PRIČA BRANITELJA (2)

Onaj koji ide po vodu svjestan je da su mu šanse za preživljavanje samo 50 posto...

U četiri dijela donosimo ispovijest vukovarskog branitelja Damira Plavšića o životu pod opsadom koju objavljuje ekskluzivno u Jutarnjem

Napomena: Imena osoba u ovoj priči su zamijenjena drugima.

Sada je već oko devet sati a dok smo mi bili napolju Frankova i moja majka poravnale su deke na našim madracima, pospremile su nered i očistile pod od komadića žbuke i betona te su nam skuhale čaj i ispekle tanke lepinje napravljene od brašna i vode pa ispečene na poklopcu naše improvizirane peči od metalnog bureta. Svatko dobiva šalicu vrućeg čaja od kamilice i po dvije lepinje veličine ženskog dlana tanke oko pola centimetra sa nekoliko manjih crnih ispupčenja nastalih pečenjem na jako zagrijanoj metalnoj plohi.

Šutke zubima mrvimo manje komade pogače pa dugo žvačemo a kada se sve rastopi u ustima onda popijemo gutljaj čaja. Prisjećam se svoga djeda koji je preživio križni put od Bleiburga duž Hrvatske sve do središnje Bosne gdje je na prisilnom robovskom radu bio nekoliko godina u partizanskom radnom logoru. Pričao mi je da se glad može prevariti ako jedeš malene zalogaje a onda ih dugo i polako žvačeš. Djed mi je pričao da je križni put preživio hraneći se travom, lišćem i krumpirovim ljuskama. Mi smo ovdje nakon dva i pol mjeseca od početka rata ostali bez hrane pa sada jedemo većinom samo lepinje. Ujutro suhe lepinje sa čajem, za ručak lepinje premazane sa malo masti i posoljene sa mljevenom crvenom paprikom i malo soli a za večeru lepinje premazane sa malo pekmeza ili meda. Ponekad naše majke za ručak naprave gustu “prežganu“ juhu tako da na masti proprže brašno u koje dodaju malo mljevene crvene paprike i soli onda naliju vode toliko da juha ostane gusta a na kraju ubace trgane komadiće tijesta pa nastane slasna “Ajpren juha sa trgancima“. Ponekad od tijesta naprave “šufnudle“ koje skuhaju u vodi a onda ih malo proprže na masti i gotov je izuzetno slastan i zasitan ručak.

Kada je u Vukovaru krajem kolovoza nestalo struje morali smo svo meso iz zamrzivača izvadili napolje, ispeći ga a onda u posudama i loncima zaliti sa otopljenom svinjskom masti jer jedino ovako konzervirano meso može izdržati bez kvarenja još koji mjesec. Meso koje smo mi zalili u masti pojelo se već nakon mjesec i pol dana isto kao i kobasice, čvarci, kulenovi i šunke a od svega toga ostalo je još nešto malo masti koju za ručak dijelimo malenom žličicom, oprezno i svima istu količinu jer tu mast čuvamo kao suho zlato ne znajući koliko ćemo još morati živjeti u ovakvim uvjetima.

Najveći problem je pitka voda jer sa nestankom struje prije dva mjeseca nestalo je i vode, ponekad bismo uhvatili malo kišnice kada je padala kiša ali kako je ova jesen vrlo suha i sa malo padalina tako nam je veliki problem nabaviti pitku vodu. Naš je položaj na brdu pa nema niti jednog bunara tako da tijekom svake noći ili moj ili Frankov otac, često pod kišom granata, trče sa dva kanistara oko dva kilometra do kuće moga djeda i vade vodu iz njegovog velikog bunara. Kako neprijatelj na svojim ratnim kartama ima ucrtane lokacije većih bunara i izvora vode tako tijekom cijele noći ili u zoru, znajući da ljudi tada izlaze iz svojih kuća u potrazi za vodom, nasumično gađaju minobacačkim granatama upravo ta mjesta.

Onaj koji ide po vodu svjestan je da su mu šanse za preživljavanje samo 50% ali bez vode se ne može živjeti pa je to obveza koja se mora izvršiti bez obzira na moguće posljedice. Sinoć je prije odlaska na stražu po vodu išao moj otac. Bila je mirna noć, izvukao je vodu iz bunara, sipao je po deset litara u svaki kanistar i krenuo je prema našem položaju a onda kao da je netko od neprijatelja primijetio okupljanje ljudi na ulici pa su zasuli cijelu “Prvomajsku“ kišom minobacačkih granata tako da je otac veći dio puta pretrčao sa dvadeset kilograma teškim kanistrima.

Kako imamo samo minimalne količine vode ona se koristi samo za piće, kuhanje, pranje posuđa i za kantu u koju se vrši velika nužda. Zbog toga već dosta dugo ne peremo svoja tijela i zube, ne umivamo se i ne peremo ruke. Donje rublje presvlačimo po mogućnosti jednom tjedno ali sada već ponestaje gaća i trebalo bi se krenuti u novi obilazak napuštenih kuća i donijeti nove. Hlače, majice, veste i jakne više ne presvlačimo jer nemamo druge tako da sada više ne smrde samo naša tijela već i naša odijela koja su natopljena znojem i vlagom iz podruma. Ovaj novi miris smrada više je poput mirisa truljenja sa blagom aromom ustajale plijesni, rekao bih, vrlo sličan izraženom i oštrom mirisu pljesnivog ovčjeg sira. Koža na našem tijelu postala je tvrda, gruba i ispucala a prekrivena je ljuskama peruti dok na preponama i ispod pazuha gotovo svi imamo, ovisno o tome koliko se znojimo, ili rane ili samo crvenilo kože (eriteme). Zubi su nam potamnili a nama pušačima posmeđili isto kao i prsti među kojima držimo cigarete dok na tabanima, zbog nepranja nogu, ne mijenjanja vlažnih čarapa i rijetkog skidanja vojničkih čizama, imamo više ili manje bolne žuljeve.

Po prestanku padanja granata ostajemo još nekih desetak minuta svatko u svojim mislima a onda nas iz letargije naglo izbacuje zvuk jurećeg automobila koji se uz škripu guma zaustavlja ispred naše kuće. Mi muškarci odmah skačemo na noge i radoznalo izlazimo napolje a na cesti naslonjen na crveni golf upravo pripaljuje cigaretu naš suborac. Automobil je tamno crveni golf jedinica sa troja vrata koji izgleda očajno, odvaljen mu je prednji desni blatobran, nema desnog svijetla a prednji desni dio auta zajedno sa branikom je od sudara udubljen nekih dvadesetak centimetara pa su spigane i desna strana haube i desna vrata. Auto nema prozore na desnoj strani, vjetrobransko staklo je napuklo a dugačke pukotine šire se od desne prema lijevoj strani, auto je sav izgreben dubokim linijama kao da se provlačio kroz nekakvu metalnu ogradu. Gume su izlizane ali još stabilno stoje na svojim mjestima a na lijevoj strani auta vidljivo je desetak nepravilnih rupa koje su napravili geleri minobacačke granate.

Po izlasku iz kuće pozdravljamo ga klimanjem glavom, osmijehom i rukom a on odmah pogleda prema Franku i meni pa mirnim i tihim glasom kaže: “Idemo momci, prestalo je granatiranje pa trebamo iskoristiti njihovu stanku za doručak i probiti se do bolnice“. Prije će biti da im počinje marenda jer je već blizu deset sati, govorim i pokušavam desnom rukom spustiti vozačev naslonjač kako bih sjeo u stražnji dio auta, vidjevši da mi ne ide, suborac se nasmiješi, blago me odgurne i od drugog pokušaja, trzajući, uspijeva spustiti naslonjač svoga sjedala. Ulazim u auto i sjedam na hrpu suhih krpa zamrljanih krvlju i prljavštinom a Franko obilazi auto te pokušava otvoriti vrata na suvozačevom mjestu, suborac se opet nasmiješi, uspravi svoj naslonjač pa ode do Franka, nogom udari u podnožje izvitoperenih vrata i kaže: “Izvolite, sada možete otvoriti vrata“. Franko prima bravu, otvora vrata ali sada bez problema, sjeda na svoje sjedalo a suborac zatvora vrata i udari ih nogom u donji dio pa kaže: “sada su zatvorena kako treba“.

