ŽIVOT PETERA FLORIJANČIČA

Pobjegao je od Gestapa, lažirao smrt u Alpama, patentirao 400 izuma i družio se s najvećim zvijezdama

Uspomena na nevjerojatan život Petera Florjančiča, najvećeg slovenskog izumitelja koji je preminuo sredinom studenoga u 101. godini
Peter Florijančić lijevo na fotografiji
 Snap Photo Library

Kao dijete, bio sam Tarzan. Skakali smo s drveta na drvo i valjali se u blatu i travi. Cijelo lice bilo bi mi prljavo od blata - izrezao sam čarapu, stavio je na ruku, njome obrisao lice i ono bi opet bilo čisto. Danas sportaši koriste taj 'izum' kako bi s lica obrisali znoj, ispričao je jednom Peter Florjančič. Bila je to tek jedna od kratkih crtica o njegovu prvom izumu, onih koje su sačinjavale životnu priču koja je trajala čak 101 godinu. Završila je, nažalost, sredinom studenoga, no i dalje inspirira - ne samo zbog samih izuma koje je dao čovječanstvu u zalog, nego zbog pouke o ljubavi, neustrašivosti i strasti prema životu ostavljene svima koji je žele poslušati. A doista bismo trebali naćuliti uši. Takve životne priče ne čuju se često. Bio je toga svjestan i sam njezin kreator - ustvrdio je kako bi se i Alfred Hitchcock pomučio napraviti film o njegovu životu.

Ovo je naš skromni pokušaj da prepričamo ono što je praktički neprepričljivo. Peter Florjančič, najpoznatiji slovenski izumitelj, rodio se 5. ožujka 1919. godine u Bledu. Taj "kralj bledske džungle" odrastao je u moćnoj, bogatoj obitelji koja je, kao i on u ostatku svog života, prštala kreativnošću. Njegov djed bio je gradonačelnik Bleda od 1895. do 1906. godine, svjestan da Bledu ne trebaju samo hoteli, već i sva ostala infrastruktura - od škole i željezničke postaje do doma za starije i nemoćne. Upravo za njegove vlasti uz jezero i njegovu okolicu sagrađene su brojne vile. Peterov ujak Ivan Kenda, koji je također obnašao dužnost gradonačelnika, direktno je kumovao razvoju Bleda u modernu turističku destinaciju.

"Većina hotela u Bledu bila je u vlasništvu moje obitelji. Ujak je posjedovao dvorac, djed hotel Triglav i hotel Union, majka hotel Europa, restoran Savica i Villu Anu, a teta dvorac Jelovica. U to vrijeme, Bled je bio praktički naš!", ustvrdio je kasnije Florjančič. Zahvaljujući takvom okruženju, njegovo je djetinjstvo bilo šarenije nego ono druge djece. Još kao mali kretao se u visokom društvu koje je pohodilo tu slavnu destinaciju, čak je svirao harmoniku Karađorđevićima. I kasnije tijekom života prisjećao se kako se zacrvenio od srama kad mu je kraljica dala poljubac u znak zahvalnosti. U školi je bio loš, barem osnovnoj. No "iskupljivao se" zavidnom inovativnošću i domišljatošću. Majka ga je, primjerice, kudila jer je brisao nos u rukav pa si je izradio posebne štitnike za rukave kako bi mogao ustrajati u toj navici. Bio je uspješan i u sportu. Naime, kad mu je bilo samo 16 godina, postao je najmlađi član tadašnjeg olimpijskog tima. Natjecao se u skijaškim skokovima na zimskoj olimpijadi u Njemačkoj 1936. godine. Kad je završio natjecanje, osobno mu je čestitao Heinrich Himmler.

Nažalost, to neće biti njegov prvi i zadnji susret s nacistima. Da ima smisla i za biznis, dokazao je kad je, u 18. godini, nakon što je upisao tekstilnu školu te radio u tvornici Jugočeška, nanjušio koliko novca ima u tekstilu te je osnovao svoju tekstilnu tvornicu. U njoj je materijale tkao na razboju koji je sam osmislio te je postao najmlađi tkalac Kraljevine Jugoslavije. Nakon što je kraljici poslao jedan od šalova koje je istkao, prometnuo se u službenog dobavljača tkanine za kraljevsku obitelj. Ubrzo se novac počeo slijevati u njegovu smjeru, no on ga je bezobrazno - kao i u ostatku svog života - tratio. Tijekom invazije 1941. godine on i njegova obitelj nakratko su završili u koncentracijskom logoru, a onda je dvije godine kasnije, 1943., mobiliziran u njemačku vojsku. Trebala ga je zapasti ruska fronta. No Florjančič je imao drugačiji plan, onaj koji će mu obilježiti cijeli život. Dezertirao je, i to u velikom stilu. On i njegov prijatelj (za kojeg je tek kasnije saznao da je Amerikancima dojavljivao informacije o Gestapu) glumili su turiste koji idu na skijanje u susjednu Austriju, a tamo su - na padinama planine Hahnenkamm - lažirali svoju smrt. Za Gestapo - i ostatak svijeta - umrli su u lavini. Da je ipak živ, nije rekao ni svojoj obitelji, koja ga je čak pokopala na Bledu. Znao je da bi, ako nacistički režim dozna, mogli platiti svojim životima, pa im je istinu - da je ipak živ i zdrav - otkrio tek nakon rata.

