Kada uz glazbu ne bi bilo mora, jedan dio mene bi falio. Jer more se provlači kroz sve o čemu razmišljam, ono mi je važno, i jako je, i izaziva strah, rekao je Oliver Dragojević u intervjuu za tjednik Gloria prije pet godina.
No zapravo gotovo i da nije bilo razgovora u kojem se Oliver nije dotaknuo mora, ribanja, rodne Vele Luke, obitelji i druženja s prijatelja. To je, osim glazbe, bio njegov intiman svemir i bilo što drugo kao da ga uopće nije zanimalo. Barem ne u tolikoj mjeri.
"Imam se običaj osamiti na brodiću nasred pučine, po dan-dva-tri, ali ne volim dulje. Nisam još dokučio je li to bijeg od ovog što radim, ali mogu sam sebe pronaći u takvom miru, zamisliti neku ariju u vjetru koja će me zaokupiti", podijelio je prije tri godine svoje misli Dragojević u razgovoru za Nedjeljni Jutarnji. U tom neprekinutom toku misli nadovezao se na ono sve mu istinski bitno - prijatelje, obitelj, suprugu Vesnu.
"Ako za prijatelja nemaš vremena, onda i niste prijatelji. Isto je s obitelji: ako im se ne daješ, onda si u vlastitoj kući gost. Moj je posao jako vezan uz putovanja, nastupe, cestu, odnosi veliki dio mene, koji bih trebao dati doma. Zato sam sretan što sam uspio sačuvati svoju obitelj, 40 godina sam u braku, djeca su narasla, sad su već ljudi, i sve funkcionira, ali istina je da sam im ostao dužan jer nisam fizički mogao biti svugdje istovremeno. Srećom, djeca i ja u fenomenalnim smo odnosima, prijatelji smo, tolerantni su, kao i moja supruga, koja se, doduše, ponekad na mene naljuti, ali ne zadugo", izjavio je tada.
Novac nije važan
Oliver, potpuno atipično, nije radio tijekom ljetnih mjeseci, koji su špica sezone za pjevače, vrijeme kada najviše zarade na koncertima.
"Ljeti nikad ne radim, uglavnom živim na brodu, puno plivam, ronim i veslam. U siječnju moji glazbenici iz benda idu na skijanje, a ja skijati ne znam, ne volim, a i zima je. Je, stao sam ja i na skije, ali padam čim nemam nešto čvrsto pod nogama. Najljepše mi je iza stakla gledati kako drugi skijaju. Ljeti uživam, a zimi radim. Bilo bi idealno da uz koncerte nisu vezani i neki poroci, da se možda koji put ne zaviri i u čašu, a kako ja puno pušim, cigarete su mi dodatni teret. Za svoje godine još sam prilično i normalan, nekako sve uspijem izbalansirati", ispričao je prije 13 godina Dragojević za Gloriju.
Već početkom srpnja svake bi godine počeo isplovljavati sa svojim brodom iz Vela Luke i tako tri, tri i pol mjeseca, ako ga ne bi prije uspjeli "slomiti", obično krajem ljeta, pozivima da odradi neki humanitarni koncert. Ni novac ga ne bi izmamio iz njegove oaze u Veloj Luci jer, uostalom, nikada nije bio čovjek od velikih prohtjeva i želja. Međutim, guštanje u miru pučine, ribanju i društvu nisu bili jedini njegovi motiv za takav životni stil.
"Svjestan sam da sam jedan od rijetkih koji sad i ovdje živi pristojno od svojeg poziva. Ljeti ne nastupam, ali nije to samo stvar odmora, nego zato što je to za mene zdravstveno preopasno. Prije desetak godina imao sam inzult, odnosno moždani umor, pa mi nije pametno pjevati po vrućini." (Nedjeljni Jutarnji 2015.)
I tako je Dragojević godinama imao svoj uhodani ritual, iako ga je s vremenom malo i promijenio. Primjerice, više nije spavao na svojem brodu jer su mu često u cik zore znali obožavatelji i ini dobronamjernici kucati na prozor broda.