Pozdravljamo se sa očevima a suborac sjeda na svoje mjesto, zatvara svoja vrata, pali automobil, polukružno ga okreće i onda punim gasom uz škripu guma napušta prostor ispred naše kuće. Gledam Franka kako se grčevito svojom neozlijeđenom rukom drži za rukohvat na vratima jer ovaj divlja i punim gasom, kao na kakvom reliju, izbjegava mnoštvo rupa na cesti koje su izrovale granate na našem položaju. Izlazimo iz našeg naselja i pred nama se pruža duga ravna cesta, “Prvomajska ulica“ koja vodi od “Minimarketa“ prema “Drvenoj pijaci“ pa naš vozač još jače stišće po gasu. Podižem svoja koljena i njima stišćem vozačevo sjedalo, stražnjicu sam utisnuo u svoje sjedalo, leđima sam se podupro u naslonjač a sa desnom rukom se držim za rub moga sjedala očekujući u najmanju ruku prevrtanje ili uletavanje u neku od stotina rupa na cesti.

Franko se u jednom trenutku naglo okreće prema meni i kada me ugledao ovako stisnutog razvukao je svoje lice u veliki osmijeh pa me upita: “Plavi, znaš li ti zašto sam ja sjeo naprijed?“. Odgovaram mu da ne znam a on odmah nastavlja: “Zato što auto nema stražnja vrata pa ako nas pokupi granata i zapali auto ili ako uletimo u neku rupetinu ja mogu otvoriti vrata i izaći napolje a ti ne možeš“. Završio je i počeo se smijati duboko i od srca a u smijanju mu se pridružuje i naš vozač koji i dalje divlja po cesti ne smanjujući brzinu ni sada kada se spuštamo niz strmu ulicu prema rijeci Vuki. Vozač se odjednom prestaje smijati, pogleda Franka i ozbiljnim glasom kaže: “Franko, nemoj zafrkavati Plavoga, ako nas pokupi granata ni ti ne možeš izaći iz auta jer su tvoja vrata zabravljena udarcem moje noge i mogu se otvoriti samo izvana“.

Završio je rečenicu i smije se tako duboko da se jednom rukom pridržava za trbuh a drugom za volan kružeći lijevo – desno u punoj brzini izbjegavajući rupe na cesti. Franko se uozbiljio i šutke promatra apokaliptične prizore napola porušenih kuća koji nas okružuju a vozač upravo skreće na ulicu koja vodi preko mosta na rijeci Vuki, zaustavlja auto dvjestotinjak metara ispred mosta, gasi motor i osluškuje gdje padaju granate a onda pali motor, nekoliko ga puta u isturira u leru a onda velikom brzinom autom gotovo leti preko mosta.

Kada smo već bili pred kraj mosta po njemu počinju pucati trocjevcima sa druge obale Dunava, iz Vojvodine, a kako smo zbog brze vožnje umakli trocjevcima odmah započinju minobacačkim granatama pogađati prostor između mosta i tržnice u smjeru našeg kretanja. Vozač vozi punim gasom a ja gledam kako iza nas uz cestu padaju granate i u zrak se dižu oblaci dima i prašine a onda odjednom, već u slijedećem trenutku granate počinju padati stotinjak metara ispred nas. Vozač naglo usporava vožnju i skreće autom u sporednu ulicu, parkira ga iza jedne katnice i gasi motor.

“Što je sada?“ pitam vozača a on mi odmah smirenim glasom odgovara: “Plavi, vidjeli su nas sa one strane Dunava kako prelazimo most pa su nas pokušali izbušiti trocjevcima a kada su vidjeli da smo prošli ispalili su nekoliko minobacačkih po njihovoj procjeni gdje bi auto mogao biti u tome trenutku a sada nastavljaju tuči dužinom ceste prema bolnici pa smo stali dok ne prestanu“. Čujemo kako se detonacije udaljavaju od nas i idu prema bolnici a onda vozač nestrpljivo pali automobil i polaganom vožnjom vozi prema dvorcu grofa Elza a onda opet dodaje gas i za nekoliko minuta stižemo u krug Vukovarske bolnice.

Kako prolazimo kroz bolničku kapiju vidimo eksplozije granata po bolničkoj zgradi ali to našeg vozača ne sputava da dobrim manevrima doveze auto do ulaza u hitnu službu koja se nalazi ispred podrumskog dijela bolnice. Vozač naglo koči i auto se zaustavlja uz zid bolnice desetak metara iza ulaza a onda hitro iskače iz auta, podiže naslonjač svoga sjedala da ja mogu izaći, trči oko auta, nogom nekoliko puta udara u podnožje vrata pa otvara Frankova vrata a onda svi zajedno trkom ulazimo u zaklon, iza nekoliko redova naslaganih bijelih vreća ispunjenim pijeskom postavljenih ispred ulaza u podrum bolnice.

Polako se probijamo hodnikom zakrčenim ljudima koji zamotanih glava i drugih dijelova tijela, sa bijelim gipsevima na rukama i nogama iz kojih vire fiksatori, zagrnuti raznobojnim bolničkim ogrtačima, stoje naslonjeni o svoje štake ili na zid i puše cigarete. Zbog granatiranja bolnice ne mogu izaći na zrak ispred ulaza pa stoje ovdje pokušavajući uvlačenjem duhanskog dima duboko u pluća zadovoljiti tjelesnu potrebu za nikotinom i tako se barem malo opustiti da lakše mogu izdržati u ovoj sumornoj atmosferi koja vlada u podrumu i olakšati si bolove. Jučer, 16. listopada, poginula su naša dva zapovjednika i heroja, Blago Zadro i Alfred Hill pa se tuga zbog ove strašne tragedije vidi na licima i ranjenika i bolničkog osoblja.

Polako se probijamo kroz ovu masu napaćenih ljudi saplićući se o bolesničke štake kojima se ranjenici podupiru o betonski pod a onda iza svojih leđa začujemo tutnjavu kao da se velikom brzinom približava automobil koji je udario u nekakvo metalno bure a onda se uz zveket, udarce i škripu kočnica zaustavlja ispred samog ulaza. U istom trenutku nekoliko bolničara istrčava iz jedne od prostorija na kraju ovoga prolaza a posljednji trčeći gura kolica. Čujemo jaukanje i viku, ljudi koji su stajali uza zid i pušili sada ubrzano ulaze u središnji dio podruma bolnice i oslobađaju hodnik pa i nas ta masa poput vode nosi u dio podruma u kojem su uz zidove poredani bolnički kreveti na kojima leže ranjenici.

Prolazi svega nekoliko minuta i već bolničari utrčavaju u hodnik gurajući ispred sebe kolica na kojima leži naš ranjeni suborac. Jedan mu bolničar stiskom svoga dlana pokriva jedan dio pluća iz kojega se krv probija između bolničarevih prstiju a drugi bolničar koji trči sa druge strane kolica drži pritisnutu gazu na donjem dijelu stomaka. Ranjeniku u jednom trenutku sklizne ruka sa ruba kolica a iz otvorene šake na pod mu ispada mali krvavi ugrušak koji se pri padu raspršuje po betonskom podu, bolničar koji trči uz kolica bez zaustavljanja vrača mu ruku na kolica a sada kada protrčavaju pored nas mogu i vidjeti tko je ranjenik.

Ne poznajem ovoga mladića od nekih dvadeset i dvije ili tri godine, lijep je, kratko ošišan, ima uske tamno crne obrve, lice mu je u grču zbog boli a koža je potpuno blijeda zbog obilnog krvarenja, oči su širom otvorene i zamućene a pogled je tup i neodređen pa bih rekao da su ovo zadnji trenutci za spašavanje ovoga mladog života. Iza kolica ubrzanim korakom hodaju dvojica suboraca koji su ga dovezli, pod stresom su, krvavih ruku i odječe, bijesni su, grubi, puni su adrenalina i bilo što u ovome trenutku kod njih može izazvati burnu i nepromišljenu, više refleksnu reakciju potezanja šake ili naoružanja. Kolica sa ranjenikom bolničari su ugurali u jednu prostoriju i ovoj dvojici ispred nosa zatvorili vrata, ostali su zamrznuti ispred vrata u šoku i nevjerici ali odmah drugoga trenutka jedan od njih dvojice otvora vrata i ulazi u prostoriju. Čuje se kratko vikanje a onda je već za minutu opet bio napolju ispred vrata pa govori ovome drugome: “Odmah će ga operirati a mi ne možemo biti unutra“ a onda kimne glavom svome suborcu u pravcu iz kojega su došli pa hodajući prema izlazu svojom desnom drhtavom rukom zamrljanom krvlju vadi bijelu kutiju cigareta i nudi prijatelju ali ovaj u hodu odmahuje glavom pa zajedno izlaze napolje.

