LJUBAV NAKON PAKLA

‘On je bio u logoru, ja sam se jedva izvukla. Nismo se znali. A onda nas je spojila umjetnost‘

Svaku noć priča i urla, alo toga nije svjestan. Samo odjednom počne ispuštati nekontrolirane krikove, kaže Violeta


 
 Vlado Kos/Cropix

Oboje su odrasli u Borovu Naselju. Prije rata oboje su čak i radili u kombinatu Borovo, oboje su bili i hrvatski branitelji, no život ih je spojio tek 17 godina nakon rata. Što generacijska razlika, jer Dubravko je od Violete stariji 13 godina, što činjenica da je Borovo Naselje bilo bogato stanovništvom utjecali su na to da se Dubravko Duić 'Dunja' i Violeta Grdić 'Eta' upoznaju i zaljube tek 2008. godine. Bilo je očito negdje sudbinski zapisano da se ove dvije umjetničke duše, dvoje vukovarskih branitelja kad-tad spoje. - Upoznali smo se za Praznik rada na Adici.

Tada smo se prvi put u životu susreli i od tada smo zajedno. Imamo puno zajedničkih interesa, a imamo i tu našu zajedničku ratnu priču - kažu nam Dunja i Eta. Oboje su u međuvremenu našli smisao svojih života čvrsto odlučivši da sami upravljaju svojim ratnim sjećanjima, a ne ona njima. Ako se ponekad, pak, i dogodi suprotno njih dvoje su to jedno za drugo kao velika podrška da se prebrode i takve situacije. Rat je Etu i zatekao u Borovu Naselju. Netom prije, tada 24-godišnjakinja, se razvela od prvoga supruga i sa sedmogodišnjom kćeri vratila u roditeljsku kuću gdje joj je živjela majka.

- Preko noći sam morala preuzeti ulogu muškarca u kući, brigu o majci i kćeri, koja se spremala krenuti u osnovnu školu. Radila sam u obućari u Borovu, a kako bismo preživjele još sam dodatno i konobarila, a onda je naša dotadašnja svakodnevica stala. Odjednom smo se, a da to nismo tražili, našli u ratnom vihoru - prisjetila se naša sugovornica ljeta 1991. Iako žena, nijednog trena nije dvojila.  - Živjele smo baš na izlazu iz Borova Naselja prema Borovu Selu. Čuješ rafale po noći, netko puca, nije ti svejedno, hodaš po naselju, raspituješ se... Nas smo tri same u kući. Odmah sam osjetila da moram nekako pomoći i prijavila sam se u ZNG.

Čekala sam da me pozovu na obuku na Opatovac, ali nisam to dočekala pa sam otišla u našu MZ 'Nikola Demonja'. Pomagala sam sve što sam mogla i što je trebalo, kuhala, prala, a dečki su me prihvatili i čuvali kao da sam im sestra. Čim su krenula prva ranjavanja uhvatila sam se prve pomoći i postala dio saniteta. I tako sve do kraja. Do pada Vukovara, odnosno Borova Naselja - kazala je Violeta, kojoj su dodatna briga bila majka i kćer, pogotovo nakon što su krajem kolovoza ili početkom rujna umalo sve tri poginule na ulici od rafala koji su prema njima ispaljeni iz aviona JNA. Kćer joj je doživjela veliki stres i Eta je znala da ih mora izvesti iz pakla. Srećom, uspjela je u tome posljednjim vlakom koji je iz Vukovara išao za Vinkovce. Danas joj je kćer sretno udana, a Eta je ponosna baka dvoje unučadi.

Dubravka je, pak, rat zatekao na Mitnici, gdje je živio s tadašnjom suprugom i dvije kćeri. Obitelj je izveo iz grada još u kolovozu, a on je ostao braniti Mitnicu i Vukovar. - Bio sam zapovjednik punkta na ulazu u grad kod groblja i taj smo položaj držali praktički cijelo vrijeme. Tamo sam i ranjen 2. 10. Pala je granata koja je ranila nas četvoricu.  No, zahvaljujući prijateljima koji su bili sa mnom uspio sam preživjeti. Nekako smo stigli do bolnice, tamo su me pokrpali, a ja sam se sljedećeg dana ujutro s prijateljem pokupio i otišao iz bolnice. Nisam tamo htio ostati, a sada ispada da mi je to možda i spasilo glavu - priča nam Dunja.  On je pad obrane grada dočekao na Mitnici. Tamo je bilo preko 3000 ljudi, većinom staraca, žena i djece te oko 250 branitelja koji su položili oružje i predali se neprijatelju.

- Naša je sreća bila da je tamo bila redovna JNA, a ne lokalni četnici i dobrovoljci. Tamo se zatekao i onaj plavokosi Nicholas iz Međunarodnog crvenog križa, koji je u jednom trenutku pitao zna li netko engleski jezik. Javio sam mu se sa strahom i tada mi je rekao da ćemo mi vojnici u zarobljeništvo, a civili će biti pušteni. Na kraju nije bilo tako, jer su svi prvo išli u zarobljeništvo, a onda su nakon nekoliko dana pustili žene, djecu i starce - ispričao nam je Dunja, koji je prošao pakao Mitrovice i Niša.