"Jesam ranoranilac, ali ujutro hoću mir pa sam pobjegao u svoju kuću. Na njezinu vrhu, na ostakljenoj terasi, imam mali studio za demosnimke: laptop, keyboard, gitaru i usnu harmoniku. Ondje se zavučem ujutro dok su svi još uspavani." (Gloria 2013.)
Inače kad god su pred njim bili veliki koncerti, baš kao prije onog u londonskom Royal Albert Hallu, održanog 19. travnja 2011., povukao bi se u svoje korčulansko utočište s najbližim suradnicima. Tako je tada s dirigentom Alanom Bjelinskim i gitaristom Antom Gelom bio zatvoren desetak dana, a namjera je bila izaći iz kuće samo zbog hrane i ribolova. No bilo je loše vrijeme pa ih je samo glad natjerala iz kuće dok su radili. Najteže je to bez sumnje palo samom Oliveru. Još je kao dijete želio postati ribar na koči, a oko njega stalno more, galebovi i jata riba. No otac mu je poklonio usnu harmoniku, prema jednoj verziji kada mu je bilo dvije, prema drugoj kada mu je bilo pet godina, i tako odredio sudbinu.
No, osim glazbe, cijeli život mu je bilo najdraže baciti udicu u more i čekati...
Supruga Vesna nikad s njim nije išla u ribolov.
"Idemo ja i sinovi. Žena i ribolov - to ne ide zajedno. To su neke ribarske uzance koje ja poštujem." (Gloria 2007.) No iako su ga nazivali morskim vukom, pa čak je i imao istoimeni hit koji je 1995. otpjevao u duetu s Tonyjem Cetinskim, gotovo iz strahopoštovanja odbijao je takav nadimak.
"Za postati morski vuk moraš biti intenzivno na moru 20 godina, a ja na njemu godišnje provedem četiri mjeseca", objasnio je u istom intervjuu.
Pohvalio se svojedobno i svojim najvećim ulovom, tunom od stotinjak kilograma, no volio je otići i na "peškariju", ali ne zbog ribe, nego zato što bi tamo uvijek čuo svakakvih priča. Istodobno je strašno volio i samoću i svoj mir, no nije mogao ni od društva. Govorio bi kako je samoća vrlo zdrava, ali i vrlo opasna kada njome zavladaju negativne misli. No kuća u Veloj Luci uvijek je bila puna, posebno kada su Vesnini i Oliverovi sinovi, Dino te blizanci Davor i Damir, i sami zasnovali svoje obitelji. Potom su Vesna i Oliver bili stalno, a djeca bi im s unučadi stizala na smjene. Imao je dva broda (motornjaka, jer s jedrilicom se teško može loviti riba). S onim većim, kojeg je nazvao po svojem pokojnom ocu Marku (jedno njih šest za redom), odlazili su u ribolov i katkad plovili do Palagruže, Sušca, Lastova ili Mljeta. Manjem je dao ime Duje, po svom prvom unuku, a njega bi koristio kad bi bila gužva pa bi nestajao u velolučkim uvalama. I nije mu bilo bitno da se vrati s ulovom, nego samo da je na poziciji.