Kako smo jedino nas trojica ostali stajati na kraju hodnika ubrzo nam prilazi jedan mladi bolničar i bez pozdrava odmah počinje govoriti: “Što još čekate ovdje? Marko je na operaciji i više mu ne možete pomoći, vratite se na svoj položaj“, mrko nas gleda u oči očekujući da krenemo napolje a onda se Franko nasmiješi i tihim glasom kaže: “Samo polako prijatelju, smiri se, nas dvojica smo došli na previjanje“. Bolničar razvuče lice u škrti osmijeh, okrene nam leđa i mahne rukom pokazuje da ga pratimo u pravcu jedne od manjih prostorija a naš vozač pronalazi jednu tronogu hoklicu, sjeda na nju i iz džepa hlača vadi svoj omiljeni “Alan Ford“ pa nam mahne rukom i pokaže kažiprstom prema dolje kako bi znali da on ostaje ovdje i da će nas čekati.

Ulazimo u malenu prostoriju u čijem je središtu jednostavan bolnički stol za pregled pacijenata koji stoji na četiri tanke metalne noge a gornja mu je površina presvučena crnom kožom. Bolničar odmah po ulasku pere ruke a onda u lijevu uzima bolnički “bubrežnjak“, odnosno, bubrežastu zdjelicu srebrne boje izrađenu od nehrđajućeg čelika a u desnu uzima plastičnu bočicu fiziološke otopine, bolničke škare, pincetu i svežanj gaza. Sve odlaže na stolić postavljen uz veliki stol za previjanje i pita: “Koji će prvi?“.

Franko je bliži bolničaru pa u dva koraka prilazi stolu, okreće se i sjeda te me zove da mu pomognem skinuti njegovu jaknu i debelu vestu na kopčanje, prilazim mu i prvo skidam vrpcu oko vrata koja drži ruku u skupljenom položaju a onda prevlačim jaknu preko lijevog ramena i svlačim rukav a onda otkopčavam vestu, prevlačim ju preko leđa i na kraju je svlačim sa desne ruke. Franko ostaje u potkošulji a ja tek sada vidim da mu je zamotano cijelo lijevo rame i lakat. Udaljujem se od kreveta i stojim uz zid a bolničar umjesto rezanja zavoja škarama, pažljivo ih odmotava sa njegovog ramena i lakta pa ih zamata u smotuljke koje odlaže u bubrežastu posudu. Na ramenu i na laktu sada su ostale samo debele gaze koje su se zalijepile za rane i na više mjesta su crveno smeđe i žućkaste boje. Bolničar mijenja izraz lica koji pokazuje zabrinutost, skuplja usne i nekoliko puta blago mahne glavom u lijevu i desnu stranu pa ustaje sa stolice, uzima sa pulta bočicu 3% hidrogen peroksida, prilazi mu sa leđa i govori: “Rane su ti krvarile, zagnojile su se a osjeti se i neugodan miris a kako su se gaze zalijepile za rane pokušati ću ih odlijepiti tako da te boli što manje“. Franko je rekao da nema nikakvog problema, spustio je glavu i očekuje bolničarevu akciju a ovaj primiče drugi bubrežnjak njegovim leđima i štrca tanki mlaz hidrogena po gazi na ramenu a onda se primiče gazi na laktu pa napravi isto a onda sjeda na stolicu uz pult i u bilježnicu zapisuje Frankovo ime i prezime, adresu, status “ZNG“ i na latinskom jeziku o kojim se ranama radi i na kojem mjestu. Ustaje i uzima pincetu pa jednim trzajem odlijepi gazu prvo sa rane na ramenu a onda i na laktu a Franko diže glavu uz izraz začuđenosti jer ga odljepljivanje gaza nije boljelo onoliko koliko je on očekivao.

Bolničar sada uzima sterilnu gazu, dobro ju navlaži fiziološkom otopinom iz druge plastične bočice pa krene štrcati po rani a onda počne gazom čistiti ranu. Ovo je jako bolno pa vidim da Franko spuštene glave škrguće zubima a desnom rukom toliko čvrsto stišće rub kreveta da mu je ruka postala blijeda zbog nedostatka krvi. Ne mogu mu pomoći i loše se osjećam kada vidim dragog prijatelja kako pati a bolničar potpuno bezosjećajno više puta ponavlja isti postupak pa onda na kraju uzima suhu gazu i brisanjem suši ranu. Na svoj je kažiprst iz tube istisne antibiotsku kremu i premazuje ranu a onda preko nje stavlja deblju sterilnu gazu i novim zavojem premata ranjeno rame. Sada Franku prilazi sa boka, privlači stolicu i sjeda pa onda ponavlja postupak čišćenja, sušenja i premazivanja rane antibiotskom kremom, na ranu postavlja sterilnu gazu i zamata ju zavojem.

Frankove su rane jako ozbiljne, ranjen je gelerom granate u lakat pa mu nedostaje vrh lakatne kosti “olekranon“ i dio zgloba lakta preko koje je zašivena koža a u rame je ranjen snajperskim metkom pa ima veliku ranu na leđima dugačku oko dvadesetak centimetara koja nije zašivena. Bolničar mi je kazao da je gotov pa Franku pažljivo navlačim vestu na desnu ruku, prevlačim ju preko ranjenog ramena i zakopčavam, navlačim traku koja drži ruku u skupljenom položaju, prvo oko vrata a potom i oko šake i na kraju navlačim rukav jakne ne desnu ruku a sa ostalim dijelom samo zagrnem njegovo rame. Bolničar pere ruke, korišteni zavoj baca u košaru za pranje a prljave gaze u posebnu kantu na kojoj piše “infektivni otpad“ pa uzima novi bubrežnjak sa sterilnim priborom za previjanje sa kojim će previti moje rane i kaže Franku da dođe za dva dana na previjanje i šivanje rane na ramenu.

Prilazim stolu za previjanje, sjedam i polako skidam smeđu kožnu jaknu i debelu crnu vestu i ostavljam na sebi prljavu potkošulju, za to vrijeme bolničar uzima bilježnicu i ispituje me a po dobivanju odgovora odmah upisuje podatke: Plavšić Damir, 69. godište, “Zbor narodne garde“, adresa “VI. Proleterske divizije 35.“. Kada je upisao, zatvara bilježnicu, prilazi mome ramenu a ja primjećujem da mijenja izraz lica zbog smrada moga tijela ali pravi se kao da je sve u redu pa pažljivo odmotava zavoj i iz bočice štrca hidrogenom kako bi se ovlažile gaze zalijepljene krvlju na mjestima ranjavanja. Strašno mi je neugodno jer sada kada sam se skinuo i ja osjetim koliko smrdim ali mislim da je on već navikao na smrad znoja nas ratnika koji smo već mjesecima bez odmora na prvim linijama a često zbog nedostatka vode ne možemo održavati čak niti osnovnu osobnu higijenu.

Govorim mu da sam ranjen i u lijevu nogu pa skidam hlače pokazujući zavijenu natkoljenicu, odmah prilazi, odmotava zavoj i natapa gazu hidrogenom a onda jednim potezom ruke odljepljuje prvo gornju gazu na ramenu a onda i onu nižu sa nadlaktice. Pogleda rane, uzme bilježnicu i upiše: “Vulnus explosivum rg. omeris sin.“, pere ruke a onda sa pincetom prilazi ramenu i kaže: “Moram izvaditi gelere, želiš li da ti dam lokalnu anesteziju ili da probam polako izvaditi bez anestezije?“ Osjećam se neugodno i posramljeno, nakon što sam vidio onoga teškog ranjenika koji se bori za život i ozbiljne rane koje ima Franko, moje rane mi se čine potpuno beznačajnima i odmah mu odgovaram: “Vadi bez anestezije“.

Bolničar je i očekivao ovakav odgovor, nasmiješio se i vrhom pincete ulazi u ranu na nadlaktici u blizini ramena gdje je jedan geler proletio kroz mišić i napravio oveću izlaznu ranu. Bol koju mi stvara vrh pincete u mišiću kojom traži geler više je neugodna nego što boli a ja svejedno očekujući veću bol držim čvrsto stisnute zube a desnim dlanom stišćem kožni naslonjač stola. Ubrzo je izvukao pincetu iz mišića i kazao da u rani nema gelera a onda je krenuo prema rani na ramenu, plitko je zavukao pincetu ispod kože i brzo je izvukao nepravilan komadić betona. Kako se ovdje radi o otvorenim ranama ustao je, otišao je do pulta i uzeo je plastičnu bočicu u kojoj je žuta tekućina, antiseptik “Rivanol“ te je lijevom rukom držao bubrežnjak a desnom je jačim mlazom ispirao krv i nečistoće iz rana. Potom je sve odložio na krevet a onda je pincetom uzeo sterilnu gazu pa prvo obrisao krv sa rana a onda je sa drugom prethodno natopljenom “Rivanolom“ očistio i kožu oko rana.

