Naš uspješni skladatelj, glazbeni producent i aranžer Ante Gelo s Oliverom je prošao, kako i sam kaže, milijun stvari, kako životnih, tako i onih glazbenih, a zajedno su s dirigentom Alanom Bjelinskim odradili i neke od najvećih Oliverovih nastupa, poput pariške Olympije i njujorškog Carnegie Halla, Royal Albert Halla u Londonu ili, pak, Opere u Sydneyju.
- Moram priznati da mi je u životu samo tata toliko blizak koliko mi je bio Oliver. Svima nama je tako, ali veseli me vidjeti koliko pozitivnih vibracija širi i nakon smrti. Eto, takav je to duh, naš Oliver. Jednostavno, nevjerojatan - počeo je s dubokom tugom u glasu Gelo iznositi svoje sjećanje na Olivera. I dok se cijela Hrvatska, ali i daleko šire, od čovjeka do čovjeka, na svoj način opraštala od najvećeg, Ante Gelo od svojeg se Olivera opraštao u Dubrovniku, i to zajedno s Terezom Kesovijom i Đelom Jusićem. A gdje nego na dubrovačkom Stradunu.
- Uvečer, na dan njegove smrti, putovao sam iz Tučepa za Dubrovnik i našao se tamo s Terezom i Đelom. I kaže Tereza u jednom trenu: “Uzmi gitaru!”. Sjeli smo na Stradun i pjevali i svirali Olivera do pet ujutro. I opet, kao da nam je on rekao da sviramo, ne može on samo tako nestati - siguran je Gelo, ali i svi mi.
Olivera je Gelo prije nego što su postali gotovo nerazdvojni tandem, uz naravno, Alana Bjelinskog imao priliku upoznati kroz nekoliko svirki još dok je studirao u Grazu. I na prvu ga je oborio s nogu. No ne samo nevjerojatnim vokalom kojeg teško da će itko ikada zamijeniti.
- Još tada, u Austriji, skužio sam da Oliver zna svirati jazz standarde poput “All of Me”, što je, može se reći, neprimjereno za pjevača. Oduševio sam se na prvu - priznaje Gelo.
Od prve suradnje za legendarnog Velolučanina vežu ga samo lijepe stvari i sjećanja.
- Svaki koncert je priča za sebe, a radili smo stvarno velike stvari, od pariške Olympije, Carnegie Halla, Royal Albert Halla, sydneyjske Opere, i to kompletnu produkciju. Upoznao sam Olivera s muzičarima svjetskoga glasa poput Artura Sandovala, Antonija Serrana ili Jasona Lindera. I što je najbolje, on je njima bio faca. Takav je to bio lik. Toliko je pozitive bilo oko njega.
Žao mi je svih onih koji ga nisu imali priliku upoznati. Lijep je to bio čovjek, muzičar, jednostavno kvaliteta. Netko tko je osjećao nemir zbog glazbe, zbog svake nove note. Dolazio je sat vremena prije svake probe, na probu prije probe. Baš mu je glazba bila toliko napeta - prisjeća se Gelo.
O razdoblju Oliverove bolesti ne želi ni razmišljati ni pričati. Nitko se ne želi prisjećati strepnje nad zdravljem i životom najljepšeg vokala naše scene, ali čitav život će pamtiti zajednička druženja.
- Najljepše je bilo kad bismo on, Bjelinski i ja u par navrata boravili u Veloj Luci, svirali bismo do dugo u noć, a onda otišli u ribe. Super mi je bilo i kad bih ga nagovarao, primjerice, da odsvira dvije, tri pjesme za Novogodišnji program, a on bi na prvu rekao da mu se ne da. Ali čim bih spomenuo dva klavira, malog Aljošu Jurinića ili, pak, Big Band, pristao bi. Bio je dovoljan samo taj jedan muzički impuls da ga dobijem - smije se kroz suze Gelo.
Milijun je tu priča, kaže Gelo, s putovanja, snimanja...
- Ma samo kad pomislim na svaku notu, njegovo znanje i naše traganje za muzikom kroz prijateljstvo i njegov nevjerojatan otočki humor. Čudan je osjećaj da ga nema. Ne može se čovjek s tim pomiriti. Ne znam što sad. Bio je referenca za bolju muziku. Ti bi nešto započeo, a on bi to sve posložio kroz fraze. Vokalom kao da je pitao, a klavirom odgovarao. To ne možeš imati, to je njemu Bog dao - zaključio je Gelo.