Na prijelazu 2009. na 2010. godinu, na novogodišnjoj proslavi, Petra je upoznala Marka. Petra je za par mjeseci trebala proslaviti 15. rođendan, Marko je imao pune 23. Bio je samosvjestan, siguran u sebe i potpuno očaran Petrom.
- Bio je... odrastao. Drugačiji od mojih vršnjaka, drugačiji od mene. Predstavljao mi je slobodu, mogućnost da se maknem od svega, da dišem. Došao mi je kao neka utjeha, mislila sam da su preda mnom neki bolji dani - priča Petra.
Bila je povučena, nesigurna djevojčica iz krajnje disfunkcionalne obitelji. Živjela je s majkom, osobom s psihijatrijskom dijagnozom i gorljivom pripadnicom Jehovinih svjedoka. Majka je, kaže, bila stroga i mušičava, rijetko je napuštala kuću, očekivala je da se kućanstvo i, osobito, briga o malom bratu obavljaju bez njezina posebnog angažmana. Nije radila, obitelj je živjela od socijalne pomoći u, kaže Petra, groznim uvjetima.
- Bila sam još osnovnoškolka, a sve su obaveze bile na meni. Davala sam sve od sebe da socijalna služba ne odvede brata - nastavlja Petra.
Plod bluda i nečistoće
S Markom je prvi put imala osjećaj da stvari kreću nabolje, imala je uz sebe osobu za koju je vjerovala da će brinuti o njoj, donositi prave odluke i pružiti joj neki bolji život. No, nije. Nakon par mjeseci veze Petra je ostala trudna.
- Marko nije bio sretan, no nekako je prihvatio tu činjenicu. Ali mama... Ona nikad nije prihvatila ni da imam dečka, osobito toliko starijeg od sebe. Bila je izvan sebe od užasa. Kad je čula da sam ostala trudna, potpuno je podivljala. Dijete je zvala “plodom bluda i nečistoće”, stalno mi je čitala Bibliju i zvala me bludnicom - iskrena je Petra.
Nakon što je doznala da čeka dijete, preselila se Markovoj obitelji. Nije to bila sjajna situacija, kaže, ali bitno bolja nego kod kuće s majkom. Međutim, priča, majka se s tim nije mogla nositi: prijavila je policiji protuzakonitu vezu odrasle osobe s maloljetnicom te je Petra završila u domu za djevojke u sličnoj situaciji - one koje čekaju dijete ili su netom rodile, a nemaju podršku okoline.
- S Markom više nisam uspijevala doći u kontakt, možda je zapravo bio sretan kako su se stvari razvile. Bila sam u teškom psihičkom stanju - sama, trudna, bez ikakve ideje što ću - objašnjava Petra.
Rodila je jednog zimskog jutra u lokalnoj bolnici. Čula je kako je dječak zaplakao, ali nije ga vidjela.
- Rodila sam prerano, u 8. mjesecu trudnoće. Bila sam sretna kad sam ga čula, no liječnici su ga odmah odnijeli, nisam ga vidjela ni na sekundu. Tražila sam da mi ga daju, da ga vidim, no rekli su da mora odmah u inkubator - napominje Petra. Da nešto nije u redu shvatila je sljedeći dan. Kad je htjela vidjeti dječačića, liječnik joj je objasnio da je maloljetna te da je njezina majka, umjesto nje, sve uredila s nadležnim službama: odlučila je da njezin sin odmah iz rodilišta ode u udomiteljsku obitelj, a naknadno, vjerojatno, i na posvojenje.
- To mi je bio šok. Sjećam se da sam samo plakala u to vrijeme, prije svega nad svojom sudbinom i svim što mi se događalo - kaže nam Petra. Nastavila je živjeti s majkom, prekinula je školovanje. Ništa nije znala o tome gdje joj je sin niti joj je itko koga je pitala to htio (ili znao) reći.
- Sreća mi se osmjehnula nekoliko tjedana kasnije. Slučajno sam bila pred kućom kad je došao poštar te mi je predao poštu. Među računima bilo je i pismo Centra za socijalnu skrb, u kojem obavještavaju moju majku da je dječak, kojem sam dala ime Luka, smješten kod udomiteljske obitelji u susjednom selu - nastavlja priču Petra. Majka je poludjela kad je shvatila da je Petra otvorila pismo.
Znam da sam mogla bolje
- Vikala je da ne želi imati nikakve veze s tim djetetom i da ne želi da ja imam ikakve veze s njim, da moram ostaviti to zlo iza sebe i početi živjeti u čistoći - nastavlja Petra.
Ne znajući kome bi se obratila, povjerila se prijateljici. Odlučile su da će zajedno pozvoniti na vrata udomiteljskoj obitelji pa što bude - bude.
- Pozvonile smo. Tresla sam se, možda bih i pobjegla da mi se noge nisu odsjekle. Otvorila nam je vrata žena jako ljubaznog izgleda. Rekla sam joj da sam Lukina majka i da bih htjela vidjeti sina. Gospođi je trebalo nekoliko trenutaka da se sabere, a onda nas je pozvala u kuću. Kasnije mi je rekla da se šokirala mojim izgledom. Znala je da je Lukina majka mlada djevojka od 15 godina, ali ja sam izgledala još i mlađe, mislila je da imam 12-13 godina - napominje Petra.