Ustao je, pere ruke a onda uzima sterilne gaze, postavlja ih na rane i zamata mi sve rane jednim zavojem. Sjeda na stolicu i ponovno me upozorava kako iz noge mora izvaditi geler te da će boljeti i želim li lokalnu anesteziju, odmahujem glavom pa on vrhom pincete pokušava pronaći geler koji je ostao u mišiću desetak centimetara iznad koljena. Grčim se i meškoljim, škrgućem zubima, stišćem desnom šakom rub kreveta, dišem duboko a bolničar pincetom širi ranu, ulazi, izlazi, vrti pincetu u rani... Napokon vadi pincetu iz moga mišića i nevoljko kaže: “Geler je mali, nekako se zavukao u mišić, nekoliko sam ga puta dotaknuo ali ne mogu ga izvući napolje“. “Trebali bismo operirati nogu, proširiti ranu i izvaditi ga napolje ali pošto je geler mali, možda oko centimetar ili još manji, možda je bolje da u ovim ratnim uvjetima ne siječemo mišić i ne pravimo još veću ranu ali kada rat prestane dođi pa ćemo ga izvaditi napolje“. Duboko sam udahnuo a kako mi je već dosta njegovog kopanja po mome tijelu samo mu kažem: “Može, vidimo se kada završi rat“.

Bolničar sada dezinficira ranu, suši ju, briše kožu oko rane, stavlja gazu, zamata je zavojem a onda opet odlazi do svoga radnoga pulta, uzima plastičnu špricu na nju stavlja iglu, lomi vrh ampule u kojoj je prozirna tekućina i kaže: “Nasloni se trbuhom na stol i spusti gaće“. Ištrcava zrak iz šprice, ja liježem na krevet sa polovicom tijela tako da desnom nogom liježem na stol a lijeva ranjena naga ostaje na podu, spuštam desnom rukom rub gaća na desnom dijelu stražnjice a on mi potom zabada iglu u debelo meso i polako istiskuje tekući sadržaj.

Uspravljam se, navlačim rub gaća pa odmah primam hlače i pažljivo ih navlačim desnom rukom, povlačim patent zatvarača i mučim se zakopčati gumb jednom rukom. Sada pažljivo navlačim rukav veste na ranjenu lijevu ruku a onda provlačim glavu kroz otvor i uvlačim desnu ruku u desni rukav pa vestu povlačim prema hlačama a onda kao i Franko, navlačim rukav jakne na svoju desnu ruku a onda ostatak jakne samo prebacim preko desnog ramena. Namučio sam se ovom vratolomijom oblačenja odjeće jednom rukom a onda krenem prema Franku s namjerom da izađem iz sobe ali me bolničar zaustavi riječima: “Polako, nismo još gotovi“. Daje mi malu staklenu bočicu sa kapsulama i kaže da su to antibiotici koje moram piti sedam dana svakih dvanaest sati po jednu i daje mi jednu veću staklenu ampulu smeđe boje te kaže da je to analgetik pa ako budem imao jake bolove da slomim vrh i popijem tekućinu. Upozorava me da moram mirovati sedam dana kako se rane ne bi inficirale, za dva dana trebam doći na previjanje i ako sve bude u redu mogu se nakon minimalno sedam dana vratiti u borbu. U ruke je uzeo svoju bilježnicu kako bi zapisao podatak o rani na nozi i terapiju koju mi je dao ali u tome trenutku drugi bolničar naglo otvara vrata i zove ovoga da dođe pomoći jer stiže nekoliko novih ranjenika. Bolničar ostavlja bilježnicu i kaže “Gotovi smo za danas vidimo se za dva dana na previjanju“ i izjuri napolje iz sobe.

Već u sljedećem trenutku čujemo stravično jaukanje dvojice ranjenika a onda kroz otvorena vrata vidimo kako bolničari sa ranjenicima na kolicima protrčavaju pored ove prostorije i odvode ih u operacijske sale. Hitro izlazimo na hodnik u kojem susrećemo nekoliko naših suboraca koji su dovezli ove ranjenike, pozdravljamo ih a kako su nam nepoznati pitamo ih odakle su, odgovaraju da su iz Đakova, poželimo im sreću a onda priđemo našem suborcu vozaču koji je potpuno udubljen u čitanje svoga romana “Alan Ford“, nježno ga potapšam po ramenu, on diže glavu i pita: “Jeste li gotovi? Idemo na položaj?“ Kimnuo sam glavom a on u trenu ustaje i ispred nas kreče kroz hodnik, zaustavljamo se ispred izlaza iz bolničkog podruma, osluškujemo detonacije granata procjenjujući koji je dio grada sada pod napadom a kako je oko bolnice tiho, vozač samo mahne rukom da ga pratimo i potrči prema našem automobilu.

Franko trči za njim a ja umjesto trčanja skakućem na desnoj nozi zbog bolova u lijevoj ali kako je naš automobil udaljen svega desetak metara od ulaza, dok sam ja doskakutao vozač je već obišao golfa i pregledao stanje guma, uz udarac noge otvorio je vrata Franku a onda je i mene dočekao sa otvorenim vratima i spuštenim naslonjačem sjedala. Uvlačim se na stražnje sjedalo a uz pomoć desne ruke savijam lijevu nogu u koljenu, vozač uspravlja naslonjač sjedala pa odlazi na drugu stranu, zatvara Frankova vrata, udara ih nogom a onda obiđe auto, sjeda na svoje mjesto i pali automobil. Podiže lakat desne ruke, naslanja ga na naslonjač svoga sjedala, okreće svoju glavu kako bi vidio voziti unazad i stisne gas, auto poleti toliko naglo da sam refleksno okrenuo i svoju glavu prema stražnjem staklu očekujući siguran sudar ali vozač akrobatskom vožnjom pod punim gasom izbjegava olupine automobila i uništena kola hitne pomoći i već za nekoliko sekundi stiže pored južnog zida bolnice. Hitro okreće glavu prema naprijed, auto ispravlja u smjeru izlaza a onda punim gazom izlazi iz kruga bolnice i nastavlja vožnju prema dvorcu grofa Eltza.

Vozi toliko brzo da svi šutimo i s nevjericom promatramo olupine automobila pored ceste i rupe od granata po cesti očekujući da ćemo se ili zabiti u neku olupinu ili uletjeti u rupu. Ispred dvorca grofa Eltza naglo skreće u ulicu gdje se nalazi atomsko sklonište iz kojega obranu grada vode naš zapovjednik i njegov zamjenik, “veliki i mali Jastreb“, lijevom rukom mahne stražaru koji je krenuo prema dvorištu ne bi li vidio auto koji uz škripu guma skreće u ulicu, stražar mu odmahuje rukom a mi već za tridesetak sekundi uz škripu guma skrećemo na cestu koja vodi do mosta na rijeci Vuki. Mimoilazimo se sa automobilom koji se iz sporedne ulice polako uz škripu i tutnjavu vozi prema bolnici, naš vozač u trenu podiže obje ruke sa volana i nekoliko puta mahne glavom lijevo desno a to je zapravo pitanje za vozača drugog auta zašto vozi ovako sporo. Drugi je vozač shvatio pitanje pa desnom rukom pokazuje u smjeru stražnje desne gume koje više nema a umjesto nje vide se samo užarene iskre koje sijevaju u dodiru naplatka (felge) sa asfaltom.

Naš vozač usporava jer je u jednom trenu vjetar okrenuo smjer i na cestu nanosi gusti bijelo sivi dim koji suklja iz jedne kuće pored ceste, “fosforna granata“ kazao je i zaustavio automobil uz rub ceste. Kroz glavu mi prolaze informacije o “Bijelom fosforu“ koji je zapaljiv u dodiru sa zrakom a sjećam se da su naši neprijatelji još prije početka rata po Dalmaciji izazivali velike šumske požare. U limenku bi ulili malo vode a potom su u nju stavili malo fosfora dok bi iznad limenke naslagali suhe grančice a kada bi voda isparila tada bi se fosfor zapalio i izazvao požar a oni koji su postavljali fosfor u trenutku zapaljenja već su bili udaljeni nekoliko stotina kilometara.