Bez stimulansa
Navečer bi se obitelj Dragojević moglo najčešće sresti u konobi Bata čiji je vlasnik bio dobar Oliverov prijatelj, a obično bi im se pridružio i lokalni brijač, Boris Dugić Brico. Mnogo je njih pod Borisovu britvu "palo" - Goran Ivanišević, Davor Šuker, Dino Rađa, Toni Kukoč, a Olivera je brijao više od 30 godina. Znalo se tada i popiti, no otvoren kakav je bio Oliver je bez zadrške pričao i o tom segmentu svojeg života. "Žena mi često zna reći da nas umjetnike ne razumije. Muzičar ima najbolju pjesmu, melodiju i fenomenalan aranžman, pa zašto se trebao ubijati kojekakvim stimulansima. Nisam baš od droga, ali nekad je bilo dosta alkohola uz moj stil života, kao što je sve vezano uz noć, a ona nosi povezivanje s ljudima uz piće i cigarete. Nije pametno, ali je istinito. Nije mi jasno što nam nakon svega što smo doživjeli treba bilo kakav "doping" jer se uglavnom svi tako ponašaju, uključujući i mene. To je prokletstvo koje nosi kontrast ljepote i nesreće. Poznato je da umjetnici nisu sretni ljudi, nego stalno traže neki okidač i svi imamo neku crtu autodestruktivnosti. Cigareta se nisam odrekao, ali sam alkohol maksimalno smanjio." (Nedjeljni 2015.) Prozborio je tada vrlo samokritično i ozbiljno Dragojević, no bilo je i niz vrlo smiješnih anegdota vezano uz "koju više".
"Glumio sam svojedobno u TV serijalu, mislim da se zvao 'Brodoplov', u kojem je Boris Dvornik bio kapetan, ja noštromo, a Ivica Vidović oficir. Nakon svake scene zapili bismo se na šanku, tako da smo zadnju scenu snimali tri dana." (Gloria 2007.)
Skromnost
S druge strane, odrastao je u siromaštvu, pa čak ni kada je lijepo počeo zarađivati, nije nikada pokušavao "kupiti" ono što kao mali nije imao. Bio je skroman, nije volio pretjerivanja, a čak je i kada bi išao prekooceanskim letovima, uvijek uzimao ekonomsku klasu.
"Ženi darujem nakit, a dici nekakve igrice, ovisi u kojoj su fazi. Sad vole garderobu. Mene ništa ne fascinira kad je dar posrijedi. Nije me teško obradovati: dobar koncert uživo, neki CD ili dobar film. Najoriginalniji rođendanski dar dobio sam na jednoj promociji. Kuhar je prema jednoj fotografiji na kojoj sam ja s ulovljenom oradom napravio tortu. To je bilo jako dobro. Kako ljudi uz mene vežu more, onda mi donesu pepeljaru za brod, mašinu za štap, specijalni najlon, ili udice. Najgore je darovati mi neku tehniku. Nisam ja za to; mobitel mi je najveća zaraza, na kompjutoru tu i tamo odigram neku igricu, memory stick za mene ne postoji, gledam filmove na DVD-u. Ne volimo mi pretjerivanja s darovima, najvažnije da smo na okupu i da nam je uvijek dobro i veselo kad smo zajedno", rekao je svojedobno za Gloriju. Na sebe je trošio minimalno.
"Jedina skuplja stvar koju si kupujem su štapovi za ribolov. Za jednog otočanina malo je čudno što ne lovi "na tunju", ali meni je gušt loviti tune, a za njih trebaju štapovi. Prije dvije sam godine ulovio pravog kapitalca - tunu od 100 kilograma. Dio smo sami pojeli, ostalo smo podijelili", rekao je prije četiri godine u razgovoru za isti tjednik.
Bio je i odličan plesač iako njegova Vesna nije voljela plesati. Toj vještini naučila ga je njegova majka kako se ne bi sramotio s curama. Svladao je i valcer i ostale plesove udvoje. A volio je zaplesati i na pozornici. Bio je bez sata, na moru se ravnao prema suncu, za ostalo mi je služio mobitel. I uvijek je isticao da mu "penzija" nije ni na kraj pameti. "Ne, ne mogu se zamisliti da prestanem stvarati pjesme. Ne shvaćam kako se to može dogoditi umjetniku koji je toliko u svom daru, kreaciji stvaranju. Za mene je to ravno samoubojstvu. Nije to neka velika životna filozofija, nego jednostavno moj mozak registrira što mu je lijepo, a što grubo, izabire stranu gdje mu je lakše živjeti, a to je ondje gdje je nježnije, pjevnije, dobroćudnije, praštajuće." (Nedjeljni Jutarnji 2015.).