- Dragi Joso - izvini na intimnosti. Ja ovako bez titula i naslova koji ti pripadaju, pa i bez poze i biranja stila želim spontano i od srca čestitati ti na tvom radu, upornosti i znanju koje te dovelo do vrhunskog cilja. Nisi me iznenadio. Još je dječak Jozo bio pametan, sve je htio znati u tančine i u tome je bio uporan do tvrdoglavosti. Sigurno da su i te osobine pomogle da savladaš prve prepreke, kojih je bilo mnogo. Nisu te mazili i probijao si se sam, znanjem i radom. Ne stojim više pred učenicima da im mogu govoriti o vrijednostima učenja i znanja, sjećajući se tebe, no to prenosim na vlastitu djecu, a pogotovo danas na unučad. Ova skromna čestitka možda i ne dođe do tebe i sigurno je sitnica u moru mnogih od velikih ljudi. Ako je pročitaš, primi to kao odraz moje sreće i moje snažne potrebe da ti čestitam i zaželim da i dalje ustraješ i sačuvaš vlastito čisto i čilo srce.
Čestitka je to nastavnice Vilme Potočnjak upućena bivšem učeniku osnovne škole u Novom Vinodolskom, prof. dr. Josipu Sokoliću, kad je prije točno trideset godina ušao u povijest hrvatske medicine. Tog je zadnjeg dana rujna 1988. kardiokirurg Sokolić prvi put u Hrvatskoj presadio srce i pokrenuo kotač transplantacijskog programa koji danas živi punim plućima.
Upravo po transplantacijama Hrvatska je prepoznatljiva u cijelom medicinskom svijetu, čemu je pionirski pothvat prof. dr. Sokolića nedvojbeno otvorio “vrata raja”.
‘Idemo u to’
- Idemo u to, rekao je profesor i povratka više nije bilo. Sve se dogodilo prilično iznenada. Čak su i pripreme bile gotovo samo ‘teoretske’. No, nakon ove odluke, sve je u hrvatskoj kardiokirurgiji bilo drukčije. Novo srce dobila je Bernardica Đukez i s njim poživjela godinu i pol. U istoj godini obavljene su još dvije transplantacije srca i jedna pacijentica živjela je s novim organom 18 godina - kaže prof. dr. Bojan Biočina, danas predstojnik Klinike za kardijalnu kirurgiju KBC-a Zagreb, tada, ali i danas, sretan i ponosan što je mogao asistirati prof. dr. Sokoliću u tom senzacionalnom pothvatu. Dodaje kako je dodatna zanimljivost bila da prof. dr. Sokolić nikad nije bio nazočan jednom tako kompliciranom zahvatu u nekoj velikoj svjetskoj klinici, a na kraju ga je izveo savršeno.
- Sve je imao posloženo u glavi, svaki trenutak operacije, ali čekala su se ‘idealna vremena’. Tada nam je John Wallwork s Cambridgea rekao: Budemo li čekali na idealne uvjete, nikad neće biti transplantacije. Sokolić je prihvatio izazov, a s klinikom u Grazu imali smo dogovor da će nam pomoći ako nešto pođe po zlu. No, ništa nije bilo problematično kod te prve operacije, na kojoj sam se našao tijekom svoje druge godine specijalizacije, koja je trebala krenuti drugim tijekom, a onda je prevladala kardiokirurgija. Danas sam vrlo zadovoljan tim putem jer zapravo mi se posložilo puno toga, odnosno zatvorio sam svoj puni profesionalni krug jer ne samo da na Rebru radimo transplantacije srca nego smo ugradili i mehaničko srce, imamo banku srčanog tkiva... Profesor Sokolić za mene je neprijeporni uzor jer me je naučio i slobodno misliti, što je u medicini vrlo važno - kaže prof. dr. Biočina.
Da se ne zaborave njegov “lik i djelo”, njegovi Novljani na tridesetu godišnjicu ovog medicinskog pothvata na kući u kojoj je stanovao u Novom Vinodolskom, gdje je i rođen, postavili su u nedjelju spomen-ploču, bračku donaciju.