Na Vukovar često ispaljuju fosforne granate najčešće zbog paljenja kuća a ponekad ih koriste kada točno ne mogu odrediti gdje padaju njihove granate pa gusti bijeli dim fosfornih granata služi za korekciju topničke vatre. Promatramo kako ogroman plamen guta lijepu katnicu a iz krova i svih prozora na katu suklja gusti sivo bijeli dim kojega vjetar odmah iznad krova, kao nekakvom velikom rukom spušta na cestu. Iz dvorišta jedne kuće na drugoj strani ulice istrčavaju dva starija čovjeka koji u svakoj ruci nose po jedan bijeli kanistar sa vodom a onda trčeći stazom uz kuće ubrzo nestaju u dimu. Šutimo i gledamo u gusti dim, ne padaju granate na ovaj dio grada, svatko je udubljen u svoje misli a u trenutku kada je vjetar počeo razrjeđivati dim u daljini opet vidimo ovu dvojicu kako upravo pretrčavaju cestu i trče u pravcu autobusnog kolodvora i dalje do atomskog skloništa na “Olajnici“.

Kako je vjetar u jednom trenutku jače zapuhao i promijenio smjer, prolomio se glasan zvuk padanja dijela krova koji se poput lavine, noseći sa sobom i bočni zid kata kuće, samo stropoštao na stazu i otkrio unutrašnjost kata kuće koji je crn poput ugljena. Čujemo kako se velikom brzinom iz suprotnog smjera približava još jedan automobil a naš vozač počinje negodovati: “Sada će nas zasuti granatama“, hitro pali motor, dodaje gas i već leti cestom kroz dim. Mimoilazimo se sa drugim automobilom pored Vukovarske tržnice ali ovoga puta nema pozdrava jer je vozač bijesan i želi stići do mosta prije nego počnu granatirati ovaj dio grada.

U trenutku kada smo već na polovici mosta počinju padati granate po cesti koja vodi prema bolnici a mi letimo preko mosta toliko brzo da trocijevac ne uspijeva ispaliti niti jedan metak. Naš vozač odmah iza mosta skreće desno, vozi uz rijeku Vuku pa onda uzbrdo prema “Drvenoj pijaci“ a nas dvojica se zbog njegove mahnite vožnje i dalje rukama čvrsto držimo za unutrašnjost automobila. Baš u trenutku kada stižemo ispred “Drvene pijace“ čujemo kratke fijuke a onda odmah i eksplozije granata koje padaju pedesetak metara iza nas. Na svu sreću neprijateljski topnici nisu računali na ludu vožnju našeg vozača koji i dalje drži nogu na gasu i smješka se vjerujući da ih je nasamario.

Kada se već uspinjemo na “Švapsko brdo“ jedna granata pada tridesetak metara iza nas a jedan od gelera kida debelu granu lipovog drveta pored kojega upravo vozimo, grana pada na našu stranu ceste a vozač prenaglo okreće volan kako bi ju izbjegao i lijevim kotačem zahvaća rub rupe na cesti. Automobil se počeo zakretati kao da ćemo se prevrnuti ali vozač u sekundi otpušta gas i zakreče volan na suprotnu stranu te se uzdiže sa sjedala i naginje na Frankovu stranu, automobil se u sekundi vrača na cestu a vozač kao da se ništa nije dogodilo, šutke nastavlja brzu vožnju “Prvomajskom“ ulicom prema našem položaju.

Kroz nekoliko minuta stižemo ispred kuće gdje nas je i pokupio, zaustavlja automobil, izlazi te diže naslonjač svoga sjedala kako bih mogao izaći a onda uz udaranje nogom otvara i Frankova vrata, mi izlazimo a on se stražnjicom naslanja na haubu, polako vadi svoju kutiju cigareta, pripaljuje ju šibicom a onda ju stavi u usta pa povuče toliko jako da tijekom udisaja sagorijeva četvrtina cigarete, zatvara oči a onda duboko i dugo izdiše dim iz pluća. Otvara oči pa tek onda po jednu cigaretu nudi i nama, pripaljuje nam šibicom i kaže: “Ovo je danas dobro prošlo ali pitanje je dana kada će i mene sustići jedna od njihovih granata“, uvlači dim, duboko izdahne i kaže: “Dobro momci, ako ovaj auto preživi dolazim po vas opet za dva dana a sada idem na svoj položaj“. Franko ga zagrli rukom preko ramena i kaže: “Hajde ti sa nama u podrum popiti jednu rakiju, danas si ju stvarno zaslužio“, vozač se osmjehne dajući do znanja da prihvaća poziv i sva trojica krećemo prema kući, razgrćemo iscijepanu ceradu koja visi preko praznine ulaznih vrata a onda nas zapahne simfonija mirisa u kojoj prednjači vlažan i ustajao zrak začinjen sa mirisom plijesni, ljudskog znoja, malo dima a svemu daje posebnu aromu miris kuhane kave i kiselog zelja od smrdljivih čarapa koje se suše na vojničkim čizmama odmah iza cerade.

Silazimo niz stepenice opijeni mirisom kuhane kave koja nas čeka u podrumu a koju nismo pili već tjednima jer je jednostavno više nigdje ne možete pronaći. Ulazimo u podrum i pozdravljamo Frankovu i moju majku koje sjede na rubu madraca okrenute prema peći i u rukama drže male šalice iz kojih izlazi para pa nam to daje nadu da je kava tek skuhana i da možda bude malo i za nas. Majke nas pozdravljaju i odmah ustaju, Frankova majka govori: “Sjedite, došli ste u pravo vrijeme, kava je skuhana prije nekoliko minuta“, Franko i ja sjedamo na rubove madraca i skidamo čizme a vozač sjeda na hoklicu i odmah pripaljuje novu cigaretu.

Moja majka iz hodnika donosi šalice za kavu, slaže ih na stolić a Frankova majka ulijeva svakome po gutljaj kave pažljivo mjereći da svatko dobije po malo i istu količinu, vozač pažljivo promatra drhteće ruke Frankove majke i kada ova krene prema trećoj šalici, stavi ruku iznad nje i kaže: “Gospođo, ja vam ne pijem kavu, mene su momci pozvali na rakiju“. Moja se majka nasmiješi pa iz hodnika donosi jednu od boca naše posebne šljivovice, žute kao dukat a koju je otac držao u hrastovom buretu u koji je stavio nekoliko dudovih komada drveta kako bi dobila intenzivnu žutu boju. Ovo je jedna od boca koje je majka donijela iz naše kuće a moj se otac posebno ponosi sa rakijom jer se ova odlikuje posebnom bojom i aromom a blaga je, pitka i ukusna, majka svakome daje u ruke po jedan “štampl“, (malu čašicu iz koje se pije rakija) a onda ih puni do samoga vrha a bocu odlaže na stol.

Ne možemo se kucnuti “štamplima“ jer su do vrha puni rakijom pa kako ne bismo prolili koju dragocjenu kap polagano ih prinosimo usnama i onda kao po dogovoru u usta istresemo sav sadržaj u jednom cugu. Kako već dugo nismo pili alkohol sva trojica se istovremeno stresemo i automatski, uz razvučeni smiješak na licu, pružimo ruke sa praznim “štamplima“ prema mojoj majci a ova bez riječi ustaje i ponovo nalijeva još jednu turu. Sada “štample“ polako prinosimo usnama i pijuckamo guštajući u okusu i aromi. “Gdje su nam očevi“, pitam majku odlažući prazan “štampl“ na stol i uzimajući šalicu sa kavom. “Otišli su prije pola sata do naše kuće donijeti još neke stvari koje će nam ovdje trebati“ kaže majka nalijevajući vozaču i treći “štampl“ ali on ju prekine kada je došla do pola i kaže “Dosta, ovo je mjera koja je dovoljna da se opustim, nitko ne zna što će se danas još događati pa moram ostati trijezan“, primio je “štampl“ i eksirao ga je a potom je ustao pa uz kratak pozdrav “Bok“ i mašući rukom izašao je iz podruma.

Već nakon nekoliko sekundi napolju čujemo turiranje motora, škripu guma i zvuk auta koji se udaljava od naše kuće. Srčemo vruću kavu i odgovaramo na pitanja svojih majki o stanju u gradu, o bolnici, previjanju rana a pritom pazeći da naši odgovori ne budu potpuni jer bi prava istina mogla kod njih izazvati još dublje depresije i tugu te povećati strah i neizvjesnost. Razgovor traje petnaestak minuta taman dovoljno da se nas dvojica opustimo od lude vožnje, naše rane zbog rakije ne bole više toliko jako pa smo odlučili izaći na zrak i zapaliti cigarete. Polagano se penjemo po podrumskim stepenicama, izlazimo iz kuće i naslanjamo se leđima na istočni zid kuće, palimo cigarete a onda začujemo vikanje i čudne zvukove: “desno, desno, raširi više, iš, iš iš, digni gore, sada polako“, znatiželja nas je odvukla na ulicu a tamo imamo što vidjeti.

