Bog je stvorija čovika, a Zadar Košarku.
Rečenica kojom se diče brojni Zadrani krasila je kultnu dvoranu Jazine dok su u njoj padali europski velikani, a u to je vrijeme ‘bog‘ zadarske košarke bio Krešimir Ćosić. Čovjek ispred svog vremena, ikona hrvatske, europske i svjetske košarke, legenda čiju ćemo 30. obljetnicu smrti obilježiti u nedjelju, 25. svibnja.
U Zadru i danas ime Krešimira Ćosića zvuči kao sveta riječ. Ćosić je bio više od sportaša. Bio je vizionar (kako na terenu, tako i na trenerskoj klupi), intelektualac, vjernik, diplomat i prije svega – čovjek koji je živio po vlastitim pravilima, čak i kada su ona značila plivati protiv struje. Čovjek o kojem se govori s poštovanjem koje graniči s mitom, ali iza tog mita stoji istina – Ćosić je bio jedan od najvećih koje je hrvatski sport ikada imao.
Naslovi sa Zadrom i zvjezdani status
Iako ga danas svi pamtimo kao Zadranina, Ćosić je zapravo rođen u Zagrebu. Rođen je 26. studenog 1948., a u Zadar se seli s obitelji kao dvogodišnjak. Vrlo rano je pokazao da je stvoren za velike stvari. Visok, okretan i iznimno inteligentan, u mladosti se isticao ne samo visinom nego i neobičnim osjećajem za igru.
U tadašnjoj Jugoslaviji košarka još nije imala status koji će steći baš zahvaljujući i Ćosiću, ali Zadar je već svetište te igre u bivšoj državi. U prvu momčad Zadra ušao je sa svega 17 godina i brzo je postao zvijezda o kojoj su svi govorili. Sa Zadrom je u četiri godine osvojio tri prvenstva Jugoslavije (1965., 1967., 1968.), a fantastične igre brzo su ga dovele do reprezentacije s kojom prve medalje osvaja 1967. godine kao 19-godišnjak. Mediteransko zlato u Tunisu i svjetsko srebro u Urugvaju bili su samo početak berbe medalja u nacionalnom dresu.
Brigham Young University i mormonski put
I umjesto da uživa u zvjezdanom statusu koji su mu donijele fantastične igre, Krešimir Ćosić odlučio je ići drugim putem. Godine 1969. otišao je u Sjedinjene Američke Države, na Brigham Young University (BYU) u saveznoj državi Utah. Bilo je to nevjerojatno rijetko u to doba – da jedan Europljanin ide igrati sveučilišnu košarku u SAD. No, Ćosić nije bio običan igrač. Bio je prvi neamerikanac koji je postao All-American, dio najbolje momčadi sveučilišne lige (NCAA).
Kada je stigao na BYU, nije bio svjestan da je riječ o sveučilištu koje vodi Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana (mormoni). Nije znao za postojanje strogog kodeksa ponašanja koji zabranjuje alkohol, duhan i nalaže moralni život. Unatoč početnom šoku, Ćosić je odlučio ostati, prilagoditi se i na kraju se 1971. godine krstiti u crkvi, što je označilo početak njegove religijske preobrazbe.
Tijekom njegovog igranja na BYU-u, sveučilište je doživjelo značajan porast popularnosti košarke. Zbog velikog interesa publike, izgrađena je nova dvorana – Marriott Center. Postoji izreka koja ilustrira njegov utjecaj: ‘Stan Watts ju je izgradio, Marriott ju je platio, a Krešo ju je napunio‘.
Koliko je dobro igrao, najbolje će reći podatak da je Ćosić je dva puta biran na draftu za NBA ligu. Najjači timovi svijeta željeli su ga u svojim redovima kao studenta treće i četvrte godine.
Izabrali su ga na NBA draftu 1972. Portland Trail Blazersi, a zatim ponovno 1973. Los Angeles Lakersi. Unatoč tim ponudama, odlučio je ostati vjeran svojim uvjerenjima i vratio se u Jugoslaviju kako bi nastavio karijeru i služenje svojoj zajednici.