- Najgore mi je bilo kada su nas vozili u Niš. Tada su nas vezali u parove s onom čvrstom žicom za ograde, a meni su desnu ruku toliko stegnuli da je silno poplavila i mislio sam da ću ostati bez nje. S obzirom na to da se i prije rata bavio slikarstvom prvo što sam tada pomislio bilo je da više nikada neću slikati - kazao je naš sugovornik, koji je danas uvjeren da su svi trebali biti strijeljani u rudnicima u Aleksincu, gdje su ih dovezli prije Niša. - Tamo su nas skinuli do gola. Snijeg je bio nekih 5-10 cm. Kada su nas ponovno uveli u autobuse iza nas se snijeg crvenio od naše krvi. Na nama je bio trening. U Nišu smo od batina bili crni kao tinta - kaže Dunja, kojega je nadimak spasio.

- Bio sam na 11 ispitivanja. Imao sam sreću da je malo ljudi znalo moje ime i prezime, pa su me uvijek na ispitivanjima navodili po nadimku Dunja. Čak su i mene jednom na ispitivanju pitali poznajem li Dunju. Ja kažem takvu žensku ne poznajem i tada sam shvatio da oni ne znaju da sam to ja. Kasnije, kada sam izašao, ispitivali su jednog i on im kaže da mu je zapovjednik bio Dunja, a ovaj kaže: "Ma, j... mu ja majku, tko je više taj Dunja? Kako se taj zove?", a ovaj odgovori Dubravko Duić. No, ja sam tada već bio razmijenjen.

- Tuku te i danas - ubacila se u razgovor Eta i nastavila. - Svaku noć viče i urla, ali toga nije svjestan. Samo  počne ispuštati nekontrolirane krikove, kao da ga netko kolje...

Ona je logore izbjegla, ali izlazak iz Vukovara bio je nevjerojatna priča. Ona i dvojica Tigrova, Mladen Dugorepec iz Marije Bistrice i Damir Pučak iz Kutine krenuli su u noći s 18. na 19. 11.

- Za nas je to jedini pravi proboj iz Vukovara. Bilo nas je 30, ali smo se prije Bršadina razdvojili u manje grupe. Na kraju smo se svi izvukli živi, ali bilo je pakleno. Nas smo troje odmah na početku pokupili poteznu rasprskavajuću minu. Meni se šest gelera zabilo o nogu, Mladen je dobio u lakat, a Damira je šrafnulo po glavi iznad uha. Probijali smo se desetak dana. Morali smo i hodati i preplivavati Vuku u tri navrata, a to je bilo posebno nezgodno, jer Mladen nije znao plivati pa smo mu Damir i ja pomagali... U jednom trenutku smo se i izgubili - prisjeća se Eta i nastavlja.

-Otišli smo u krivom smjeru, pa smo se morali vraćati preko njiva, kroz jarke, puzajući, skrivajući se od njih i tako smo došli na ulaz u Pačetin. Hranili smo se šećernom i stočnom repom. Bili smo žedni, izgladnjeli, mokri, ranjeni... - priča Violeta. U Pačetinu je kaže bilo posebno gadno jer su stigli do jednog imanja, a vlasnik im je umjesto vode, doveo četnike. Ipak, uspijeli su pobjeći i nekako se dokopali starog srušenog mosta preko Vuke nadomak Vinkovaca. - Iako tada nismo znali da su to Vinkovci - iskrena je Eta, koja i danas nosi tri gelera u nozi i koji se s vremena na vrijeme pomiču i podsjećaju na rat. Dubravko je dugo mislio da se u Vukovar više neće vratiti. Nakon razmjene skrasio se na Malom Lošinju i zaposlio u Carini. No, ravnica ga je vukla nazad. Vratio se kako bi brinuo o majci i ostao.

Tu je u njegov život ušla i Eta i danas su sretni. Oboje su i umjetničke duše. Dunja je priznati slikar, iako nije završio školu ili akademiju. - Ja sam običan čovjek koji sebi za dušu crta slavonske i srijemske motive, radim i glinu i kamen, najviše tuš u boji, tzv. urbana naiva. Radim punkt tehnikom, točkicama, u tome sam valjda našao neku svoju terapiju iako to nisam tako smatrao. Izdao sam i dvije zbirke pjesama, iako nemam ni mali odmor od neke umjetničke škole. Imao sam preko 30 izložbi od New Yorka, Venecije, Beča...

Priznaju me kao grafičara, ali sve to sam radio da sebi nađem neku zanimaciju. Htio sam dokazati i dokazao sam da hrvatski branitelji, poglavito vukovarski nisu divlji ljudi, kako su nas pokušavali predstaviti - kaže Dunja. I Eta slika. Sebi za dušu. Potpredsjednica je i Udruge hrvatskih braniteljica u sklopu koje imaju redovne radionice psihosocijalne pomoći ženama, gdje izrađuju suvenire, a već osam godina organiziraju i Festival neobjavljene domoljubne poezije. Dunja i Eta. Branitelji i umjetničke duše čije životne slike i pjesme nadahnjuju...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2020 22:59