- U novljanskoj Narodnoj knjižnici uredit će se i ‘kutak’ Josipa Sokolića s njegovim osobnim stvarima, koje će podsjećati sve nas na sugrađana koji je toliko puno dao hrvatskoj medicini - kaže Oleg Butković, sadašnji ministar i bivši gradonačelnik Novog Vinodolskog, koji posljednjih godina intenzivno radi na tome da se tog velikog kardiokirurga sačuva od zaborava. Za vrijeme svog gradonačelničkog mandata odlučio je da se i jedna šetnica u Novom Vinodolskom nazove po prof. dr. Sokoliću.
- Želim da se ne zaboravi njegovo ime i vjerujem da smo na dobrom putu - kaže Butković.
Njegovi su ga Novljani uglavnom zvali Joso, obiteljski je nadimak bio Šarac, a i danas kažu da je bio čovjek jakog duha, koji je znao priznati i svoje slabosti uglavnom citirajući riječi Honoréa de Balzaca: “Sukno našeg života od miješanih je niti, dobrih i loših zajedno”. Da Sokolić nije bio samo u medicini, u Novljanskom zborniku svjedočio je i prof. dr. Dragomir Babić, prenoseći “Josine monologe”. “Znaš da je ovo jugo fascinantno! Prekrasno je, mada neugodno. Veličanstveno je kao i bura, koja je meni još fascinantnija. Sjećaš li se kako smo uzbudljivo doživljavali buru i znatiželjno promatrali uzavrelo more? Novi je prekrasan!” Emocije su to koje je kod Sokolića pobuđivao rodni Novi Vinodolski, kojem se uvijek vraćao i u kojem je proveo svoje posljednje dane nakon što se teško razbolio. Njegovi hvalospjevi na račun Jadrana uvijek su bili uz njega i neprestano je ponavljao kako nismo svjesni ljepota “najljepšeg mora na svijetu”.
Ne čudi onda da je “nagovaranje” tadašnjeg ravnatelja, prof. dr. Mirka Gjurašina, da Sokolić zamijeni beogradsku Vojno-medicinsku akademiju zagrebačkim Rebrom palo na plodno tlo. Nije da na odluku nije utjecala činjenica da je Zagreb ipak bliži njegovu Novom negoli Beograd!
Konačna odluka
- Jozo Sokolić bio je moj prijatelj. U to vrijeme, kao ravnatelj KBC-a, tražio sam šefa kirurgije. Kandidat kojeg sam bio odabrao u međuvremenu je umro, a vođenje ekstrakorporalne cirkulacije bio sam namijenio Stjepanu Pustišeku. U međuvremenu sam čuo da postoji jedan kardijalni kirurg koji se zove Sokolić i da radi na VMA u Beogradu. Jednostavno sam ga nazvao i rekao mu da bih želio da dođe u Zagreb. I to su, zapravo, bili začeci ove transplantacijske ‘avanture’ - kaže prof. dr. Gjurašin.
- Obično bi dolazio vikendom. Kako nije bilo drugog načina, iz svojeg sam džepa plaćao hotel, vodio ga na ručkove, sve ne bi li pala konačna odluka. I stvarno, u jednom trenutku Jozo je rekao: Dolazim! No, tu priči nije bio kraj jer je još mjesecima trajalo da se oslobodi vojske s obzirom na to da je sve morao odobriti vojni vrh. Sa svoje sam strane pokušao sve da Sokolić dođe u Zagreb. Obilazio sam ‘partiju’... Išao sam Juri Biliću, tadašnjem sekretaru CK SKH, i igrao na ego. Rekao sam mu: ‘Jure, ako se to ne dogodi, mi smo izgubili čovjeka koji će proslaviti našu kardijalnu kirurgiju’ - objašnjava prof. dr. Gjurašin.