Nakon povratka u domovinu, Ćosić je preveo Mormonsku knjigu i druge svete spise na hrvatski jezik, čime je omogućio širenje vjere u regiji. Bio je ključna figura u uspostavljanju mormonske Crkve u tadašnjoj Jugoslaviji, posebno u Hrvatskoj.
Njegov izbor vjere izazvao je iznenađenje i kontroverzu u domovini, ali Ćosić je ostao dosljedan sebi – tiho i nepokolebljivo slijedio ono u što je vjerovao.
Povratak u košarkaški vrh
Nakon povratka iz Amerike, Ćosić se vratio u svoj Zadar gdje je prvi put zasjeo i na trenersku klupu. Vodio je momčad i igrao, ali se ipak vrlo brzo vratio samo igranju iako je bilo potpuno jasno da Ćosića čeka i fantastična trenerska karijera ako se za nju odluči nakon umirovljenja od igranja.
A onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Uz Zadar, jedna od najjačih momčadi tadašnje jugoslavenske lige bila je ljubljanska Olimpija. A junak naše priče u istoj je sezoni igrao za Zadar, a u Olimpiji, u koju nije mogao prijeći jer mu Zadrani nisu dali ispisnicu, obnašao je ulogu trenera i sportskog direktora. Nezabilježen je slučaj da je netko napravio nešto slično, a Ćosić je najprije spasio Zadrane od ispadanja iz lige, a potom trajno prešao u redove ljubljanske momčadi s kojom će, kao i svuda gdje je igrao, raditi čuda.
Povratak u domovinu značio je, naravno, i povratak u reprezentaciju. Ćosić je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao čak 303 utakmice, a kolekcija medalja koju je osvojio s njom je zaista impresivna. Osvojio je sve što se moglo osvojiti. Europski prvak bio je tri puta (1973., 1975. i 1977.), svjetski dva (1970. i 1978.), a zlatom se okitio i na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine. Impresivnom broju zlata dodajmo i osam odličja srebrnog i brončanog sjaja koje je osvajao na tri najveća natjecanja.
Nakon Olimpije, Ćosić se otisnuo u inozemstvo zaigravši za Bolognu, a igračku je karijeru zaključio u Ciboni koju je vodio do prvog naslova prvaka Jugoslavije 1982. godine, upisavši se tako zauvijek u povijesne knjige još jednog košarkaškog velikana. Nakon toga, odlučuje se potpuno posvetiti trenerskom poslu.
Trener koji je promijenio sve
Ćosić je, posvetivši se samo trenerskom poslu, odmah donio svoj jedinstveni stil i viziju na teren. Prvi trenerski angažman nakon kraja igračke karijere bio je u splitskoj Jugoplastici, gdje je sezoni 1983./84. bio na čelu stručnog stožera. Tamo je stekao reputaciju trenera koji razumije razvoj mladih talenata i inovativne košarkaške strategije, što je kasnije postalo prepoznatljivo obilježje jugoslavenske košarke. Baš tada, kao trener Jugoplastike, prvi je put imao priliku na djelu vidjeti mladiće koji će za nekoliko godina obilježiti košarku i Splitu, Jugoslaviji, a potom i Hrvatskoj donijeti velika slavlja.
Svoj je trenerski nastavio u inozemstvu, gdje je vodio nekoliko klubova s velikim ugledom. U sezoni 1987./88. bio je trener talijanskog velikana Virtus Bologne, a potom je preuzeo grčki klub AEK s kojim je radio u dva navrata, od 1988. do 1989. i ponovno od 1990. do 1992. godine. U svim ovim klubovima ostavio je dubok trag svojim stručnim pristupom i naglaskom na tehničku i taktičku pripremu igrača.
Posebno značajna bila je njegova uloga na čelu jugoslavenske reprezentacije od 1985. do 1987. godine. Kao izbornik, vodio je reprezentaciju do brončanih medalja na Svjetskom prvenstvu 1986. u Madridu i na Europskom prvenstvu 1987. u Ateni. No, njegov najveći doprinos nije bio rezultatski, naprotiv, mnogi su bili vrlo nezadovoljni njegovim rezultatima smatrajući da su bronce ispod renomea jugoslavenske košarke.