image
Peter Florjančič
ALES CERNIVEC/Delo

U svakom slučaju, nakon "glumačkog debija" dvojac je odskijao preko ledenjaka u neutralnu Švicarsku. Florjančič je sa sobom ponio puno gotovine, no strahovao je da bi to Švicarcima moglo biti sumnjivo - ne bi se uklapalo u prizor koji je želio postići, onaj siromaha koji bježi. Sve je pobacao kod granice, a zatim se uputio u Bern i završio u kampu za izbjeglice. No njegov stvaralački nagon nije zamro, dapače, bujao je. Nedugo nakon opisanog podviga patentirao je tkalački stroj koji su mogle koristiti i osobe s invaliditetom i na njemu zaradio 100.000 švicarskih franaka, ili u njegovu prijevodu, "dovoljno za tri luksuzne kuće". Nije ih kupio, nego je navodno "zbrisao" ravno u St. Moritz, u najluksuzniji hotel, i sve potrošio. Bio je to samo jedno od bogatstva koje će zaraditi pa potratiti. Novo poglavlje svoje životne priče Florjančič je ispisao u Zürichu. Naime, u tom je gradu upoznao svoju buduću suprugu Verenu, model i glumicu.

"Od trenutka kad sam vidio Verenu, vuklo me k njoj. Bio sam beskrajno zaljubljen u nju, želio sam je upoznavati cijeli svoj život. Živjeli smo kao par, ali i kao individualci, i bili blagoslovljeni s dvije divne kćeri. Bio sam oženjen za nju 70 godina", govorio bi za nju, a ona ga je opisivala kao čovjeka "čudesne mašte" kojeg "interesira sve". Godine 1946. par je otišao u Monte Carlo. No umjesto da tamo provedu dva tjedna, kao što su planirali, proveli su 15-ak godina. Upravo tamo se dogodio jedan od sudbonosnih susreta u Florjančičevu životu.

"Moraš biti u pravo vrijeme na pravome mjestu", rekao je kasnije, kad su ga jednom prilikom pitali koja je tajna izumiteljskog uspjeha. Naime, kad je u ljeto 1947. lješkario uz bazen u Beach Hotelu, njegova je kći slučajno pošpricala vodom Illhamyja Husseina, egipatskog pašu i suradnika kralja Farouka. Idući dan je paša, koji nije imao djece, pozvao Florjančiča na večeru u svoju hotelsku sobu. Tamo mu je, na što se ovaj zagrcnuo, nonšalantno ponudio da kupi njegovu kćer, no Florjančič je imao protuprijedlog: poslovnu suradnju. U tom je trenutku već imao nekoliko uspješnih patenata iza sebe - penkalu sa šest boja, vezove za skije i upaljač s bočnim paljenjem, koji je Sean Connery koristio kao James Bond u filmu "Dr. No". Očekivano, Florjančič je, nakon što je pridobio pašu, postao još smjeliji.

"S takvim pristupom kraljevskim sredstvima mogao sam izumiti i razviti što god sam htio. On je shvaćao inovaciju i financirao je i moje pogreške", reći će kasnije. No Florjančič je isto tako i promatrao. Upravo to - promatranje - izdvojit će kao još jednu izumiteljsku tajnu. U Monte Carlu je, primjerice, shvatio da žene iz torbica vade parfeme koji su izgledali, kako je rekao, kao "benzinske pumpe". Naime, parfem se tad nanosio pomoću cjevčice prikačene na gumeni mijeh. Florjančič se domislio kompaktne bočice s difuzorom na vrhu kakva se i danas koristi.

"Radio sam i s Elizabeth Arden. Napravio sam raspršivač parfema za nju, a kasnije su ga kupili svi slavni brendovi, uključujući Chanel i Dior", ispričao je, dodajući kako je "ono što žena nosi u torbici vrlo zanimljivo za izumitelja".

image
izum Petera Florjančiča

"Prva stvar koju biste se trebali zapitati jest koje je tržište dobro za vas jer je tržište najvažnija stvar", podučavao je. Ideje su mu samo dolazile, a on nije gubio vrijeme. Jednom je bio na nekoj zabavi, bez olovke i papira, a kad mu je došla inspiracija, ideju je ružem napisao na leđima jedne žene i fotografirao je.

"Na ulicama leži zlato i samo ga trebate iskopati idejama. Ideje su poput lopate", govorio je. Isto tako, imao je i zanimljiv smisao za humor i sklonost nepodopštinama. Jednom je, na putu u Italiji, u hotelskoj sobi satima glasno puštao snimke zvukova seksa, samo kako bi idućeg jutra uživao u pogledima divljenja drugih gostiju. Ili, jednom drugom prilikom, kad je prelazio švicarsko-njemačku granicu, u svoj je automobil postavio zamku za miševe kako bi dočekala znatiželjne prste carinika. Osim "da si na pravome mjestu u pravo vrijeme" i promatranja, govorio je, uspješan izumitelj mora uživati u otkrivanju prepreka, mora vjerovati u sebe i treba se okružiti ljudima koji vjeruju u njega. I da, treba imati sreće.

