BILA JE NA DNU

Potresna ispovijest Pločanke: ‘Spavala sam u parku, nisam imala što jesti, a onda me jedna stvar spasila‘

 Desa Jelavić
Ovisnost nosi sa sobom jako ružne stvari, ne zato što je čovjek loš, nego zato što mora podmiriti svoju potrebu, kaže Desa Jelavić

Pločanka Desa Jelavić na najbolniji je način spoznala svoju životnu misiju koju već dva desetljeća provodi u Međugorju, pomažući u rehabilitaciji nezbrinutih trudnica, zlostavljanih žena i djece, u prevenciji ovisnosti i brojnim drugim situacijama u kojima unesrećene žene traže utjehu, nadu i životni smisao. Desa je djetinstvo provela u Pločama, a potječe iz jedne gračke obitelji, koja joj je, na prvi pogled, pružala sve potrebno za sretan život, piše Dubrovački vjesnik.

Lijepa riječ nakon osude

Što je nedostajalo jednoj mladoj i lijepoj djevojci, odličnoj učenici, pa da svoj i život svoje obitelji pretvori u pakao?

- Na prvi pogled imala sam sve preduvjete za sretan i ispunjen život. Obitelj koja me je voljela, prijatelji, lijepo djetinstvo. No, kako su godine prolazile, ja sam osjećaja sve veći nemir. Rasla sam u obitelji koja nije molila Isusa, ali moja duša je tijekom djetinstva bila dotaknuta. Patila sam u želji da otkrijem smisao života, gledala sam kako umiru ljudi oko mene i čovjek se upita, duša se upita, što se događa? Nisam samu sebe prihvaćala, mislila sam da manje vrijedim, jer ne mogu naći odgovore na životna pitanja. Tražila sam spas i smisao. Počela sam se bojati života, smrti, vlastitog ludila, jer misliš da si drugačiji od svih, nitko o tome ne razgovara. I tako sam krenula za heroinom. Heroin ubije strah, a meni je upravo to trebalo. Misliš da si spašen, ali nisi. Ta je faza moga života trajala dugo i mene i moju obitelj je to poprilično uništilo. Bila sam uhvaćena u zamku ovisnosti i bilo je pitanje kako izaći iz toga. Ovisnost nosi sa sobom jako ružne stvari, ne zato što je čovjek loš, nego zato što mora podmiriti svoju potrebu i onda sebi dozvoljavaš neke stvari koje inače nikada ne bi. Svaki ovisnik gubi svoje dostojanstvo, ulazi u ropstvo i u tom ropstvo počinje raditi stvari nedostojne čovjeka.

image
Desa Jelavić

Situacija je izgledala gotovo bezizlazna. No, smogli ste snage za temeljiti životni preokret. Što se dogodilo?

Sve je postalo neizdrživo pa sam na kraju potražila pomoć. I to nije bilo dobrovoljno, nego pod teretom okolnosti. Izbačena sam iz kuće, moja kćerka bila je tek rođena, spavala sam u parku u Pločama i pokrivala se novinama, nisam imala što jesti. Dakle, dotakla sam dno. I kada se sve srušilo, djelatnica Centra za socijalnu skrb u Pločama, Jadranka Bušurelo, koja mi je puno pomogla, odvela me u Međugorje, u Majčino selo. Došla sam na razgovor kod časne sestre Bonifacije. Razmišljala sam o tome kako sam sve zaribala, kako su me svi napustili i odlučila sam joj sve reći. Neka me i ona potjera. Međutim, nakon moga monologa, časna je rekla: „Ljubavi moja“. Bio je to šok za mene. Nakon svih osuda i zgražanja, netko se prema meni odnosi potpuno drugačije. Moje srce odmah je odgovorilo. Sestra Bonifacija mi je iskreno rekla da o problematici droga ne zna puno, ali me uputila na jedan bračni par koji je upravo izašao iz Zajednice Cenacolo, ali je i dalje ostao pomagati potrebitima, u znak zahvalnosti.

Blagoslov sestre Elvire

Nakon što se upoznao s mojom situacijom, otac te obitelji mi je rekao: „Dese moja, trči koliko te noge nose, upravo ti odlazi zadnji vlak“. Dok smo se vraćali u Ploče, zbrajala sam dojmove, još nisam bila potpuno svjesna svega što se dogodilo. A onda mi se, uz pomoć Duha Svetoga, kako sam kasnije spoznala, sve osvijestilo. Rekla sam sebi: „Pa ti imaš ogroman problem! Za njega zna cijeli svijet, jedino ti nisi potpuno svjesna“. I tako sam odlučila da idem u Zajednicu. Od toga trenutka do danas, niti jedan put nisam bila u dilemi da se predomislim, doživjela am oslobođenje.

image
Desa Jelavić

Kakva ste iskustva stekli u Cenacolu i koliko vam je to značilo za izazove koji su kasnije uslijedili?

