Prvi put sam ušla u zagrebačko kazalište Vidra i nisam vidjela ama baš ništa. Tu večer održavao se takozvani Party u mraku. Tradicionalno ga organizira Kazalište za slijepe i slabovidne Novi život, ali meni je to bilo prvo takvo iskustvo.
U predvorju je bio totalni mrak. Čula sam mnoštvo muških i ženskih glasova, imala sam dojam da je barem stotinjak ljudi u prostoriji. Žamor. Glasovi su se činili dalekima, prostorija mi se činila jako velika. Uporno sam otvarala oči i trudila se ugledati barem neki tračak svjetla, ali nisam vijdjela ništa. Osjećala sam se izgubljeno. Prišao mi je muškarac grubljega glasa i rekao da se ne bojim. Pružio mi je ruku i rekao da će me odvesti do stola. - Pa kako vi znate kuda idete? - zbunjeno sam ga upitala. - Ja sam slijep, ja ne vidim kuda hodam, ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....