Ćosićev je doprinos bio taj što je uveo mlade perspektivne igrače poput Vlade Divca, Tonija Kukoča i Dina Rađe pomladivši tako reprezentaciju i stvorivši temelj za momčad koja će u godinama pred njima dominirati europskom i svjetskom košarkom. Iako je taj potez izazvao određene kontroverze, pokazao se kao vizionarski, jer je upravo ta generacija kasnije donijela zlatne medalje na europskim i svjetskom prvenstvu, srebro na Olimpijskim igrama u Seulu, a mnogi smatraju da bi bila jedina koja bi mogla ozbiljno parirati čuvenom Dream Teamu na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine.
Diplomat u službi Hrvatske
Iako će ga svi prvenstveno pamtiti kao košarkaša, Krešimir Ćosić nije ostavio dubok trag samo na terenu i uz njega. Njegovo djelovanje u diplomaciji bilo je jednako značajno, osobito u presudnim trenucima za Hrvatsku početkom 1990-ih.
Nakon što se povukao iz aktivnog trenerskog posla, Ćosić je 1992. godine imenovan prvim zamjenikom veleposlanika Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako nije bio karijerni diplomat, njegov ugled, obrazovanje i poznavanje američkog društva – stečeno studiranjem i životom u SAD-u – činili su ga idealnim predstavnikom mlade države u osjetljivom međunarodnom trenutku.
U vrijeme kada je Hrvatska bila u ratu, Ćosić je u Washingtonu intenzivno lobirao za američko priznanje Hrvatske, ali i za humanitarnu pomoć te diplomatsku potporu međunarodne zajednice. Njegova retorika bila je uvjerljiva, a prisustvo karizmatično – znao je govoriti kako Amerikanci razumiju, i znao je prenijeti poruku o borbi za slobodu i neovisnost.
Jedan od značajnih trenutaka njegove diplomatske karijere bio je i nastup u američkom Kongresu, gdje je govorio o agresiji na Hrvatsku i upozoravao na zločine koji se događaju. Njegovo osobno iskustvo, status sportskog velikana i moralni autoritet bili su snažno oružje u borbi za međunarodnu afirmaciju Hrvatske.
Posebno je važno istaknuti da je Ćosić svoju diplomatsku dužnost obavljao i dok se već borio s teškom bolešću – limfomom. Unatoč pogoršanju zdravstvenog stanja, nije odustajao od svojih zadataka, a rad u veleposlanstvu u Washingtonu obavljao je sve do posljednjih mjeseci života.
Njegov diplomatski angažman često je ostajao u sjeni njegovih sportskih uspjeha, no ljudi koji su s njim surađivali u tom razdoblju često naglašavaju da je Ćosić upravo u toj ulozi pokazao nevjerojatnu požrtvovnost, domoljublje i viziju. Bio je simbol moderne, otvorene Hrvatske, intelektualac, sportaš i diplomat.
Bolest i odlazak u legendu
Godine 1995. dijagnosticiran mu je rak limfoma. Ćosić se borio tiho, kao i sve ostalo u životu. Nije tražio sažaljenje. Umro je 25. svibnja 1995. u 47. godini života. Njegova smrt potresla je naciju, a osobito njegov Zadar. Pokopan je u Zagrebu, ali sjećanje na njega ne prestaje. U Zadru se danas nalazi dvorana koja nosi njegovo ime, a FIBA ga je uvrstila u svoju Kuću slavnih 2007., dok je u Kuću slavnih američke košarke primljen 1996. godine.
Krešimir Ćosić bio je intelektualac u dresu, filozof s loptom, čovjek koji je odabrao put kojim se rjeđe ide. Čovjek koji će zauvijek, potpuno zasluženo, nositi epitet jednog od najvećih hrvatskih sportaša.
Da ga bolest nije prerano uzela, možda bismo ga danas zvali ministrom sporta, predsjednikom HKS-a (sigurno ne bi dopustio ovakav sunovrat koji doživljavamo), ili čak veleposlanikom u UN-u. Ali i bez toga – Krešo je besmrtan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....