- Baš kad sam pomislio da je stvar riješena, tadašnji šef urologije, prof. dr. Ljubomir Čečuk, rekao mi je da se Jozo predomišlja. No, brzo sam djelovao. Nazvao sam Ankicu, njegovu suprugu, inače fetivu Splićanku, koja je ipak bila šef u kući. Pao mi je kamen sa srca jer ona je, na sreću, rekla: ‘Ma ni govora, Jozo sigurno dolazi’. Poslije puno sitnog veza, Jozo je napokon stigao na Rebro nakon što mu je grad Zagreb osigurao stan - kaže prof. dr. Gjurašin.
Inače, prije Sokolićeva dolaska u KBC Zagreb nije, naravno, bilo transplantacija, a i velike operacije na srcu radio je hrvatski Švicarac, prof. dr. Marko Turina, koji je na Rebro povremeno dolazio i Züricha. Poglavito je operirao “velike face” poput Ive Latina, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SRH.
Gjurašin kaže da je kao ravnatelj želio da KBC ima svojeg kardiokirurga. - Za Jozu je uvjet dolaska bio da bude šef cijele kirurgije, uključujući i kardijalnu. To je mjesto bilo namijenjeno drugom liječniku, ali odluka je pala i nakon raspisanog natječaja stigao je novi šef - prisjeća se Gjurašin.
Kirurgija je već imala novi prostor i ekstrakorporalnu cirkulaciju. No, trebalo je neko vrijeme da se dogodi i transplantacija srca, i to nakon suradnje s kardiologijom KBC-a Sestre milosrdnice. Baš je iz te bolnice bila prva pacijentica kojoj je u Hrvatskoj presađeno srce.
- Bio sam impresioniran kad mi je profesor pokazao vlastitom rukom ispisan prijevod predavanja Christiana Bernarda iz 1968. godine o tehnici presađivanja srca, ali i skice koje je sam nacrtao. Bio sam počašćen kad mi je sve te originale i poklonio - kaže kardiolog dr. Danijel Planinc, koji je surađivao s prof. dr. Sokolićem praktički od prvog dana njegova dolaska u KBC Zagreb premda je sam radio u KBC-u Sestre milosrdnice. Zapravo je vrlo zanimljivo da su te dvije bolnice davnih godina vrlo intenzivno surađivale i razmjenjivale medicinsko iskustvo.
Planinc dodaje da je profesora upoznao još tijekom služenja vojnog roka, na VMA u Beogradu, kad još nije znao da će jednog dana postati tako dobri suradnici. Dodaje kako je Sokolić na najbolji način dokazao da suradnja više medicinskih institucija u zbrinjavanju teških bolesnika vodi u medicinski napredak. Na žalost, danas je to, moglo bi se reći, nemoguća misija, pa se čak ni jučerašnji nalazi iz jedne sutra ne priznaju u drugoj bolnici!?!
- Često mi je znao reći - uspjeli smo savladati transplantacijsku kirurgiju i nećemo se zaustaviti. Zaista, nismo se zaustavili. Tamo gdje je naš učitelj, veliki kirurg i kardiokirurg, a nadasve gospodin čovjek utro put, mi smo kao njegovi učenici i suradnici nastavili - kaže dr. Planinc.
Koplje iznad svih
- Kao vojni liječnik, nikad nije dobio čin generala, bio je sanitetski pukovnik, ali je zato imao ‘čin’ aktivnog kirurga za srce s velikim stručnim i javnim ugledom. Nije postao ni akademik, ali se trajno upisao u povijest hrvatske medicine - drži dr. Planinc.
- Sjećanja na profesora i nakon 30 godina još su svježa. Kad je došao na Rebro, bio je barem koplje iznad nas. Tu je posložio cijelu kirurgiju, a ne samo kardiokirurgiju. Današnji način funkcioniranja kirurške intenzivne skrbi zapravo je njegova zasluga - kaže prof. dr. Željko Sutlić, danas pročelnik Zavoda za kardijalnu i transplantacijsku kirurgiju KB-a Dubrava. Kakav je Sokolić bio učitelj, pokazuje i činjenica da od šest hrvatskih kardijalnih kirurgija, njih pet vode Sokolićevi učenici.
Gjurašin kaže kako je Sokolić bio strastveni lovac.
