Moslima priča tiho. Isto tako tiho i plače. Svako malo briše suze s obraza, očiju. Njene oči su oči majke koja je izgubila dijete.
Sjedimo u polumraku, na katu kafića u Šidu, u Srbiji, nedaleko od granice s Hrvatskom. Za stolom do nas buka. Društvo se smije, nesvjesno težine tuge koja se nadvila nad naš stol.
“Stišajte se malo”, viče konobarica.
“Ovdje su neki ozbiljni ljudi, iz Unprofora i to”, govori im, misleći očito (i pogrešno) na nas, dokazujući da je vrlo svjesna prisutnosti naših sugovornika, stranaca iz Afganistana. No, nije nam zabranila ulazak u kafić, nešto što smo iskusili 10-ak minuta prije, na drugoj lokaciji.
“Ne dopuštamo ulaz migrantima, takva je politika vlasnika”, objašnjavao nam je konobar nekoliko ulica dalje kad su nam se Moslima (38) i njeno dvoje djece, Nilab (17) i Rašid (15), pokušali pridružiti za stolom. Naše molbe da ih puste, da ćemo samo popiti kavu i popričati, prekinuo je jedan od gostiju.
“Mi jedemo svinje, a oni na nas gledaju kao na svinje!” zasiktao je. Moslima i njena djeca stajali su na vratima. Neželjeni - opet i iznova, predugo.
Negiraju odgovornost
Njihova priča je ona o ljudima bez doma, bez nade.
Izgubili su je, kažu, 21. studenoga navečer, kad je dio njihove obitelji - Moslima i njeno šestero maloljetne djece - prešlo granicu s Hrvatskom, želeći zatražiti azil. No, hrvatska ih je policija, tvrde, odvela do pruge Tovarnik-Šid i rekla da se vrate u Srbiju, a zatim je na njih naletio vlak i smrtno ozlijedio malenu, 6-godišnju Madinu.
Hrvatska policija negira odgovornost. “Postupanje hrvatske granične policije nije na nikakav način utjecalo na uzrokovanje nesreće i stradavanje djevojčice”, naveli su u priopćenju MUP-a, koji inzistira da se nesreća dogodila na srpskom teritoriju.
Obitelj Hussiny je Afganistan napustila prije dvije godine.
- Svi izbjeglice odlaze jer imaju neki problem. Kad netko ima dobar život, ne odlazi, pogotovo ne na ovako težak način, kroz džunglu, vodu, šumu, pogotovo ne obitelji kao što je naša, s mnogo djece - kaže Nilab. Pobjegli su, priča nam, od rata, od činjenice da nisu mogli ići u školu, od situacije koja nije bila sigurna za njihova oca, koji je radio za Amerikance kao sigurnosno osoblje i vozač. U četvrti Kabula u kojoj su živjeli, Mosahiju, eksplozije su bile svakodnevica. Željeli su neki ugodniji, bolji život, htjeli su imati budućnost, i prodali su sve što su imali - automobil, kuću, nakit - te se otisnuli na put. Cilj za 15 članova obitelji - Moslimu i njezina muža, njegovu drugu suprugu te 12 djece - bila je Engleska.
U Srbiju su stigli prije 10 mjeseci. Prije nego što su počela seljakanja po srpskim izbjegličkim kampovima - Bogovađa, Krnjača, Tutin i sada Principovac kod Šida - prošli su dug put od Pakistana, preko Irana i Turske do Bugarske, put obilježen pješačenjima, deportacijama, plaćanjima tisuća eura krijumčarima, prijetnjama. Do Irana im je trebalo mjesec dana. U Bugarskoj su bili kojih osam mjeseci. U Srbiju su ušli iz petog pokušaja.
Kad su napustili svoj dom, njihovo najmlađe dijete imalo je tek pet mjeseci. Madini su bile četiri godine. Bila je premala da bi bila svjesna razmjera odiseje pred njima. No, svaki put kad bi došli u novu zemlju, postavljala je isto pitanje: “Je li to naš novi dom?” Kao i pitanje, i odgovor je uvijek bio isti: “Ne”.
