Na nekoliko portreta na retrospektivi Vladimira Becića u Klovićevim dvorima nalazi se slikareva kći Vera Velebit, danas izuzetno vitalna 97-godišnjakinja, koja će ovih dana, na Badnjak, proslaviti rođendan i napuniti 98 godina. Vera Velebit udovica je poznatog diplomata iz doba vladavine Josipa Broza Tita, Vladimira Velebita. Ima dva sina, Duška, koji je arhitekt, i Vladimira, koji je umirovljeni liječnik. Oba sina žive u Švicarskoj sa svojim obiteljima, no doputovali su na otvaranje izložbe. Vera Velebit živi u Zagrebu.
O samom otvaranju, o značenju izložbe kaže: “Za mene je svaka tatina izložba kao da je prva. Sjećam se svakog otvaranja izložbe na koje bismo kao djeca odlazili. Bilo je to gotovo svake godine, tata je puno radio. Dobili bismo novu odjeću, nove cipele, vladalo je veliko uzbuđenje. U zlatno doba prodavao je mnogo slika, na svaku prodanu stavljene bi bile markice i mi bismo se zajedno veselili”.
Majka Ljubica
Prisjećajući se oca, kaže: “Bila sam njegov omiljeni model, na izložbi su moji portreti kada mi je bilo jedanaest pa šesnaest godina. Na jednoj nas je slici naslikao sve zajedno i onda je izrezao tu sliku i svakom podijelio njegov portret. Brat je bio najmlađi i on je naslikan s majkom, prikazan kako se naginje na nju”. Na izložbi je i slika majke Vere Velebit, Ljubice Becić, dok je bila šest mjeseci trudna s njom. “Prikazana je sa svoja dva brata. Bilo je to prvi put da je moj otac došao upoznati majčine roditelje, nisu se ranije poznavali. Moji su se oženili, naime, za vrijeme rata. Upoznali su se u Beogradu. Otac je jednom prigodom susreo svoje prijatelje, književnike i umjetnike, kako čekaju ispred apoteke. Kad ih je upitao koga, odgovorili su da čekaju Ljubicu Jokanović, vrlo zanimljivu ženu i da će s njom prošetati do Kalemegdana. Moja je majka u Beču završila farmaciju, kao prva farmaceutkinja iz Bosne i Hercegovine, to je bila senzacija. U Beograd je iz Bosne došla nakon ubojstva Franza Ferdinanda, jer je nastao kaos i njezina ju je obitelj poslala u Srbiju. Moj ju je otac odlučio pričekati sa svojim kolegama i zaprosio ju je petnaest dana nakon što ju je upoznao. Kako je brzo dobio premještaj u Bitolj kao nastavnik crtanja, ona je otišla za njim”.
Vera Velebit 1953.
Njezin je otac, potom, upoznao vlasnika francuskog magazina L’Illustration koji se tiska u velikim nakladama. Po narudžbama L’Illustrationa tijekom rata radio je kao ratni reporter na bojišnicama u Srbiji i na jugu Balkana, među mnogim prizorima koje je zabilježio najpoznatiji je onaj u kojemu kralj Petar I. napušta Staru Srbiju na dvokolici s volovskom zapregom i na putu prema Prištini susreće njemačke zarobljenike, nastao u studenome 1915. godine. “Puno je ljudi stradalo pri tom povlačenju u kojemu je sudjelovao i moj otac. Edmond Rostand je napisao pjesmu po tom prizoru. Ima više verzija ovog prizora, moj sin ima skicu. Nažalost, iz Vojnog muzeja Beograd nisu poslali neke od radova koje smo željeli pokazati”, kaže naša sugovornica.