Naši očevi hodaju zgrbljeni na odstojanju od četiri metra jedan od drugoga sa raširenim nogama a u rukama drže svoje jakne u visini prsa i polako se pomjeraju prema otvorenoj kapiji susjednog dvorišta pružajući nogu ispred noge poput rakova. Ispred njih polako hoda ona naša luda kokoš koja malo zastane, nogama pročeprka busen od trave na cesti i kljunom provjeri ima li u njemu što jestivo pa polako nastavi dalje a onda naglo potrči u desno pa stane i nogama pročeprka grumen zemlje koji je detonacija granate bacila uz betonski zidić ograde. Kokoš opet potrči a naši očevi odmah trče za njom držeći odstojanje od četiri metra a kada je ova naglo stala i oni su se ukopavaju u mjestu poput kakvih čudnih i smiješnih kipova, sada moj otac tiho govori susjedu da ode više desno kako bi kokoš krenula kroz otvorenu kapiju a prema garaži u koju smo ju i nas dvojica pokušali utjerati. Susjed je otišao više desno a onda krenuo prema kokoši koja je primijetila njegov manevar, prestala je čeprkati i polako krenula kroz kapiju prema garaži.

Gledam i divim se kako dva stara, iskusna lovca uspijevaju u svojoj namjeri da utjeraju kokoš u garažu i uhvate ju pa mi je prazan želudac oblila nekakva ugodna toplina, ozarilo mi se lice i na njemu se pojavio veliki osmjeh. Već zamišljam pečeni batak ili barem krilo sa pečenim ploškama krumpira i čašom vina pa s radošću gledam kako kokoš ulazi u garažu. Baš u tom trenutku ispred naše kuće začuje se glasna škripa, kočenje i proklizavanje automobila koji se naglo zaustavlja iz velike brzine, skrećemo poglede prema automobilu a kokoš se uplašila i izletjela iz garaže te sletjela na krov susjedove kuće. Očevi razočarano skupljaju svoje noge, uspravljaju se, spuštaju svoje ruke i navlače svoje jakne, Frankov otac je “ljut kao ris“ pa vikne vozaču: “Kakva je sila da si morao doći baš sada kada smo skoro ulovili ručak?“.

Vozač polako izlazi iz automobila, spušta naslonjač svoga sjedala pa sa stražnjeg sjedala podiže nešto zamotano u novinski papir i bez riječi nosi taj smotuljak u podrum našim majkama. Moj otac zagrli Frankovog oca preko ramena i nešto se dogovaraju gledajući prema kokoši a onda Frankov otac kaže: “Ivane, pola sata smo natjeravali kokoš ja ti nemam više živaca, vidiš da nas ona zafrkava, idem po pušku i riješiti ću ručak na svoj način“. Krenuo je prema podrumu iz kojega upravo izlazi vozač koji prilazeći automobilu govori: “Hajde trojica sa mnom, pala je granata u jedan svinjac i ubila dvije svinje pa se trebaju što prije rastrančirati, komad mesa sam već odnio gospođama da vam skuhaju ručak dok mi vi budete pomagali da riješimo svinje“. Frankov otac ulazi u podrum i odmah iznosi nekoliko noževa, vozač uz udarac nogom otvara vrata od suvozačevog mjesta gdje sjeda Frankov otac koji je najviši, moj otac i ja sjedamo na stražnje sjedalo a Franko odlazi u podrum.

Krećemo uz škripu automobilskih guma i već nakon pet minuta stižemo ispred jedne malene kuće negdje na “Lijevoj Supoderici“, ubrzano izlazimo iz automobila te prolazimo između dva automobila parkirana ispred same kapije. Automobili su parkirani tako da stražnjim dijelom zatvaraju cijelu kapiju i ulaz u dvorište a svojim prednjim dijelovima razmaknuti su i usmjereni prema cesti pa jedva prolazimo uzak prostor između stražnjih dijelova automobila i ulazimo u dvorište. Lijevo je parkiran bijeli golf jedinica izbušen gelerima poput sira, nema bočnih ni zadnjeg stakla već samo prednje vjetrobransko staklo koje je ispucalo na više dijelova, desno je parkiran caddy mk1 crvene boje koji ima sva stakla na broju a nema niti jednu ogrebotinu pa izgleda kao da je upravo izašao iz podruma gdje je pažljivo čuvan sve ove dane rata u Vukovaru.

Golfu su podignuta “vrata gepeka“, odnosno, poklopac prtljažnika a unutrašnjost je gotovo do razine stražnjih sjedala ispunjena velikim komadima krvavog mesa. Caddyu je stražnji prtljažni prostor prekriven sa nekoliko slojeva najlona a jedna velika krvava svinjska glava kojoj je geler odbio desni dio obraza a oko visi iz očne duplje i samo što ne ispadne, stoji na sredini prtljažnog prostora njuškom okrenuta prema nebu. Kako je zadnja lijeva guma napola ispuhana tako se u tankom mlazu cijedi krvavi trag od glave do lijevog ruba prtljažnika a onda kapa na pod gdje se stvorio krvavi ugrušak od nekoliko centimetara visine i desetak širine. Naš vozač prvi ulazi u dvorište i odmah viče iz svega glasa: “Ja sam, nemoj da bi netko slučajno pucao“, odmah mu odgovara glas iz pravca stražnjeg dijela kuće: “Si donesel gemištek?“, vozač mu odgovara: “naj me zajebavat, bum ti donesel za jednu vuru kad završiš posel“ a ovaj nastavlja: “Vrag bu te odnesel, pa nemrem celi dan delat bez gemišteka, buju mi se usta presahnula“.

Prolazimo dvorište a onda stazom iza stražnjeg dijela kuće ulazimo u bašču pa idemo dalje do malenog polu razrušenog svinjca iza kojega na odvaljenom komadu betona sjede dvojica starijih ljudi, piju žutu tekućinu iz svojih čaša i puše cigarete. Vozač nas na brzinu upoznaje: “Ovaj lijevi je ludi zagorac a desni je naš Vukovarac, oni nabavljaju meso za civile u bolnici i ostalim skloništima u gradu“, pružano si ruke a onda Zagorac kaže: “bute spili enega gemišteka z nami? pa nastavlja: “dobro da ste došli, trebamo ovog pajceka diči na vješala a nas dvojica to nemremo sami jer je pajcek dost´ veliki“. Očevi se sa radnicima odmah prihvaćaju posla pa njih četvorica izvlače veliku svinju iz ruševine koja je nekada bila svinjac i ispuštaju je na mjestu gdje ćemo ju diči na vješala. Ta vješala služe za podizanje svinje iznad zemlje kako bi do kraja iskrvarila te kako bi ju se lakše rastrančiralo na komade a sastavljena su od dvije željezne šipke zavarene u slovo “V“ i jedne šipke sa nekoliko zavarenih šiljaka i rubnim utorima na krajevima u koju se umeću ove dvije šipke.

Frankov otac nožem zarezuje kožu na stražnjim nogama i odvaja tetive od kosti, kači tetive za šiljke tako da noge budu što udaljenije jedna od druge a onda sva šestorica dižemo vješala u uspravni položaj zajedno sa svinjom. Frankov otac odmah nožem pravi kružni rez oko cijelog vrata sve do vratnog dijela kičme a potom se sagne pa rukama čvrsto stisne uši i naglo trgne u stranu, odmah puca vratni dio kralježnice a velika svinjska glava ostaje visjeti u njegovim rukama. Zagorac odmah prima glavu i ubrzanim ju korakom nosi u prikolicu caddya a Frankov otac već preciznim rezom noža otvara trbušnu šupljinu i pomjera se u stranu kako bi radnik koji u rukama drži plastičnu kantu prišao bliže i kako bi mogao primiti iznutrice koje će rukama izvlačiti Frankov otac. Pažljivo je nožem kružnim rezom izrezao vaginu pa je mokraćovod zavezao u čvor iznad mokraćnog mjehura a onda je nožem izrezao rektum i tek onda rukama izvlači debela i tanka crijeva, mokraćni mjehur pa jetru, želudac, gušteraču i slezenu i sve gura u kantu koju drži radnik ispred svinje.

