MOGU LI USPJETI?

Pobjegli iz svjetskog žarišta pa u Zagrebu pokrenuli novi biznis: ‘Imat ćemo 300.000 kn prometa mjesečno‘

Bruno i Borna Medić
 Darko Tomas/Cropix
Bruno i Borna Medić, Hrvati sa donedavnom milanskom adresom otvorili su trgovinu u centru Zagreba za vrijeme najstrožih mjera

Petnaestog travnja Borna i Bruno Medić spakirali su svaki po jedan kovčeg i pobjegli iz Milana. Stan u ulici Via Giuditta Sidoli, samo petnaestak minuta lagane šetnje od milanske katedrale bio njihov dom posljednjih šest godina, ali u to vrijeme postao je - svjetsko žarište korone. Crvena zona.

- Ma to vam je bio smak svijeta. Mi nismo više od dva mjeseca izašli iz stana. Ljudi su bili ludi, u gradu je vladala potpuna psihoza. Moj brat Bruno više nije imao predavanja na studiju ekonomije, a ja sam u to vrijeme radio kao strateški menadžer u jednoj modnoj kompaniji. Sve je stalo. U Hrvatskoj je tada bilo 100 slučajeva korone dnevno, a kod nas sto mrtvih na sat. Nije bilo dovoljno lijesova za pokopati sve mrtve. Mislili smo, jednostavno, da ćemo svi umrijeti. Tamo je vladalo potpuno ludilo - priča nam 26-godišnji Borna Medić o naprasnom napuštanju Italije u kojoj je s roditeljima i bratom živio od malih nogu. Kao klinci, Medići su se preselili su u Pordenone, gdje su roditelji Božo i Romana Medić radili s interijerima, a djeca su tamo rasla i školovala se do srednje škole. Kasnije su se preselili u Milano gdje su upisali fakultete, a Borna je u međuvremenu magistrirao u Londonu te se ponovno vratio u Milano, i tu planirao nastaviti svoju karijeru brend menadžera.

No, planove im je pomrsila svjetska pandemija.

"Što ćemo sad? Svijet je stao, mi smo se vratili u Zagreb nakon dvadeset godina. Što ćemo raditi?" priča nam Borna svoja razmišljanja dok ulazimo u novootvorenu trgovinu La Riseria u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, koju je ovog petka otvorio s bratom Brunom. Pomažu, naravno i roditelji. Pravi obiteljski biznis.

"Pričali smo malo s našim prijateljima iz Italije i ispostavilo se da najbolje posluju, čak i unatoč pandemiji, svi oni koji su u prehrambenoj industriji. Moja prijateljica s fakulteta Maria Vittoria ima vlastitu liniju pekarskih proizvoda Dall'Ava Bakery, i to kakvu! Njezin panetonne se prodaje u čuvenom londonskom Harrodsu. S druge strane, njezina obitelj u San Danieleu radi najpoznatiji talijanski pršut San Daniele. Naši obiteljski prijatelji iz Pordenonea imaju mljekaru Dal Ben iz regije Friuli Venezia Giulia, tri puta tjedno prave mozzarellu, a to je samo dva i pol sata od Zagreba. Mi svi volimo jesti i navikli smo na fine talijanske delicije pa nije dugo trebalo da se rodi ideja o pokretanju trgovine s ekskluzivnim talijanskim proizvodima. Osim svega nabrojanog, imamo vrhunska vina iz Veneta, salame iz Piacenze, rižu iz Riserije Merlano, a tjestenine s juga Italije", priča nam Bruno.

Niste baš pogodili trenutak, provociramo. Ekonomija se lagano urušava, na snazi su ponovno najteže epidemiološke mjere, a vi imate svečano otvorenje.

- Ma čujte, nakon one drame u Milanu koju smo proživjeli prije pola godine, meni se ovo ne čini ni ludo ni pretjerano hrabro - smije se Bruno.

A osim toga, dodaje, u Zagrebu nema puno trgovina s talijanskim proizvodima. "Kad smo mi krenuli u to, bio je samo jedan. I cijene su više od naših. Tržište nije zasićeno i tu smo vidjeli svoju priliku. U svakoj krizi je moguće uspjeti. Neki padaju, a drugi se dižu. Tako je to. Primjerice, mi smo na tržište ušli najprije s vinima. Restorani su zatvoreni, ne posluju dobro, pa im je teško plaćati dobavljačima. Dobavljači teže daju robu, tu je naša prilika jer smo novi na tržištu. Mi smo novi, nemamo povijest loših odnosa. I tu je naša prilika. Također, imamo i drugačiji koncept. Ovdje možete kušati 15 vrsta i sireva i nekoliko vrsta pršuta.