Udomiteljica, teta Zlatka, postala je jedna od najpozitivnijih osoba u Petrinu životu. Počela je svakodnevno viđati Luku. Nadležni Centar odobrio joj je viđanje djeteta svaki dan po dva sata, ali, kaže, kod tete Zlatke je znala biti po cijele dane.
- Brinuli su i o meni kao da sam njihova kći, učili su me kako brinuti o djetetu i o sebi. Na večer bih se opet vraćala majci - ističe Petra. Osjećaji prema sinu su, kaže, bili sve jači i jači, a istodobno je, upoznajući život u obitelji tete Zlatke, sve više shvaćala u kakvom se kaosu našla.
- Ljudi iz Centra za socijalnu skrb puno su mi pomagali, razgovarali sa mnom i s mojom majkom i pokušavali sve da se dijete vrati obitelji. Mama nije htjela ni čuti. U jednoj sam fazi vjerovala da je to moguće, čak sam od prijatelja i poznanika, uz pomoć socijalnog radnika, nabavila sve osnovne stvari za dijete i uredila mu kutak u sobi. Ali nije dolazilo u obzir - kaže Petra. I ona sama, dodaje, bila je sve gore. Bila je depresivna, nesretna i usamljena. Vukla je, kaže, i pogrešne poteze, danas zna da je mogla i bolje.
- Jednog dana, ne baš najsretnijeg u mojem životu, vraćala sam se kući i samo me pogodilo: pa što ja to radim? Što će biti s Lukom? Hoće li lutati od udomitelja do udomitelja, od doma do doma? Kakvu mu ja perspektivu nudim? Odjednom mi se sve posložilo, shvatila sam da o njemu još ne mogu brinuti, da ne može živjeti od moje povremene ljubavi, a da godine prolaze. Odlučila sam da moram napraviti što god mogu da ga spasim od života kakav sam ja imala. Osigurati mu da ima nekoga tko brine o njemu, da ima svoju sobu, svaki dan obrok na stolu, da ide u školu, da se igra, da bude bezbrižan, da ima djetinjstvo. Otišla sam u Centar za socijalnu skrb - nastavlja Petra.
Luka je tada već imao tri godine, Petra 18.
Dugo su razgovarali u Centru. Socijalni radnici objašnjavali su joj sve opcije koje ima i posljedice svih odluka koje će donijeti.
- Nisam ih čula. Donijela sam odluku, želim da Luka dobije roditelje. Tražila sam da mi daju dokumente i da potpišem da se slažem da Luka ide na posvojenje. Plakala sam... - iskrena je Petra.
Petra danas ima 23 godine. Zaručena je i, kaže, u sretnoj vezi. Sa zaručnikom živi u inozemstvu, zaposlena je i vodi miran život. Radi kao čistačica, uči jezik i namjerava upisati večernju školu. Njezin zaručnik radi na građevini. U budućnosti bi, kaže, voljeli imati djecu i živjeti kao normalna obitelj.
- Ono što sam učinila ne mogu zaboraviti. Znam da sam za njega donijela najbolju odluku. Ali teško je. Tu je ta praznina koja se ne da ispuniti. Često se uhvatim kako se zagledam u nekog dječaka na cesti i pomislim: ovako danas vjerojatno izgleda moj Luka. Ili vidim neku igračku i pomislim kako bi se Luka tome razveselio. Ima dana kad ne mogu ni o čemu drugom misliti, kad poželim nestati. Posebno me te misli zaokupe oko blagdana i u siječnju, kad mu je rođendan. Pitam se ima li proslavu, je li mu lijepo. Jer ja zapravo ne znam ni gdje je ni kako mu je, ne znam ni je li živ - priča Petra.
Pokušava ovih dana stupiti u kontakt s nadležnim Centrom za socijalnu skrb, koji je vodio postupak posvojenja. Svjesna je da ne može saznati gdje živi dječak kojeg je rodila niti smije uspostaviti kontakt s njegovim roditeljima. Zakon je tu jasan, a Petra razumije zašto je to tako - radi zaštite djeteta, njegova mira i obiteljskog života. Ipak, nada se da će u Centru moći dobiti barem najopćenitije informacije - da je dječak posvojen u dobru obitelji i da ima lijep život.
Kad Luka napuni 18 godina, moći će u Centru zatražiti svoj dosje i doznati cjelovitu istinu o svojem porijeklu, iako će mu do tada posvojitelji sasvim sigurno otkriti veći dio informacija. Bude li želio, moći će potražiti i kontaktirati sa svojom biološkom majkom.
Dvoje djece
- Nadam se da Luka ima krasnu mamu i krasnog tatu i da je sretan. To bi mi donijelo jednu vrstu mira. Ako mi se ikad javi, htjela bih da zna da sam potpisala papire za posvojenje kako bi njemu bilo bolje. Pokušavala sam postati mu mama, koliko to 15-godišnjakinja bez ikakve pomoći obitelji može, ali nije išlo. Nisam mu imala što ponuditi, osim djetinjstva kakvo sam i sama imala - napominje Petra.
Luka je se, posve sigurno, više ne sjeća. Ne zna što mu posvojitelji kažu o njoj, no nada se da mu govore barem približno istinu. Ona, pak, od Luke danas ima uspomene, i lijepe i bolne, i nekoliko fotografija.
- Često ih gledam - sebe i Luku kako se igramo, kako šećemo, kako se zabavljamo kod tete Zlatke. I, znate, danas na tim slikama ne vidim majku i dijete. Vidim samo dvoje djece...