PIŠE JOSIP NOVAKOVIĆ

PRIČA O MILICAJCU BADŽI IZ DARUVARA Mislio sam da je samo glupi milicajac, a bio je dobar igrač, bistar. U ratu se javio kao dobrovoljac u HV...

    AUTOR:
    • Josip Novaković

  • OBJAVLJENO:
  • 16.04.2018. u 22:45

Ilustracija

Serija tekstova Josipa Novakovića o ljudima koje je susretao, s kojima se družio i prijateljevao. Svima je zajednička jedna stvar - iza njihova života krije se uzbudljiva priča

Rat je već davno završio kad sam jednom prilikom u Daruvaru naletio na čovjeka za kojeg sam mislio da je odavna mrtav. Bio je to jedan stari Srbin, nekadašnji milicajac. Svojedobno su ga osudili za ubojstvo. Ubio je nekog pijanca, Hrvata, u lokalnoj gostionici, dobrih dvadeset godina prije rata. Tog sam čovjeka čak i smjestio u svoj prvi roman, objavljen i u Hrvatskoj.

Taj je Badža, nakon što je ubio onog čovjeka i za to dobio samo tri godine, i dalje bio strah i trepet u gradu. Izgubio je službu u miliciji, ali je postao čuvar u toplicama, u novom hotelu. Obilazio je taj hotel kao nekakva karikatura kauboja kojemu se naprijed objesila trbušina, dok su mu se duge ruke sa strane klatile kao da se sprema svakog časa trznuti revolver. Doduše, više nije smio nositi oružje, ali u to nismo baš bili sasvim sigurni.

U svakom slučaju, nisam ga vidio dulje od dvadeset godina. Čuo sam da je za vrijeme rata, umjesto da se pridruži Srbima u brdima, ostao u Daruvaru. Javio se kao dobrovoljac u Hrvatsku vojsku, ali mu nisu vjerovali. Jednom ga je čak nekoliko ljudi u parku prebilo gotovo nasmrt. Tada je jedan moj prijatelj, Skala, koji je tada bio hrvatski vojnik, naletio na Badžu nasred mosta preko rijeke. Uperio je u njega automat i zaustavio ga. “Stoj!”

Badža je stao. “Što je, nećeš me valjda ubiti?”

“Hoću.”

“Ali ja nisam naoružan.”

“Sada vidiš kako je meni bilo cijeli život. Ne miči se.”

“Što sam ja tebi ikada napravio?”

“Gadiš mi se. Dosta si nas jebao po ovom gradu. Gotov si.”

“Ako me ne ubiješ, platit ću ti pivo svaki put kad se sretnemo.”

“Ti se stalno negdje skrivaš. Neću te više nikad sresti. Čekao sam ovo godinama. Ostvarit će mi se moja najveća želja.”

“Ma, zovi me kad god hoćeš, i ja ću ti bilo gdje donijeti koliko hoćeš Starog češkog. Hoćeš sad popiti jedno?”

“Može, vruće je.”

I tako su se njih dvojica odšetali do najbliže gostionice, pored tržnice, popili nekoliko piva i Badža je preživio. Nakon toga se manje kretao, a više boravio u kući. Počeli su mu i problemi sa srcem.

No, dakle, nakon dvadesetak godina, ugledao sam Badžu usred Daruvara. Pomislio sam da slijedi neugodan susret, i to za obojicu. Pogledali smo se u oči i on me prepoznao. Sve je bilo jasno, nitko nije morao ništa reći, no ipak smo se pozdravili. Kosa mu je još uvijek bila crna i masna. Sitne, žive oči, jake obrve i velik podbradak. Naletjeli smo jedan na drugoga baš ispred Rock Caféa, gostionice koju je nekoliko godina ranije otvorio moj prijatelj iz djetinjstva, Željac. Bio je to oduvijek njegov san. Nakon što smo Badža i ja stisli jedan drugom ruku, predložio sam: “Hoćemo nešto popiti?”.

“Čitaš mi misli”, reče. “Ali ja nemam ni prebijene pare.”