Kanta je puna pa ju radnik nosi dalje u bašču gdje u jednu veću rupu od granate istresa crijeva i mokraćni mjehur a ostale iznutrice ostaju u kanti ali odjednom se začuje kratki fijuk i eksplozija granate u neposrednoj blizini. Radnik ispušta kantu u kojoj su ostale jetra, slezena i gušterača pa potrči prema kući a mi za njim jedan iza drugoga, radnik u trku svojim desnim ramenom razvaljuje drvena ulazna vrata u kuću i nestaje niz stepenice koje vode u mračni podrum. Čujemo lomljavu i psovanje radnika koji je pao preko nekakvih stolova a onda se i mi ulazeći ubrzanim korakom u mračni podrum, lomimo preko nekakvih ormara, stolica i kutija zavlačeći se što dublje u podrum. Tek kada smo se svi probili u prostoriju postavljenu bočno od ulaza Frankov otac pali svoj zippo upaljač i ruku podiže u zrak osvjetljavajući malenim žućkastim plamenom unutrašnjost prostorije. Radnik koji je prvi uletio u podrum leži zaglavljen između stola i stolica čije su se noge upetljale oko njegovih a svoj dlan drži prislonjen na čelo sa razmaknutim kažiprstom i srednjim prstom između kojih se nalazi velika čvoruga.

Mi ostali sjedimo ili ležimo na stvarima koje je vlasnik kuće iz prizemlja unio u podrum još prije dobrih dva i pol mjeseca kada je “Lijeva Supoderica“ postala prva linija obrane odmah do četničkog uporišta “Petrove Gore“ a tada se i vlasnik kuće sa većinom civila sa ove prve linije povukao u skloništa u centru grada. Sada je podrum i svi predmeti u njemu prekriven debelim slojem prašine koja se svaki puta kada eksplodira granata u neposrednoj blizini kuće podigne sa podloge i rasprši zrakom pa dišemo kroz veste koje smo navukli preko usta i nosova. Frankov otac gasi upaljač a oči nam se brzo privikavaju na mrak i svi automatski usmjeravamo poglede prema bočnoj prostoriji koju blijedo osvjetljava slaba vanjska svjetlost koja se probija kroz ulaz u podrum.

Šutimo i svatko je u svojim mislima, brojimo eksplozije granata, računamo prema fijukanju i eksploziji koliko su udaljene od ove kuće a onda nas iz toga stanja neizvjesnosti izbacuje glasno hrkanje. Frankov otac uz tihi smijeh pali upaljač, podiže ga u zrak a onda približava prvo nama koji smo u njegovoj blizini da bi završio ispred našeg vozača koji leži na nekim kutijama sklupčan poput bebe i hrče iz svega glasa. Svi se smijemo, granate padaju u blizini kuće a ova se svaki puta zatrese kao da je zemljotres, podrumska soba je puna guste prašine od koje ne možemo normalno disati a vozač kao da mu ništa ne smeta, premoren i dalje bezbrižno spava i hrče iz svega glasa. Frankov otac gasi upaljač a mi tiho razgovaramo uz smijeh zahvalni vozaču što nam je svojim hrkanjem popravio raspoloženje a onda nakon nekoliko minuta jedna granata velikog kalibra pogađa našu kuću i dvorište. Kuća se zaljuljala prilično jako, vozač je prestao hrkati i nakon naglog buđenja, ne znajući gdje se nalazi, počinje panično preskakati preko namještaja i naših nogu pokušavajući izaći prema svjetlu ali ga moj otac prihvati svojim rukama i zaustavi. U podrum je uletjela velika količina guste prašine nastale eksplozijom granate pa su nam u nosnicama, iako držimo svoje veste preko usta i nosa, intenzivni mirisi betona i baruta a snop svjetlosti koja prodire u podrum stanjio se pa pretpostavljamo da su se pritvorila razvaljena ulazna vrata.

Nakon nekoliko sekundi nova snažna eksplozija, kuća se zaljuljala ali prašina ne ulijeće u podrum pa zagorac počinje psovati nešto potpuno nerazumljivo na njegovom “zagorskom jeziku“ jer je vjerojatno po zvuku i udaljenosti eksplozije pretpostavio da su uništeni automobili sa mesom. Detonacije granata šire se sa naše kuće na ulicu a onda u istoj liniji na kuće preko puta ceste pa nastavljaju dalje prema Sajmištu a onda se linija granatiranja premješta za pedeset metara iza nas pa isto padaju u liniji od početka “Lijeve Supoderice“ i dalje prema Sajmištu. Granatiranje traje već dobrih pola sata a onda odjednom nastaje potpuna tišina, Frankov otac pripaljuje cigaretu a onda nudi i nama ali zbog otežanog disanja u gustoj prašini ne pada nam na pamet još zapaliti i cigaretu. U prostoriji se čuje samo naše teško disanje i povremeno kašljucanje a onda se odjednom pojavi jedva čujni zvuk tihog krckanja i tapkanja po kartonima na kojima su složeni dijelovi namještaja.

Frankov otac ponovno pali svoj upaljač i ruku pruža prema podu u smjeru iz kojega dolaze ovi čudni zvukovi ali naši pogledi samo za tren uspijevaju vidjeti nekoliko štakora koji su se razbježali vidjevši kako im se približava plamen. Zagorac opet psuje ali sada na štakore pa gotovo panično spušta glavu i gleda lijevo i desno u pod a onda u strahu diže svoje noge na kutiju a njegovo ponašanje kod nas izaziva salve smijeha. Usred našeg smijanja puca kutija na kojoj sjedi drugi radnik koji u trenu propada svojom stražnjicom u unutrašnjost kutije a onda iz nje iskače tako brzo i naglo da se nije dobro dočekao na noge, izgubio je ravnotežu i samo se prevalio prema vozaču koji ga je prihvatio rukama i izgledalo je kao da mu je završio u zagrljaju. Plačemo od smijeha, držimo se rukama za stomake i ne možemo prestati a onda nas prekine eksplozija granate u neposrednoj blizini kuće, zašutjeli smo i čekamo novu granatu ali napolju opet vlada potpuna tišina. Srbi nakon temeljitog granatiranja naših linija često nakon nekog vremena nasumično ispale jednu ili više granata znajući da ljudi izlaze iz podruma sanirati štetu na kućama pa ovakve granate ubijaju najviše civila ali i branitelja koji nakon prestanka granatiranja izvlače ranjene i poginule suborce i civile te ih voze u bolnicu.

Sjedimo još desetak minuta a onda se nervozni zagorac diže na svoje noge, penje se uz stepenice pa ispred ulaza u kuću razbacuje drvene ostatke jednog krila ulaznih vrata i izlazi napolje. Mi ostali čekamo nekoliko sekundi a onda jedan iza drugoga krećemo prema stepenicama i tek sada osjetimo strašan smrad truleži kojega prije nismo niti osjetili. Ponovno navlačimo veste preko nosa i ubrzano idemo prema stepenicama a moj otac kao da zna o čemu se radi, odlazi do kuta prostorije, svojim rukama cijepa osrednje veliku kutiju a onda stane prebirati po unutrašnjosti i izvlačiti smežurane, već isklijale gomolje krumpira koje uredno slaže na susjednu kutiju.

Kada je rascijepao kutiju smrad trulog krumpira počeo nas je peči za oči pa smo izjurili napolje za zagorcem koji je već “četveronoške“ prešao preko velikog komada zida kojega je eksplozija odvalila od kuće i srušila na pod zajedno sa polovicom štoka ulaznih vrata. Vidim Zagorca kako psujući trći prema automobilima i prvo pregledava gume a tek onda vanjske površine Caddya pa onda sav sretan viče “Sve je u redu, moremo ispiti gemišt do kraja“, mi ostali pažljivo hodamo kroz dvorište prema svinjcu a tamo vidimo da je ova druga granata pogodila suprotni kraj svinjca koji gleda prema stražnjoj strani kuće. U to vrijeme dolazi i moj otac sa manjom kutijom koju je natrpao smežuranim krumpirima i isklijanim lukom koji je bio u drugoj kutiji te sa široko razvučenim osmijehom kaže: “uz ono meso koje nam peku žene odlično će pristajati malo pečenih krumpira i mladog luka“. Na njegov spomen hrane naježio sam se od miline, slina je počela natapati moja suha usta a želudac kao da je podivljao, krulji, zavija, proizvodi glasne zvukove koji kod mojih prijatelja izaziva smijeh a onda se pojavljuje bolan grč želuca koji me vrača u stvarnost i upozorava da već dugo nisam pojeo normalan obrok.

Skrećem pogled sa kutije prema bašči a tamo se ukazuje nevjerojatan prizor. Pored rupe u koju je radnik istresao svinjska crijeva stoje dva šarena, izrazito mršava psa i srednje velika bijela svinja, jedan pas zubima vuče crijeva na jednu stranu a svinja vuče crijeva na drugu stranu dok drugi pas skakuće oko svinje i bjesomučno laje. Svinja ne pokazuje nikakav strah već samo ponekad malo zarokće i provrti glavom lijevo desno pokušavajući otkinuti crijevo koje drugi pas čvrsto drži u svojim zubima. Svega nekoliko metara od njih, u svinjcu, dvije mačke koje se uopće ne obaziru se na pse i lajanje, mirno ližu i jedu zgrušanu krv zaostalu od poginulih svinja a samo metar i pol iznad njih, na bočnom zidu svinjca, stoji desetak vrabaca koji bez straha promatraju mačke čekajući da se one maknu kako bi i oni nešto pojeli. Svinja je još jednom naglo mahnula glavom i otrgla poveći komad crijeva jer je ovaj pas očito prejako zubima zagrizao crijevo koje je puklo baš na tome mjestu, svinja se okrenula i polako odlazi vukući za sobom crijevo.

