoj su mjeri iz aspekta pojedinca u vrtlogu povijesti današnje rasprave o ustašama i partizanima apsurdne i jalove, najzornije svjedoči sudbina Marka Mesića, artiljerijskog časnika Kraljevine Jugoslavije, koji je u Drugom svjetskom ratu stigao biti i Pavelićev, i Titov, i Hitlerov, i Staljinov, a bogme i vojnik srbijanskog kraljevskog dvora.
Uvijek na prvoj crti
Za četiri godine vojevanja promijenio je najmanje četiri uniforme, a da nije bio nikakav obijesni golub - preletač, nego mu je sudbina naprosto odredila da kao profesionalni vojnik postane igračkom hira povijesti i promjenjivih političkih vjetrova. Preko njegovih leđa lomile su se gotovo sve vojne sile zaraćene Europe: na početku, u tzv. travanjskom ratu 1941., nosio je oficirsku odoru starojugoslavenske vojske koju je po proglašenju NDH zamijenio domobranskom. Nju je ubrzo, u sastavu Hrvatske legije pod zapovjedništvom njemačkoga Wehrmachta, ukrasio insignijama Hitlerova Trećeg Reicha.
Kao zapovjednik 369. hrvatske pojačane pješačke pukovnije u Staljingradu dospio je u sovjetsko zarobljeništvo, pa je potom unovačen u Crvenu armiju i prebačen u Srbiju, da se kao komandant Prve jugoslavenske brigade NOVJ-a tuče gdje je najteže protiv dojučerašnjih suboraca.
Praktično cijeli Drugi svjetski rat proveo je na najkrvavijim dijelovima prve linije fronta i uspio preživjeti, da bi 1948. godine, nakon rezolucije Informbiroa, vlastima naglo postao sumnjiv kao staljinist i ruski špijun. Pregrmio je i tu torturu, ali je 1950. na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, pri odvođenju na saslušanje, u dosta nerazjašnjenim okolnostima pao pod vlak koji mu je odsjekao obje noge. Umro je 1982. u Zagrebu kao anonimni invalid o kojemu je skrbio brat.
Rođen je u Bjelovaru 1901. godine, a vojno se školovao u Pečuhu, Karlovcu i Mariboru, te je naposljetku diplomirao na Vojnoj akademiji u Beogradu. S bivšim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem je daleki rod.
Početak Drugoga svjetskog rata zatekao ga je u Nišu, kao aktivnog kraljevskog artiljerijskog oficira. U kratkotrajnom travanjskom puškaranju sudjelovao je u borbama na bugarskoj granici, a nakon proglašenja NDH pridružio se domobranstvu u Varaždinu.
Hrvatska legija
Kad su u ljeto 1941. sile Osovine napale SSSR, Ante Pavelić je u dogovoru s Nijemcima oformio jedinicu za slanje na istočno bojište - 369. pojačanu pješačku pukovniju, tzv. Hrvatsku legiju. Za odlazak na istočni front i „borbu za Europu i njezine kulturne vrijednosti“ javilo se tada više stotina tisuća dobrovoljaca.
Od 3865 odabranih stvorena je 369. Verstarktes Infanterie Regiment, sastavljena od tri bojne. Formalno je bila sustavni dio Wehrmachta, jer NDH nikad nije objavila rat SSSR-u, a Marko Mesić postao je zapovjednik artiljerijskog odjela jedinice.
Pukovnija je ubrzanu obuku prošla u Stockerauu i Dollersheimu, gdje su legionari položili prisegu Hitleru: „Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovijedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i život žrtvovati!“. Mnogima će želja biti brzo i ispunjena.
Vlakom su prebačeni na Istočni front, u Besarabiju. Nakon iscrpljujućeg marša od gotovo 800 kilometara, u prve bitke ulaze kod sela Budinskaja. Sve do Harkova, legija je, po izvještajima Wehrmachta, imala velikih problema s moralom i disciplinom: više od stotinu legionara je pobjeglo, neki su radili zločine prema civilima uključujući silovanja, pa ih je na desetke strijeljao njemački prijeki sud.
U bitki pod Harkovom pojedinci su se, međutim, iskazali. Potpukovnik Marko Mesić odlikovan je za hrabrost njemačkim željeznim križem drugog reda i pismeno je pohvaljen za balističko umijeće. Iskazao se kao iznimno stručan topnik.
Nakon dolaska u Staljingrad, Mesić i artiljerijski odjel pukovnije smjestili su se kod zrakoplovne škole i obližnjega groblja, gdje će im grobnice i rake često služiti kao priručni bunkeri i zakloni od granata.
Pod njegovim zapovjedništvom topovska vatra po sovjetskim položajima nerijetko je bila preciznija i pouzdanija od njemačke, zbog čega Mesić ubrzo biva odlikovan od nacista drugi put, Željeznim križem prvog reda. Važno je napomenuti da je Hrvatska legija jedna od rijetkih postrojbi koja je u Staljingradu ispunjavala navalne zadaće, pa je uspjela izbiti i na samu Volgu u svome sektoru južno od tvornice „Crveni oktobar“, arhetipskog poprišta staljingradske klaonice, koje je uprizoreno i u filmu „Neprijatelj pred vratima“.
S vremenom je ova postrojba ipak imala teške gubitke, a opkoljavanjem grada od strane Rusa našla se pred potpunim rasapom. Nakon nerazjašnjenog nestanka Viktora Pavičića, za kojega se sumnja da je izvršio samoubojstvo, potpukovnik Mesić postaje njegov nasljednik i posljednji zapovjednik legionarske pukovnije.
