Prvo se čuje smijeh. Za njim dolaze Ina i Dag. Različite generacije, odrasli u različitim kulturama i na drugačijim jezicima, preko 5000 kilometara jedan od drugoga. No, dijeli ih malo toga, svakako ne smisao za humor. Imali su ga vremena testirati. Znaju se još od 2014., od samih početaka: Inina početka u Hrvatskoj i Dagova početka volontiranja. Te 2014. Dag Oršić, profesionalni fotograf iz Zagreba, odlučio je volontirati. Poklopilo se da je imao vremena i želje nekome ga pokloniti. Nije odredio kome, usmjerila ga je prijateljica kada mu je rekla da nevladina organizacija Centar za mirovne studije baš tada ima natječaj za volontere.
Nikada dotad nije niti čuo za njih, ali je odlučio probati. Rad s tražiteljima azila? Zašto ne? Dopalo ga je podučavanje hrvatskoj jezika dva puta tjedno u Prihvatilištu za tražitelje azila Porin u Zagrebu. U prvoj grupi tražitelja azila koju je učio hrvatskome bio je Inayatullah Jiskani, nadimkom Ina. "Bio je najbolji učenik. Svaku novu riječ bi zapamtio i bio je znatiželjan. Često su satovi počinjali s njegovim: 'Imam pitanje...' Nije mu bilo jasno zašto crveno vino zovemo crnim, a blond kosu plavom ili zašto imamo nedosljednosti u gramatici. Ali, tada nije htio govoriti pune rečenice jer je perfekcionist i nije mu se sviđalo da griješi", sjeća se Dag.
"Prva rečenica koju sam naučio na hrvatskom je 'kako koka kaka'. Eto što me učio", smije se Ina.
"Dobro sam te naučio, vidiš da još uvijek pamtiš", uzvraća Dag i pojašnjava svoju metodu: "Shvatio sam da ljudi teško uče iz knjige jer su to bile raznovrsne grupe, neki su bili obrazovani, neki nisu, pa sam smišljao sintagme koje lako ulaze u uho, i to se pokazalo uspješnim."
Ina dolazi iz Pakistana i govori svoj materinski jezik urdski, zatim hindski, sindski, pandžapski, saraiki i engleski. Diplomirao je marketing i kako je radio za autoindustriju u Karachiju, multikulturalnom megalopolisu, svladao je sve te jezike zbog klijenata. Za hrvatski kaže da je najteži jezik koji je učio, ali i da je Dag uvijek imao volje i strpljenja pojašnjavati i ispravljati. Poslije satova bi se družili. Ini je bilo dosadno u Porinu, a Dagu je to bilo novo i zanimljivo iskustvo upoznavanja ljudi iz različitih kultura.
"Volontiranje je win-win situacija. Koliko dobiju oni od mene, toliko ja dobijem od njih. Cijeli novi svjetovi su mi se otkrivali", kaže. Upoznao je mnoge volontirajući u Porinu sve od te 2014. pa do prije dvije godine otkad Centar za mirovne studije, odlukom MUP-a, više ne smije pružati podršku tražiteljima azila u Porinu. Koga god od azilanata u Zagrebu pitate za Daga, svi ga znaju. Nekoga je učio hrvatski, nekome je pomogao pronaći namještaj ili odjeću, nekoga je prevozio, nekome pisao dopise. Dobar je s mnogima, no najbliži s Inom.
Većina građana u Hrvatskoj ima stav o izbjeglicama, no istraživanja pokazuju da, za razliku od Daga, rijetki imaju ikakav kontakt s ljudima koji su ovamo došli potražiti zaštitu i sigurnost. A upravo društveni odnosi - prijateljski, susjedski, kolegijalni, partnerski - najčvršće grade osjećaj pripadnosti zajednici i pospješuju obostranu integraciju. Ina je, zbog okolnosti koje nećemo iznositi jer su intimne, morao prebjeći na drugi kontinent. Tu je bio bez posla. Sam. Nije znao jezik. Nije poznavao nikoga.
Zbog takvih su situacija u Švedskoj razvili aplikaciju "Dobro došli" koja omogućava izbjeglicama da se povežu s lokalnim ljudima i pitaju ih što god im treba - kako potražiti posao, gdje se posuđuju knjige, s kim mogu igrati nogomet - a lokalci, pak, nude razne oblike gostoprimstva: poziv na ručak, obilazak grada, razgovor. U Hrvatskoj su aplikacija "Dobro došli" ljudi poput Daga.
"Što vas je zapravo spojilo?" pitam.
"Ima neka frekvencija", kaže sasvim ozbiljno Ina i rukom pokazuje na prostor između Daga i njega.
"Ja ništa ne osjećam", brzo odgovori Dag i obojica se glasno nasmiju.
"Evo, ovo nas je spojilo", doda, misleći na smijeh. "Smijeh je brzi put za upoznavanje i zbližavanje. Način na koji se šališ ima veze s načinom na koji razmišljaš, a mi smo tu bliski."
No, Dag dobro pamti situaciju kada nisu dijelili smijeh. Bilo ih je nekoliko na kavi i Ina im kaže da je dobio negativno rješenje zahtjeva za azil. Bio je već godinu dana u Porinu iščekujući odluku koja tražiteljima azila određuje život. Dag se na to uozbiljio i odmah počeo naglas razmišljati kako se Ini može pomoći kada mu je neko od prisutnih rekao da se Ina zeza. Dobio je azil. Ostat će u Hrvatskoj. Ina se smijao svojoj šali, a Dagu nije bilo do smijeha, kaže da su mu tada suze počele ići od olakšanja.