Pas koji je držao crijevo ostao je ukopan na svome mjestu a u zubima i dalje zbunjeno drži komadić prekinutog crijeva a ovaj drugi pas prati svinju koja odlazi u šipražje, optrčava oko nje i bjesomučno laje ali u tom svojem adrenalinskom ludilu ne pada mu na pamet da pokuša preoteti crijevo koje se iza svinje vuče oko dva metra već za njom nestaje u grmlju. Radnik je u ruku uzeo dršku velike sjekire i potrčao u bašču te mašući njom i galameći tjera ovoga drugoga psa pa trči do kante vidjeti jesu li u njoj još uvijek jetra, slezena i gušterača, a onda podiže palac u zrak dajući do znanja da je sve na broju pa se saginje, diže kantu i nosi ju do svinje koja razapeta još uvijek visi na vješalima.

Pokraj svinje već stoje moj i Frankov otac i pregledavaju meso pa pokazuju jedan drugome rane na prsnom košu od kojih je svinja poginula ali i nekoliko rupa koje su napravili geleri od ove posljednje eksplozije u drugu stranu svinjca. Radnik prilazi sa kantom a Frankov otac nožem razrezuje prsni koš a onda rukama čupa pluća zajedno sa dušnikom i srcem. Kako je ova svinja prije smrti bila ranjena u prsni koš a geleri su vjerojatno presjekli aortu tako je prsni koš ispunjen dijelom zgrušane a dijelom tekuće krvi. Frankov otac jednim naglim trzajem čupa pluća zajedno sa dušnikom ali je upotrijebio previše snage pa su pluća prilikom izlaska iz prsne šupljine izbacila i dio krvi koja se tamo nalazila pa je pošpricala sve nas koji smo stajali oko svinje. Frankov otac smijući se odlaže pluća u kantu a radnik koji je držao kantu uz svinju i bio je najbliže, sav je poprskan krvlju po licu i jakni ali ne ispušta kantu već onakav krvav psujući odlazi prema automobilu.

Mi ostali kroz smijeh brišemo rukama krv sa lica pa se još više smijemo vidjevši da smo krv samo izmuljali i sada izgledamo poput indijanaca koji se “krvnim ritualom“ premazivanja lica krvlju pripremaju za bitke. Ruke Frankovog oca krvave su do lakta a lice je poprskano malenim kapljicama krvi koje se poput suza slijevaju niz lice, okrenuo se i odlazi do šupe tražiti nešto sa čime se može obrisati a sada svinji prilazi moj otac koji u lijevoj ruci drži sjekiricu a u desnoj drvenu dršku od velike sjekire. Postavlja sjekiricu na sredinu kralježnice pored repa a onda udarajući drškom velike sjekire po metalnom dijelu sjekirice raskaljuje kičmu cijelom dužinom i kroz nekoliko trenutaka već vise dvije polutke njišući se svaka na svome šiljku. Frankov otac pronašao je neku košulju pa je obrisao lice i ruke a onda je mome ocu dodao nož, sjeo ispod drveta na malenu hoklicu i sa guštom zapalio cigaretu a moj otac preciznim rezovima brzo odvaja jednu a odmah potom i drugu plećku koje prihvaćaju Zagorac i drugi radnik pa ih odmah odnose u automobil. Otac pažljivo nožem kružno zarezuje mišiće oko zgloba kuka a onda uz pomoć Frankovog oca zavrtanjem i naglim trzanjem izvaljuje zglob iz zglobne čašice pa stražnja noga ostaje visjeti na šiljku a svinjska leđa padaju na zagorčevo rame koji je već stajao ispod polutke.

Otac je isto napravio i sa drugom polutkom koju je na svoja leđa primio drugi radnik, odnose ih do automobila a na šiljcima ostaju visjeti samo šunke, odnosno, stražnje svinjske noge. Radnici su meso odnijeli do automobila a potom se vratili i počeli skidati svaki po jednu šunku a onda je vozač, vidjevši što rade, ustao i stao ispred njih: “Polako momci, dogovorili smo se da ću vam dovesti pomoć pa treba sada platiti ove ljude a i mene, samo vi nama ostavite ove dvije šunke to će biti dovoljno“. Radnici nešto mrmljaju u sebi i krišom se pogledavaju pa kao da su se dogovorili očima, ostavljaju šunke na šiljcima, sjedaju na pod, pale svoje cigarete i sa nama ulaze u razgovor.

Mačke su se najele i sada iz unutrašnjosti svinjca, oblizujući se, promatraju vrapčiće koji gotovo ispred njih na metar udaljenosti skakuću po ostacima ljepljivih krvavih ugrušaka i pikaju po njima svojim malenim kljunovima. Na ovaj dio grada sada ne padaju granate pa se u daljini još uvijek čuje lavež onoga psa koji je pratio svinju, Zagorac nešto objašnjava mome ocu i smije se a otac ga strpljivo gleda i maše glavom, Frankov otac puši cigaretu a vozač nešto prebire po šupi. U jednom trenutku mi Zagorac kaže da uzmem kantu i da odem sa ovim drugim radnikom do automobila pa da uzmem iznutrice, odmah krećemo, prolazimo kroz dvorište a onda ispred sebe vidim još jedan nevjerojatan prizor. Kako su meso poslagali na stražnji dio Caddya a na sredini ostavili dvije svinjske glave, na njuški od jedne, stoji velika crna vrana koja u kljunu ima svinjsko oko i pokušava ga progutati ali je tvrdo i preveliko pa ga samo prevrće po kljunu. Druga vrana stoji pored glave i zavlači kljun u očnu duplju dok treća bjesomučno kljuca po raskoljenoj kralježnici izvlačeći bijele niti leđne moždine i guta ih. Ispod automobila, na mjestu gdje se slijevala krv zbog djelomično ispuhane gume i gdje se sada nalazi ugrušak visok desetak a širok dvadesetak centimetara, oko njega je pet ili šest štakora koji bez straha polako jedu ugrušak a sve izgleda kao da su zabili svoje njuškice u puding koji lagano podrhtava kako ga ovi jedu. Radnik je pobjesnio i trči prema autu, maše rukama i viče i svega glasa, vrane i štakori pogledali su ga ali uopće ne reagiraju ali kada se u trku približio na nekoliko metara od auta, vrane su samo odletjele na krov kuće i gledaju unezvijerenog radnika a štakori su se samo zavukli ispod auta. Životinje su gladne pa ne žele tako lako odustati od hrane a shvativši to radnik zove Zagorca da krenu, meni iz prtljažnog prostora rukom u kantu ubacuje iznutrice, krvavu ruku briše o kožu na svinjskim leđima pa nastavi ljutito mahati prema vranama koje uopće ne reagiraju. Sjeda u caddy, pali motor i čeka Zagorca a onda kreće baš u trenutku kada je ovaj bio iza Caddya, štakori počinju trčati na sve strane a Zagorac psujući i visoko dižući noge skakuće od straha, panično otvara vrata golfa, sjeda, pali motor i uz puni gas izliječe na cestu pa zajedno i bez pozdrava, u žurbi odlaze prema gradu.

Vrana koja u kljunu drži svinjsko oko polijeće na visinu od desetak metara i ispušta oko na sredinu ceste a onda se obruši prema oku u strahu da ga ne ukradu ove druge dvije koje ju budno promatraju. Prima oko u kljun pa ga udara o cestu a onda ga prihvaća pandžom i kljuca a onda sva nervozna opet polijeće i ispušta ga na sredinu ceste pa se obrušava do njega i nastavlja kljucati. Vrane su jedne od najpametnijih životinja, sjećam se da početkom jeseni kupe orahe ispod drveta pa polijeću i ispuštaju ih iz zraka na cestu kako bi im pukla ljuska a onda slete i pojedu sočnu unutrašnjost. Prilazi mi ostatak naše ekipe, vozač i Frankov otac preko lijevog ramena na komadu cerade nose šunke držeći ih desnom rukom, svi zajedno dolazimo do auta, vozač otvara prtljažnik, odlažu šunke, ulazimo u automobil i uz škripu guma i puni gas odlazimo do naše kuće.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2020 17:00