Vera Velebit rado se prisjeća anegdote kako je Vladimir Becić znao igrati šah s prestolonasljednikom Aleksandrom, Petrovim sinom. Dogovor je bio da ako slikar izgubi, mora mu naslikati portret, a ako bude obrnuto, Becić će dobiti skupocjeni sat. Pobijedio je Becić, dobio sat, no svejedno je naslikao i portret. Vladimir Becić proživio je i Drugi svjetski rat. No, nije više nikada slikao ratne prizore, nego se okrenuo drugim temama po kojima ga i danas poznajemo, pejzažima, aktovima, mrtvim prirodama, portretima. “Da, tata se nije kasnije bavio ratnim prizorima. U doba kada je bio ratni reporter, moja se starija sestra već tada rodila, i majka se povukla s njom preko Krfa u Francusku, živjele su u Parizu i Nici. Majka je tečno govorila njemački jer je i studirala u Beču, francuski nije, ovaj je jezik naučila s vremenom silom prilika. No, lako je našla posao jer je većina muškaraca bila na frontu”, kaže naša sugovornica, koja se rodila u Zagrebu 24. prosinca 1920. godine.
Vladimir Velebit sa suprugom Verom i dvojicom sinova stiže u London kao novi jugoslovenski ambasador 1953.
Fizička sličnost
A kako je bilo odrastati s ocem slikarom? “Imali smo divno djetinjstvo, bila sam privilegirano dijete koje je uživalo u mladosti. Jedino što je moj tata rano umro, sa 68 godina. Bio je bonvivan, volio je društvo, svoje prijatelje, izlaske. Nažalost, srce je popustilo.”
Vera Velebit žena je izuzetno lijepih crta lica. Nalikuje majci. “Ne, ja sličim na tatu, kao i moj mlađi sin Duško, koji me jednom dočekao u Ženevi s bradom kakvu je moj tata znao nositi, i zapanjila me sličnost. Vladimir, pak, sliči na svojeg oca, i po temperamentu i po licu.”
Krleža u posjetu
Vladimir Becić prvo je studirao pravo, potom umjetnost, u umjetničkim ga je nastojanjima podržao njegov ujak Albert Predojević, koji je kasnije oženio najstariju sestru Vladimira Becića. Na izložbi je i Predojevićev portret: “Moj tata je bio veliki slikar i sjajan portretist, bio je sretan kad je stvarao bilo u pejzažu bilo kod kuće. Živjeli smo svi u Blažuju jer je ispočetka vjerovao da može živjeti od slikarstva”.
Vera Velebit često je bila model ocu
Među ostalim u posjet im je dolazio i Miroslav Krleža. “Znao je dolaziti u Blažuj kod nas (ostao je sačuvan i jedan Krležin portret iz Blažuja, op.a.), sjećam se da je jednom došao, bilo je to 1937. ili 1938. godine, jeli smo unutra i bilo je jako hladno, pa smo Krleža i ja oboje obukli kapute. I kasnije smo ostali u kontaktu, no ne onoliko koliko sam željela”. Pisac je izuzetno pohvalno pisao o ovom slikaru, “da, o tati je lijepo pisao, da se malo slikara može s njim mjeriti”. U Blažuju je Vladimir Becić često radio obiteljske portrete: “Brzo je slikao. Jednom ga je moja mama došla posjetiti u atelje, imala je kišobran pod jednom rukom i rukavicu u drugoj ruci, odjevena u krzneni kaput. Zamolio ju je da se zaustavi, i naslikao je njezin portret, koji je također na izložbi, za tri i pol sata. Mama ga je podržavala, svugdje su išli zajedno, uz njega bi sjedila i čitala ili sjedila i slušala nešto”.
Presnimka stare fotografije
Život u metropolama
No, Becić je shvatio u jednom trenutku života da ne može živjeti isključivo od slikarstva i u to doba je dobio ponudu za profesorsko mjesto na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u Ilici. “Bilo je to 1926., bilo mi je tada šest godina, i sjećam se selidbe”. Bilo ih je troje djece. Je li itko od njih krenuo očevim stopama? “Moj brat, ali je imao uvijek osjećaj da je pod utjecajem oca, i to je bio problem”, kaže naša sugovornica. Ona je, pak, učila jezike, što joj je kasnije dobro došlo, sa suprugom Vladimirom Velebitom, diplomatom, puno je putovala po svijetu, živjeli su u više metropola.