Tri ili četiri dana prije nesreće, njihov je otac došao u Krnjaču u Beogradu, gdje su mu ljudi rekli da Hrvatska daje azil izbjeglicama, pogotovo onima s djecom. Nazvao je Moslimu i ona je odlučila da želi pokušati prijeći granicu. Iz Beograda se uputila u Šid, sa šestero djece i jednim muškarcem iz Afganistana koji se znao služiti GPS kartama. Pričekali su mrak, a zatim uzeli taksi koji ih je ostavio blizu hrvatske granice. Hodali su kroz polje i stigli do točke gdje su odlučili pričekati hrvatsku policiju, kako bi ih uhvatila i odvela u kamp. Bilo je hladno, malu su djecu zagrnuli dekom. Kad je policija stigla, prebrojali su ih, pitali jesu li to njezina djeca. Ona je plačući tražila azil, no nisu je slušali. Govorila im je da mogu deportirati njezinog sina, Rašida, jer je on već velik, te njihova suputnika i molila da njoj i malenima dopuste da ostane s djecom u zemlji, ako ništa drugo barem do jutra. Ne mogu više hodati, govorila im je, gladni su, umorni, premračno je. Povedite me u policijsku postaju i vratite nas u Šid ujutro, molila ih je, no tri policajca rekli su im da pokušaju doći za mjesec dana. Odveli su ih, govori, u veliko bijelo vozilo i zatim do pruge. Posvijetlili su im baterijom i rekli da će tim putem doći u Srbiju.
Po sredini tračnica
Hodali su tek nekoliko minuta, po sredini tračnica, kada su shvatili da im s leđa dolazi vlak. Razbježali su se, vlak je počeo kočiti. U kaosu, na prvu, svi su se okupili oko Rubine (8). Vlak ju je zakačio nekim dijelom. A onda je Rašid shvatio da nema Madine. Pomislili su da stoji negdje sa strane, zvali su je, no nije bilo odgovora. Počeli su svijetliti mobitelom i pronašli je, na podu.
“Bila je oblivena krvlju. Nije mogla disati ”, pričaju nam u suzama.
Hrvatski policajci su, govore, i dalje stajali na mjestu gdje su ih ostavili. Moslima je rekla njihovu suputniku da ih pozove u pomoć. Došli su do mjesta nesreće, koje je, uvjerena je obitelj, bilo u Hrvatskoj, strpali ih opet u bijelo vozilo i odveli u, kako tvrde, neko selo. Tamo je bilo još policije, a ljudi su gledali s prozora obližnjih kuća. Hrvatska policija je pozvala hitnu pomoć, no od trenutka nesreće pa do dolaska liječnika, tvrdi obitelj, nitko nije provjerio kako je Madina, je li živa ili mrtva, diše li.
Zaključani u bijelom vozilu
Kad je došla hitna, prepričava Nilab, jedan od policajaca rekao je Moslimi da može ići s Madinom jer joj je majka, no dvije liječnice joj to nisu dozvolile. Opet su ih zaključali u bijelo vozilo. Kucali su iznutra, ispitivali što je s Madinom, no nije bilo odgovora. Vrata su se otvorila tek kad je hitna otišla. Nisu im rekli je li djevojčica živa ili mrtva, samo su im kazali da su je poslali u Srbiju, u poznatu bolnicu u Beogradu. Moslima je tražila adresu, no policajci su rekli da to mora pitati srpsku policiju. Zatim su ih opet stavili u bijelo vozilo i odvezli do mjesta nesreće. Vlak je još uvijek bio tamo, srpska policija je ispitivala vozača. Hrvatski policajci su im rekli neka idu tamo, da ih srpska policija može odvesti gdje god žele, možda u njihov izbjeglički kamp.
Srpska policija tražila je Moslimu da čeka. Trebao je doći netko od visokopozicioniranih ljudi iz policije kako bi im postavio neka pitanja. Rekla im je da više ne može ostati tamo zbog malenih. Izgubila je jednu kćer, kazala je, ne želim izgubiti i drugu djecu. Naposljetku ih je srpska policija odvezla u policijsku postaju u Šidu.