U Cenacolu sam provela četiri godine. Upoznavala sam Riječ Božju. Teško je kad čovjek sebe vidi u istini, ali je potrebno da spoznaš tko si, kakav si, da bi mogao izaći iz toga. Bog će ti staviti ogledalo ružne istine o tebi, ali će ti istovremeno dati ljubav i snagu da to prevladaš, dok će ti đavao također pokazati sve zlo koje činiš ali će ti pokušati usaditi beznađe i uvjeriti te da iz njega ne možeš izaći. Odlučila sam se za Božju istinu, prije ulaska u Cenacolo spremala sam se u Majčinu selu šest mjeseci sa sestrom franjevkom Bonifacijom Barbarić, koja me je zavoljela, a ja sam nastojala opravdati povjerenje. Nastavio se moj put učvršćenja vjere sa stalnom molitvom: „Gospodine, molim te, kad si me obradovao svojom ljubavlju, kad si mi dao da izađem iz mraka i kad si mi dao želju da to dijelim drugima, daj mi mogućnost da se vratim u Međugorje i tamo nastavim djelovati“. Poslije četiri godine sestra Bonifacija me pitala želim li joj pomoći jer namjerava otvoriti zajednicu za žene u problemima. Željela sam odmah poći, ali nisam mogla bez odobrenja i blagoslova sestre Elvire, osnivačice Cenacola, koja je tada bila u Južnoj Americi. Ponovno sam se obratila Gospodinu da mi da znak kako trebam postupiti. Kada se vratila, sestra Elvira mi je dala blagoslov i istaknula kako je to moj put, a moja misija je moja obitelj. Tako se moja mater nakon 30 godina ispovijedila, moj se pokojni brat krstio, moja kćer je preobraćena…

I tako je počeo 20 godina dugačak put u Zajednici Majka Krispina u Međugorju.

Nije sve teklo glatko. Misiju smo počeli u Majčinu selu, dobili smo jednu kuću na korištenje, ali smo je u jednom trenutku morale napustiti i sve je došlo u pitanje. Opet sam Gospodina zamolila za pomoć. Imamo jednu kutijicu u kojoj se nalazi oko 900 citata iz Starog i Novog zavjeta. Zovemo je Božji dragulji. Prvi put sam izvukla poslanicu Rimljanima 8.31. gdje Gospodin kaže: „Ako sam ja s tobom, tko će biti protiv tebe“. Ništa mi to nije značilo i nastavila sam se brinuti. Drugi put sam izvukla isto, ali moja je tvrdoća ostala. Kada sam i treći put izvukla istu poruku, shvatila sam koliko je Bog bio milostiv, jer mi je tri puta morao ponoviti poruku. Kupili smo kuću i teren, jer nam je jedna gospođa iz Irske ostavila sto tisuća eura za žene u potrebi. Kasnije smo nadopunjavali sadržaje pa žene imaju brojne mogućnosti da se realiziraju. Ovdje shvaćaju da su sposobne, rade lijepe stvari, suvenire, dekupaž itd., stječu znanja koja im mogu koristiti u kasnijem životu.

image
Desa Jelavić

Vratit ću se u moj Gradac

U radionicama otkrivaju talente koje im je Bog dao, ali su bili zatrpani načinom njihovog starog života. Žene dolaze i odlaze i to vrijeme nije određeno, tu su dok Bog ne otvori neko rješenje za njih. Jedna osoba ovdje je već deset godina. Bog je namijenio spasenja svakom stvorenju, dolaze žene svih vjera, vrata su otvorena svakome, jer ako netko ne zna da je Krist umro za njega, mi znamo, nikog ne prisiljavamo one su slobodne, ne moraju moliti, tu se osjeti ljubav, zajednica se o njima brine, ovdje je sve besplatno, one se počnu mijenjati, stjecati povjerenje, netko ih voli.

Desa nam priča i o dojmovima nakon dva desetljeća rada u Zajednici.

Ja sam ovdje 20 godina u svojoj stvarnosti. Pitala sam se zašto je Bog odabrao mene, nekadašnju ovisnicu, ženu s brojnim problemima. Zaključila sam da On najbolje poznaje moje srce, moje predanje i koliko mi je stalo da pomognem ženama. Nema boljeg mjesta koje bi me ispunilo, dalo duhovne radosti, i poticaja. Zajednica je danas narasla, utemeljena je na molitvi i želji da se svaka unesrećena žena dovede do izvora spasenja, a to je za nas vjernike Isus Krist. To se dogodilo meni. Puno molim jer molitva iscjeljuje ljudsko biće, odvaja ga od bilo kakvog ropstva i uvodi u novost života. Molim za svoju obitelj, za moga sina i dvije kćeri i za sve oko mene. U slobodno vrijeme pišem pjesme i odem na more, u moj Gradac, gdje se jednom namjeravam vratiti za stalno...

Spas za nezbrinute žene

Zajednica Majka Krispina pruža pomoć i rehabilitaciju nezbrinutih trudnica, zlostavljanih žena i djece, pomoć u prevenciji ovisnosti i sl. Krispina je bila časna sestra franjevka koja je živjela početkom 20. stoljeća. Život je posvetila pomažući ljudima, posebice onima s kožnim bolestima, pa je u njezinu čast tako nazvana Zajednica u Međugorju. Zajednica broji pet članica, od kojih su dvije časne sestre i tri laike. Jedna od laika je Desa Jelavić, koja je ujedno i dopredsjednica Zajednice. Djeluju isključivo od donacija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. travanj 2022 05:58