- Često sam ga vodio u lov u Novu Gradišku, radeći mu društvo jer mi ta zanimacija baš i nije bila previše draga - kaže bivši ravnatelj i dodaje kako nije bilo fer što u devedesetima Sokolić nije reizabran za šefa kirurgije, što je vrlo teško podnio.
No, prisjeća se i nekih događaja iz Sokolićeva privatnog života i kaže kako se nakon smrti svoje prve supruge ponovo oženio, i to svojom tajnicom Darijom, za koju mnogi s Rebra i danas govore da je bila ljepotica u koju se nije bilo teško zaljubiti. Istina, profesor je imao i konkurenciju jer u Dariju je tih godina bio zaljubljen glavom i bradom Zdravko Mamić.
- Stalno mi je soba bila puna cvijeća koje je Zdravko namijenio Dariji. Za njega se svijet srušio kad se Darija odlučila za starijeg profesora, a ne za ‘mladog i lijepog’ Mamića. No, kako bilo, nakon umirovljenja Sokolić i Darija otišli su živjeti u Novi Vinodolski. Nažalost, profesor je ubrzo umro, a lani je preminula i Darija. Kuća je dobila novog vlasnika, ali spomen-ploča na njoj podsjećat će na velikog hrvatskog kardijalnog kirurga novljanskih korijena.
‘Uvijek je imao vremena’
- Imala sam sreću raditi s prof. dr. Sokolićem na Rebru kao mlada sestra na kardiokirurgiji. Puno je učinio za medicinske sestre jer nas je uvažavao, učio da razmišljamo svojom glavom. Inzistirao je na tome da se sestre stalno educiraju i napreduju - objašnjava diplomirana medicinska sestra Milka Grubišić, danas glavna sestra Zavoda za kardijalnu kirurgiju KB-a Dubrava.
- Sjećam se, svim je sestrama u jednom trenutku dao stetoskope. Bile smo više nego iznenađene jer smo mislile da je stetoskop samo za liječnike. No, on nas je naučio ‘slušati’ pluća, naučile smo čitati RTG snimke... Bio je maksimalno organiziran, nastojeći izbjeći svaku moguću pogrešku. Na svaku infuziju lijepili smo naljepnice kako bi i onaj tko je tek došao u smjenu odmah znao nalazi li se u infuziji i neki lijek, primjerice - prisjeća se Grubišić. Naglašava kako se brinuo za svakog pacijenta na isti način. Uvijek je imao vremena porazgovarati s pacijentima koliko god bio zauzet.
- Vjerojatno i zbog svog siromašnog podrijetla, imao je posebnu empatiju prema običnim ljudima - kaže Grubišić.
- Sjećam se da mu je jednom neka obitelj čijeg je člana operirao donijela malo graha. On je zahvaljivao, a ja sam ga pitala: ‘Profesore, što ćete s grahom?’ Njegov je odgovor bio: ‘Ti ljudi su sirotinja. Taj su mi grah donijeli s puno srca. Kako bih ih mogao odbiti. Kad je već bio bolestan, dolazila sam k njemu doma da mu pomognem. Imao je puno raznih figurica, tanjurića... zapravo, potpuno bezvrijednih stvari. No, na moje pitanje što će mu sve to, samo je rekao: ‘To su sve ljudi, njihove sudbine, to me podsjeća da je svaki čovjek jednako vrijedan pune pažnje i mog znanja da mu pomognem’. Reklo bi se da je profesor sve radio s dušom. Velik, a običan čovjek - kaže Grubišić. Dodaje da nije patio ni za ekskluzivnim, skupim restoranima. Bilo mu je važnije društvo. - ‘Idemo u Kotač. Tamo su dobri ćevapi i ražnjići. Pamtit ću to dok živim - zaključuje Milka Grubišić, prisjećajući se svojeg šefa otprije trideset godina.
Profesor Sokolić, kažu, znao je reći da je sve postigao svojim radom. On sam je, zahvaljujući svojem znanju i vještini, velikodušno drugima “poklanjao” novo srce, točnije novi život, što se pretvorilo i u njegovu životnu misiju.