Tamo su stigli oko ponoći. Nazvali su oca, rekli mu za nesreću i da je Madina u bolnici. Otac je u jedan u noći otišao u centar za izbjeglice Miksalište u Beogradu, gdje su mu rekli da pričeka jutro, da će provjeriti što se događa. Ujutro je policija u postaji u Šidu rekla Moslimi da je Madina u Hrvatskoj. Da nije u Srbiji, potvrdili su i ocu u Miksalištu. Obavijestili su ga da njegova kćer više nije živa.
Nekoliko dana kasnije pojavilo se pet djelatnika Komesarijata za izbjeglice i migracije Srbije i naložilo obitelji da odu s njima na granicu s Hrvatskom kako bi potpisali papire i preuzeli tijelo. Madinu mogu pokopati u Šidu, rekli su im. Obitelj nije željela pristati na to. Htjeli su je pokopati u Beogradu, u skladu s muslimanskim običajima. Otac se nudio sam platiti prijevoz tijela svoje male kćeri - koje je još uvijek bilo u istim cipelama, istoj odjeći, prekriveno krvlju - no ovi nisu željeli pristati.
“Htjeli su nas zastrašiti. Ako je ne pokopate ovdje, govorili su, deportirat ćemo vas, ocu su rekli da će ići u zatvor i da imaju zakon koji im dopušta da je pokopaju sami”, priča nam Nilab. Na kraju su im dali četiri boce vode kako bi oprali tijelo. Pokopali su je u šest sati poslijepodne. Madinin grob nije označen.
“Otišli smo u Europu jer je ovdje mir, jer je ovdje dozvoljeno biti čovjek. No, gdje je to? Postoji, ali ne za izbjeglice, ne za Madinu, samo za njihove ljude”, govori Nilab.
Potpisati papire
Prije pogreba, nadležni su obitelji nudili dvije opcije - Krnjaču ili Tutin. Nakon pokopa, i to se promijenilo. Beograd više nije bio u igri, mogli su ili u Tutin ili u Principovac. Odabrali su ovo potonje. Tutin bi, s uspomenama na Madinu, bio previše bolan.
Grob su posjetili nekoliko puta. Moslima je ljubila zemlju i plakala.
Svaki dan sjećanja na Madinu sve su življa. Koju je riječ kad izgovorila, kako se smijala, s rupicama na obrazima, na njene velike, lijepe oči.“Majka me ispituje zašto ju je izgubila, zašto se to dogodilo. Ja nemam odgovor na to pitanje”, priča Nilab.
No, obitelj je uvjerena da se to moglo spriječiti.
“Hrvatska je policija bila okrutna. Da nas nisu deportirali te noći, da su nas pustili do jutra, u nekoj policijskoj postaji, ne bih izgubila kćer”, govori nam, dodajući da bi pitala policajce zašto su im to učinili, zašto su ubili njenu kćer. Nilab se nadovezuje, govori kako je hrvatska policija gledala nesreću, da su policajci znali kad vlakovi dolaze i odlaze.
“No, poslali su ih natrag s malom djecom. Mislim da oni misle da smo mi životinje. No, ja mislim da su oni životinje. Madina je bila kriva jer je došla u Europu, jer želi život, budućnost? Zašto su ih ostavili na pruzi kad znaju da je opasno, znali su za vlakove. Nije problem je li to bilo u Hrvatskoj, ili Srbiji, ili nekom drugom mjestu, u Americi, bitno je to zašto su ih ostavili na toj pruzi, po noći, po tom vremenu” ispituje Nalib.
Obitelj i dalje želi u Englesku. No, ako i uspiju doći tamo jednog dana, govore nam, to za njih neće biti sretan trenutak. Da su uspjeli svi zajedno, govori Moslima, bio bi. Ovako, bez Madine, neće.
“Da sam znala da će se ovo dogoditi, nikad ne bih otišla iz Afganistana”, govori Moslima.
Rastali smo se s njima na cesti kod postaje u Šidu. Nilab i Rašid su krenuli, no Moslima je zastala i pogledala prema nama, zadnji put tog dana, a zatim otišla. Hoće li ta žena više ikad biti sretna? Hoće li ikad doći do te Engleske, i reći malenoj koju su morali ostaviti u dalekom Šidu: “Da, Madina, stigli smo. Ovo je naš novi dom”.