"Cijeli sam život živio pod sretnom zvijezdom", rekao je jednom. Godine u Monte Carlu provodio je i u druženjima s tadašnjom "kremom" - Frankom Sinatrom, Orsonom Wellesom, Salvadorom Dalijem, Coco Chanel, Audrey Hepburn, Edith Piaf, Elizabeth Taylor... Čak se pojavio i u filmu s Marlene Dietrich iz 1957. godine, "The Monte Carlo story".

"Uvijek su bili zainteresirani za priču o mojem bijegu. Uvijek sam pričao svoju priču", rekao je kasnije, prisjećajući se svog tadašnjeg društvenog života koji se odvijao, kazao je, toliko brzo da bi smoking "istrošio" u jednom tjednu. Prijateljevao je i s kraljem Faroukom, koji je često posjećivao Monte Carlo. Ovaj ga je jednom pitao što želi za rođendan i Florjančič je odgovorio da mu se sviđa Aston Martin. Na dan rođendana, automobil ga je čekao ispred kuće - u celofanu s mašnom. Florjančičev cijeli život bilo je zapravo jedno veliko putovanje. Živio je i u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj...

"Imao sam pet državljanstava, 43 automobila i najdužu putovnicu. Profesija izumitelja prisilila me da provedem 25 godina u hotelima, četiri godine u automobilima, tri godine u vlakovima, godinu i pol u zrakoplovima i godinu na brodovima", otkrio je u svojoj biografiji. U svom penthouseu u Firenci na kaminu je navodno držao dalekozor kako bi mogao gledati što rade njegovi susjedi. U Montreuxu mu je susjed bio Charlie Chaplin. Zajedno su pijančevali.

"Bacite me bilo gdje na svijetu, i u roku od godine dana zabavljat ću vas tamo u svojoj kući", znao se hvaliti. No njegov život se nije svodio samo na luksuz, glamur i spačke.

image
izum Petera Florjančiča

"Kad smo radili, onda smo stvarno robijali. Radili smo dan i noć. Bavio sam se glazbom, no kada bi tvrtka ili osoba za koju sam radio nazvala, otišao bih na avion tamo gdje sam trebao biti. Timski duh mi je uvijek bio važan. Imao sam sreće što sam radio s najboljim timovima tog vremena. S ljudima koji su bili geniji i vizionari", rekao je. Sve njegove ideje teško je i prebrojati. Patentirao je 400 izuma, od kojih je njih 41 i realizirao, odnosno oni su zaživjeli. Među njima su i okviri za dijapozitive (koje je kupio Kodak), stroj za injektiranje plastike u kalupe i mnogi, mnogi drugi. No nije uvijek išlo glatko. Primjerice, plesački pojas za parove nije uspio. Ni štitnici za pete na cipelama vozača. Nekad bi mu pak nedostajalo vrlo malo. Primjerice, kod plastičnog zatvarača. Njegov prototip bi se rastopio tijekom glačanja pa je povukao patent. Kasnije je plastični zatvarač ipak zaživio jer je netko drugi koristio otporniju vrstu materijala.

"Šampanjac koji smo imali spreman za slavlje, popili smo u tuzi, ne u uspjehu", prisjetio se te epizode. Isto tako, patentirao je i preteču zračnog jastuka, no njegovi su prototipovi uporno eksplodirali.

image
izum Petera Florjančiča

"Tako sam rekao zbogom, povukao patent i zaboravio na njega", ispričao je. Što se tiče odnosa prema onom što bi zaradio uspješnim patentima, Florjančič je bio nepopravljiv. Nije vjerovao u štednju, a kamoli mirovinu.

"Novac ništa ne vrijedi ako ga ne trošite", govorio je, a zatim bi priznao da je imao "sedam kuća, ali sve ih je potratio". "No", reći će, "odlično sam se zabavljao."  A dizajnirao je i kućicu za ptice, kako bi pomogao svojoj supruzi koja je patila od demencije.

"Moja supruga je imala demenciju i ponekad bi odlutala. Tad sam izradio sklapajuću kućicu za ptice i stavio je na prozor kako bi ona mogla cijeli dan promatrati ptice. Posljedično, više nikad nigdje nije odlutala...", prisjećao se. U rodni kraj se vratio 1998. godine. Naime, obećao je svojoj majci da će se vratiti na Bled kako bi tamo umro i bio je uvjeren da neće živjeti dulje od 80 godina.  

"Imao sam odličan život, toliko puno života, puno svih tih stvari. Ponekad se pitam što bih radio kad bih se ponovno rodio. Mislim da bih radio nešto slično", rekao je. Vjerujemo mu. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. prosinac 2020 22:15