Silvija Luks, jedno od najprepoznatljivijih televizijskih lica proteklih desetljeća, preminula je danas u 79. godini, javilo je Hrvatsko novinarsko društvo.
Prvi honorar zaradila je s 14 godina kad je ocu, filmskom redatelju, pomogla pisati tekst za dokumentarac "Djeca riječke luke", a u njemu je i spikirala. Kao srednjoškolka radila je na školskom radiju, pisala je za tadašnji Plavi vjesnik, a kad je maturirala, otišla je u Francusku.
U Zagrebu je završila pravo, u Parizu francuski jezik, na Oxfordu engleski, a sa Sorbonne vratila se s poslijediplomskim u rukama. Kao studentica je 1966. pobijedila na natjecanju fakulteta u govorništvu u Beogradu. Vrlo brzo dogurala je do intervjua s brojnim svjetskim političarima i zvijezdama. Razgovarala je s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom, francuskim predsjednicima Jacquesom Chiracom, Francoisom Mitterrandom, Josipom Brozom Titom, premijerkom Indije Indirom Gandhi, Carlom del Ponte, slavnim Japancem Akirom Kurosawom, Josephine Baker...
"Ničega se što sam kao novinar u životu stvorila ne odričem. HRT-ova arhiva prepuna je mojih emisija, feljtona, intervjua, dokumentarnih filmova i serijala. Nikada me u životu ni jedan sugovornik ni bilo tko o kome sam snimala emisiju ili film nije tužio sudu", rekla je prije nekoliko godina.
U svojoj dugogodišnjoj karijeri bila je novinarka, urednica, voditeljica, a obnašala je i razne čelne dužnosti u medijima, prvenstveno na televiziji, gdje je skupila 45 godina radnog staža.
Jedan od najopasnijih zadataka bilo je izvještavanje iz ratom pogođene Angole.
"Pomaknete li ruku, svaki vojnik ima pravo pucati u vas. Tako je zafijukao metak pored moje glave i ja sam doživjela vatreno krštenje. Shvatila sam i da se baš ništa ne bi dogodilo da je metak prošao malo više ulijevo. I dalje bi bio rat, oni koji me vole rekli bi: ‘Jadna, što joj se dogodilo‘ i plakali bi pet dana, a oni koji me jako ne vole zaključili bi: ‘Što je tražila, to je i dobila. Zašto je išla kad je ovdje bila zvijezda, vodila emisije‘. Kako god, ništa se bez mene na ovome svijetu ne bi promijenilo, pa sam naučila razlikovati bitno od nebitnog", prisjećala se kasnije.
Početkom devedesetih na Yutelu je bila direktorica programa i zamjenica glavnog direktora, a potom prelazi u diplomaciju. U razdoblju od 2000. godine ponovo je na HRT-u, točnije na HTV-u gdje je urednica emisija, komentatorica i mentorica, a jednu godinu kao specijalna dopisnica provodi i u SAD-u. Nešto kasnije postaje i stalna dopisnica HRT-a iz Francuske. Za svoj je rad 2009. godine dobila najviše francusko odličje - Orden viteza.
Na HRT se vratila kao predsjednica Nadzornog odbora.
U mirovini je priznala da je ipak najbolje od svega što je napravila u životu njen jedinac Vibor.
Iako je iza sebe imala tri braka, govorila je da se nikad nije htjela udavati pa joj se baš zato dogodilo da se udavala i previše.
Ni u mirovini nije mirovala, pisala je, snimala dokumentarne filmove i reportaže, pišem scenarije, ali nije ih previše objavljivala.