Rusko zarobljeništvo i osmrtnica
S kapitulacijom Von Paulusove 6. armije, sedam stotina preživljelih legionara na čelu s Mesićem palo je u rusko zarobljeništvo. Poručnik Rudolf Baričević napustio je Staljingrad avionom u noći između 22. i 23. siječnja 1943., kao posljednji Hrvat.
U svom službenom izvještaju o Marku Mesiću napisao je hvalospjev: „Moram iztaknuti vitežki lik podpukovnika Mesića koji je bio uzoran častnik velike stručne spreme, osobite hrabrosti i izkrenog domoljublja. Uživao je ljubav svih boraca naše pukovnije, a s njima i za njih je živio i umro. Sudbina je imala pravo kad je odredila da je podpukovnik Mesić, i samo on, dostojan da povede našu slavnu pukovniju u njezinu posljednju borbu.“
Kako je na temelju ovoga svjedočenja potpukovnik Mesić proglašen mrtvim, poglavnik NDH ga je odlikovao vojničkim križem s pravom na naslov viteza, te je posmrtno promaknut u pukovnika. Dok ga je Ante Pavelić oplakivao uz počasti, Marko Mesić je zajedno s njemačkim, rumunjskim i talijanskim zarobljenicima usiljenim maršem pješačio od Volge preko Beketovke do Moskve i Krasnogorska, u ruski gulag.
Od 700 hrvatskih legionara koji su preživjeli pakao Staljingrada, samo 400 preživjelo je i ovaj dugački put. Kao i drugim građanima Kraljevine Jugoslavije koje je rat zatekao na području SSSR-a, legionarima je ponuđeno da prijeđu na stranu saveznika i pristupe Prvoj jugoslavenskoj brigadi u sklopu Crvene armije. Osobno je slavni sovjetski general Žukov pukovniku Marku Mesiću ponudio zapovjedništvo nad istom. Bila je to, naravno, ponuda koju nije bilo pametno odbiti: većinu boraca i kompletan zapovjedni kadar jugoslavenske brigade naposljetku su činili bivši legionari 369. pukovnije i Lakog prijevoznog zdruga NDH. Zadužili su odore kraljevske jugoslavenske vojske, koja je Marku Mesiću otprije bila dobro poznata, samo bez crvene petokrake.
Prvotni Staljinov plan bio je da ih kao iskusne ratnike iskoristi na istoku Europe, ali se naposljetku predomislio i u dogovoru s Titom poslao ih je u Jugoslaviju.
Borba za Čačak
Odnos partizana prema novim suborcima bio je dvojak i proturječan. S jedne strane su prema njima bili podozrivi, a s druge su cijenili njihovu profesionalnost i iskustvo. Kad su u NDH doznali da proslavljeni hrvatski vitez i veteran Staljingrada Marko Mesić nije mrtav nego da ratuje protiv njih u partizanskoj vojsci, naređeno je da mu se odmah briše ime iz spomenica i ukinu sva posthumna odličja.
Pokajnici su svoju lojalnost novom zapovjedništvu pekli u najtežim bitkama na srijemskom frontu: u borbe za Čačak natjerani su mimo svake vojne logike i imali su teške gubitke od gotovo 140 mrtvih i više od 300 ranjenih.
Kraj rata Marko Mesić i njegova jedinica dočekali su u rodnom mu Bjelovaru. Udba i KNOJ su mu zbog oslobodilačkih zasluga oprostili ratovanje za Hitlera, pa je umirovljen već 1945.
Sjetili su ga se, međutim, odmah nakon razlaza sa Staljinom, kad je uhićen kao i svi oficiri s bilo kakvom ruskom prošlošću. Proveo je neko vrijeme po istražnim kazamatima, a 1950. godine je na putu na jedno takvo saslušanje u Beograd na zagrebačkom Glavnom kolodvoru pod vlakom izgubio noge. Ta epizoda u Mesićevu životu, kao i mnoge druge, nerazjašnjena je: jedni smatraju da se radilo o pokušaju samoubojstva pošto mu je bilo već dosta svih vrsta totalitarizama i tortura, dok drugi drže da je bila riječ o njegovu pokušaju bijega. Junak ove priče živio je, doduše, nakon toga stradanja još više od 30 godina u invalidskim kolicima, no politici kao nepokretan čovjek više nije bio interesantan.
Bezglavo umiranje za tuđe interese
Mesićeva sudbina predložak je turbulentne i višeslojne hrvatske povijesti koje nema u školskim udžbenicima: ona nam pripovijeda kako politički moćnici bivše neprijatelje često puta vole puno više od najbližih prijatelja.
Ona govori i kako bezglavo umiranje Hrvata za tuđe interese nije počelo, a bogme ni prestalo s Krležinim domobranima kod Bistrice Lesne. Život topnika Mesića ljekovita je antidogmatska epopeja koju bi zemlja manje sklona plošnim ideološkim tehnikama odavno već bila pretočila na filmsko platno.
Kao svačiji i ničiji vojnik, Marko Mesić pritom je i idealan hrvatski spomenik Drugom svjetskom ratu s kojim bi se lako suglasilo i Vijeće za suočavanje s prošlošću: njegovu bistu bi za ratne obljetnice mogli posjećivati svi i odijevati je u neku od prigodnih uniformi, a malo kome bi istodobno padalo na pamet da je ukrade, oskvrne ili sruši.