Našim kupcima nudimo jedinstveni doživljaj. Uskoro će valjda, i ta korona proći, a onda ćemo priređivati i Aperitivo koji su mnogi od nas zavoljeli prilikom posjete nekom od talijanskih gradova", dodaje.

A koliko ste uložili u svoj biznis?

"Oko 2 milijuna kuna. Nemamo kredite, prostor u Gundulićevoj smo iznajmili, no krećemo s gradnjom poslovnog centra u Pisarovini, gdje će biti svi naši uredi i distribucijski centar. Radimo u suradnji s autentičnim talijanskim proizvođačima i to direktno s tvornicama. Zato i imamo konkurentne cijene. Kad sam došao u Hrvatsku, ostao sam u šoku kad sam vidio da je PDV na hranu ovdje 25 posto. U Italiji je to od 4 do 10 posto. Unatoč tome, mi smo odlučili na sve proizvode imati cijenu identičnu onoj u Italiji."

Pa kako se to vama onda isplati?

"Isplati se. Jer mi imamo puno proizvoda po povoljnim cijenama. To nije dućan za elitu, to je trgovina za sve ljubitelje finih talijanskih proizvoda. Ali po povoljnim cijenama. Evo, u zadnjih tjedan dana prije otvorenja toliko nam je Talijana ušlo u trgovinu, svi se vesele što će moći kupovati poznate brendove, i to po cijenama identičnim kao u Italiji. To nas veseli", priča mladi poduzetnik.

Da pokrijete režije, najam, i plaće, koliko bi mjesečno trebali napraviti prometa, odnosno prihoda?

"Trebali bismo imati od 300 do 400 tisuća kuna prometa. Istražili smo malo tržište i to mi se čini realno s proizvodima koje nudimo jer, kako sam rekao, oni su cjenovno pristupačni svima", priča Borna dok reže fini talijanski pršut i istovremeno podučava svoje djelatnike o tehnikama rezanja.

"Treba znati obraditi pršut, puno se toga baci, a nije baš ni svejedno kako ćete ga narezati. Ovaj naš pršut San Daniele režemo na debljinu od 0,6 milimetara. Koliko sam vidio, ovdje se reže na malo deblje. Ali, ovaj pršut, ne" - govori dok ručno okreće rezalicu iz koje izlaze savršene fete.

A ne bi vi to malo mašinski? Malo je možda praktičnije? Brže...

- Ove Berkel rezalice je teško uopće igdje kupiti. Ne može električna rezalica postići tako savršeni rez, pogotovo kada su u pitanju mekše delicije kao što je, primjerice, kuhana šunka - kaže. Kilogram je 99 kuna, kilogram pršuta 260 kuna. Kažu mi kako su svi zaštićeni oznakom d.o.p. koja znači da je kontrolirane proizvodnje i garantirane kvalitete. Primjerice, svaki ovaj pršut ima pečat San Daniele koji garantira kvalitetu, a to znači da se poštuje i procedura njegove izrade. Imamo dvije vrste, jedan se suši 16 mjeseci, on je slađi, malo mekši, a ovaj drugi 30 mjeseci, on ima malo intenzivniji okus."

A jeste probali Drniški pršut? On je isto zaštićen, a mnogi će reći, da mu nema ravnog po kvaliteti. Po čemu se ovaj talijanski razlikuje od našeg drniškog?

"Nisam jeo baš drniški, moram priznati, haha. Ali, moj dida s mamine strane je iz Primoštena i često smo jeli dalmatinski pršut. Rekao bih da je on malo slaniji od ovog talijanskog. I tvrđi. Talijanski je mekši i slađi", priča nam. Slično je i s vinima, kaže. "Naša hrvatska vina su izvrsna, imamo puno vina vrhunske kvalitete, ali su jako skupa. Svugdje i svijetu vi možete pronaći kvalitetnu butelju vina po vrlo pristupačnim cijenama. U Hrvatskoj baš i ne. Hrvatski vinar ima 10.000 boca godišnje, a Talijani s kojima radimo, i po milijun boca. Kod nas se količinski manje proizvodi i zato je nemoguće imati proizvod s manjom cijenom", tumači Medić. La Riseria se nalazi u centru grada, no obitelj Medić nedavno je kupila zemljište u Pisarovini, gdje će graditi veliki cash & carry centar za distribuciju talijanskih specijaliteta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 09:41