Ratno vrijeme
Govori tečno talijanski, engleski, francuski, no, kako kaže, uvijek se nekako osjećala najsretnije kada bi od stranih jezika govorila talijanski. A poznanstvo sa suprugom objašnjava: “Bio je trinaest godina stariji od mene. Upoznali smo se u Gradskom podrumu na jednoj prijateljskoj večeri, zamolio me za ples. No, ništa ozbiljnije nismo započinjali, počeo je rat, on je otišao u partizane. Ipak, povremeno smo se viđali, odlazili na večere, u kino. Nakon rata radio je danonoćno, bio je vezan uz Josipa Broza Tita koji ga je imenovao za pomoćnika ministra vanjskih poslova, radio je sa strancima koji su često dolazili... Tek kasnije smo se ozbiljnije vezali”, kaže Vera Velebit koja je sa suprugom provela šest sretnih desetljeća braka.
“Moj muž je bio oficirsko dijete, selio je iz mjesta u mjesto, tako da je dobro upoznao cijeli prostor tadašnje Jugoslavije.” Odrastali su zapravo jako različito? “Da, unatoč svemu dobro smo se slagali, i njegovi su me roditelji voljeli.” Tijekom rata, njezina je majka pomagala poznatoj humanitarki Diani Budisavljević koja je spašavala djecu iz ustaških logora. U svojem je dnevniku kao neke od najbližih suradnika izdvojila Ljubicu Becić, i njezine kćeri Veru i Miru. “Pomagali smo joj pri spašavanju djece, podignut joj je spomenik u Beogradu, zaslužila ga je i u Zagrebu. Poznavali smo se od ranije, jer su njezine dvije kćeri, slučajno se poklopilo, išle u razred s nama, jedna s Mirom, druga sa mnom. Jelka, prijateljica moje sestre, par dana nakon maturalca bila je kod nas, a zajedno smo išli u Sarajevo.”
Vladimir Velebit u Londonu 1953.
Churchill
Poslije rata udala se, dakle, za diplomata Vladimira Velebita. Tito joj je, s kojim su se često nalazili, kaže, ostao u dobrom sjećanju: “On je jedan fini čovjek, jako simpatičan, osvajao je svojim šarmom i ljepotom. Jovanka je bila simpatična, skromna i pametna. Posjetila nas je u Rimu kada je u talijanskoj prijestolnici moj suprug bio u svojstvu diplomata. Bila je s nama petnaestak dana, dvadesetak, vodili smo je po Italiji, da malo vidi”. Je li to bila dolce vita, taj njihov život? “Nije bio dolce vita, ali jedan prijatan život. Ja sam bila jako sretna i obilazila sam talijanske galerije, moj muž nije toliko jer su nas Talijani znali izbjegavati radi pitanja Trsta. No, bili smo zajedno, djeca i mi, Vladimiru je tada bilo osam godina, Dušku šest. Bili su već dečkići.”
Godine 1953. otišli su u London: “Tu nam je bilo ljepše, moj suprug je pronašao neke poznanike iz rata, često su nas vikendima pozivali na ladanje, družili smo se. Tito je želio da ga moj muž predstavlja kod kraljice Elizabete, koja je okrunjena u lipnju te godine, bio je to jedan krasan događaj, sjećam ga se i dan danas. Mislila sam da je ona starija od mene, kasnije sam saznala da je mlađa”. Njezin je suprug, boraveći u Londonu, uspostavio i kontakt s Winstonom Churchillom, i kasnije je bio i sudionik povijesnog susreta Tita i Churchilla u Napulju.
“Da, odgodio je put kako bi se našli, susreli su se zatim u Napulju, postoji fotografija susreta na kojoj su njih trojica. Churchill je bio veliki čovjek, mene je impresionirao. Imao je simpatičnu ženu, plemkinju”, sjeća se Vera Velebit jednog od brojnih poznanstava koje je ostvarila tijekom života.
Vera Velebit, presnimka starih fotografija