Kada već razgovaramo o tome što su dobro zapamtili u svome prijateljstvu, Ina prepričava: "Zaredao je baš neki val negativnih rješenja o azilu u Porinu i bilo je jako deprimirajuće i stresno. Strah me bilo što će biti sa mnom. Tad mi je Dag ponudio da odemo na more. Kako? Tako, kaže, skupimo se i idemo. I otišli smo na njegovu jedrilicu, nikada prije nisam bio na brodu. Zaboravio sam na sve brige i život se opet činio lijepim. Ta dva dana mora u tom trenutku ne mogu se ni s čim platiti."
Iako mu je Dag bio glavni izvor saznavanja kako funkcionira naša birokracija i koje su društvene norme, Ina se i sam snalazio. Kada je počeo živjeti u unajmljenom stanu u kvartu u kojem nikoga nije poznavao i još nije imao posao, bio je usamljen. Išao bi u park i sjeo na klupu nadajući se da će mu se netko pridružiti. Redovito bi se to i dogodilo, netko bi stariji sjeo i razgovor bi krenuo. "Najlakše mi je tada bilo razgovarati sa starijim ljudima jer sporije govore, a i ne zanima ih odakle sam, važno im je da imaju s kim pričati. Tako sam vježbao jezik, ali i učio o društvu."
Otkako je dobio azil, Ina gotovo cijelo vrijeme radi kao prevoditelj, no volio bi raditi u svojoj profesiji i s Dagom često bistri razne ideje o mogućem zajedničkom biznisu. Ne žuri im se, Ina ionako ne ide nikamo iz Hrvatske.
Riječi dobrodošlice
Obitelj Mohammad je 1. kolovoza 2019. lansirana u novi život. Izbjegli su iz Sirije 2014. zbog rata i četiri su godine proveli u Turskoj. To nije razdoblje za sjećanje. Yousef, koji je u Siriji bio vozač kamiona, i supruga Berivan, pa čak i najstarija, tada desetogodišnja kći Zahida radili su u tekstilnoj tvornici da bi se prehranili. Tog kolovoza 2019. došli su u Sisak temeljem EU programa preseljenja u sklopu kojeg se Hrvatska obavezala prihvatiti 250 izbjeglica. Prva osoba koju su sreli u stubištu dok su se još useljavali bila je Lidija Škare.
Lidija je znala da će se u stan poviše njezina useliti izbjeglička obitelj. Nikad prije nije upoznala nikoga od izbjeglica, no znala je što joj je činiti. Predstavila se, zaželjela im dobrodošlicu i rekla da su njezina vrata otvorena ako im što bude trebalo. To je učinila i njezina susjeda s kata Mirjana Dragaš, s kojom njeguje dugogodišnje blisko prijateljstvo i dijeli umirovljeničke dane.
"Rođena sam kao izbjegličko dijete u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Pola moje obitelji u posljednjem ratu bili su prognanici i izbjeglice. S takvim iskustvom, koje imaju mnogi u Hrvatskoj, ljuti me kada vidim kakvo je raspoloženje prema današnjim izbjeglicama. Svi plačemo kada gledamo snimku kolone prognanih iz Vukovara, a kada danas ljudi dolaze goli i bosi, kažemo 'što će nam oni, zašto su dolazili'. Takva me nehumanost potrese", kaže Mirjana.
Između njihovih trojih vrata u ovih godinu i nešto razmjenjivali su se kolači, kave, smijeh, tuga, ohrabrenje. Lidija je s Mohammadima išla na liječničke preglede i s Yousefom dijelila duge sate u bolnici dok je Berivan rađala Yasmin. Mirjana je djeci pomagala sa školskim gradivom. Kada Berivan peče peciva za koja Lidija kaže da nema boljih, djeca silaze kat niže s tanjurićima: jedan za baku Mirjanu, a drugi za tetu Lidiju, kako ih zovu.
"Svatko tko je izgubljen, traži svoj put, svoj GPS. Lidija i Mirjana su naš GPS. One su zid na koji se možemo osloniti", kaže Yousef. No, i susjede se mogu osloniti na njih. "Bilo mi je teško kada su se tek doselili jer mi je suprug preminuo. Kada bih se rasplakala, došao bi netko od djece pozvati me gore na kavu. Čuli bi me i htjeli su mi ublažiti tugu", priča Lidija. Ako im treba poći u dućan, Lidija i Mirjana znaju koga će prvoga zvati. Na početku su se sporazumijevali malo rukama, malo Google translateom. Sada već Mohammadi pomalo govore hrvatski, a pogotovo djeca. Zahida, Estirvan, Lamia i Mohamadali pohađaju osnovnu školu.
Mirjana prepričava kako joj je jedan Siščanin rekao da su to tako dobra djeca da bi bio gubitak za Hrvatsku da odu. Mohammadi bi htjeli ostati, ali to ovisi o tome hoće li Yousef naći posao kojim bi mogao prehraniti obitelj. Do ljeta 2021. imaju plaćen smještaj. I Mohammadi i njihove susjede se brinu što će tada biti. Yousef bi volio i ovdje voziti kamion, što je radio 15 godina u Siriji. I ostati živjeti u istoj zgradi. Zbog Lidije i Mirjane.
"U Siriji imamo izreku: kada je susjedu dobro, i ja sam dobro", kaže Yousef.
Prilog je nastao u suradnji s UNHCR-om Hrvatska, UN-ovom Agencijom za izbjeglice