“Nemaš brige. Zato postoje Amerikanci. Ja častim.” Sjeli smo i naručili.

“Dobro je ovo crno”, reče on. “Sad su i ova naša vina postala bolja. Nekad smo pili uglavnom samo bijelo. Valjda se klima promijenila. Sad je i crno dobro.”

Željac se čudio mom društvu.

Ispada da je život ipak složeniji nego što smo mislili da jest. Željac je, da ironija bude veća, pustio da svira Led Zeppelin, “A Whole Lotta Love”. Dugo je štedio da otvori ovaj lokal i sada se kod njega mogao popiti dobar capuccino. Još uvijek je nosio dugu, plavu kosu, iako je premašio pedesetu. Ne znam mnogo ljudi koje je rock uspio održati mladima, ali s njim je to bio slučaj. Za njega je vrijeme davno stalo, kao da nikad nije bilo rata. Kao da je i dalje klinac koji obožava električne gitare. Žalio mi se da plaća puno nameta. Da je to zato što poslovi po gradu ne cvjetaju, pa poreznici cijede one koji išta rade.

“Doktori mi kažu da ne bih smio piti”, reče Badža, “ali, pazi, ja već imam 75 godina i čini mi se da je sve ovo sada, poslije, bonus. Nije mi puno ostalo. Koliko je tebi?”

“Pedeset i devet.”

“Znači šezdeset. Znači, više-manje smo gotovi. Više ne moramo misliti ni o seksu, ni o ratu, ni o smrti...”

“O smrti možda ipak trebamo.”

“Ne trebamo. Ona će sigurno doći.”

“Mislio sam da ćeš ti u Beograd.”

“Ja volim ovaj kraj. Za mene je domovina ovaj kraj gdje živim cijeli život. Tu sam si kupio i grobno mjesto. Nećete me se riješiti ni kad umrem.”

“Zar ti nisi htio Veliku Srbiju?”

“Nemoj o politici, prijatelju. Da se dogodilo, možda. Zato sam i htio da bude velika, da se ne moram micati odavde. Ne volim putovanja. I nemam novca. Nemam ni za kartu do Beograda. A i što bih ja tamo...”

“Sjećaš li se kad smo ono jednom odigrali partiju šaha, pored bazena? Prije skoro pedeset godina.”

“Da. Mijenjao si kraljicu za dva topa i imao si prednost, ali onda sam te ipak matirao.”

“Nevjerojatno”, rekoh. “Za ovo si zaradio još jedno vino.” (Tada sam bio arogantan, mislio sam da je on samo glupi milicajac. A bio je dobar igrač. I vrlo bistar.)

Kako je pio, bio je sve crveniji u licu. Mislio sam si, neće ga ovo valjda ubiti. Bilo je mnogo toga o čemu nismo mogli razgovarati. Sjećao sam se da je on ipak ubio nenaoružanog čovjeka. Vjerojatno nije htio o tome razgovarati. A zapravo nisam znao što se dogodilo. Tko zna? Vjerojatno su se zakačili na nacionalnoj osnovi.

Sada je već Željac puštao neki blues, Joh­na Mayalla, i gledao van, u prazno. Osim nas u kavani nije bilo nikoga. Kao da smo mu Badža i ja rastjerali goste. Badža je i dalje pio vino, a ja capuccino, umišljajući da sam u fazi kad ne pijem. Posjedili smo prilično dugo. Meni je bilo čudno da, evo, razgovaram s jednim od likova iz svog romana koji je u mojoj imaginaciji postao nešto sasvim drugo od onoga što je u stvari bio. Sada se znojio, iako nije bilo vruće - tko zna, možda je imao problema sa šećerom. Mislio sam da će on biti prvi Srbin koji će na nas baciti bombu, no umjesto toga, on je bio i više nego lojalan, kao i još neki ranije vrlo drski srpski siledžije iz grada. Umjesto njih, ratni su zločinci postali miroljubivi ljudi. S ljudima se nikad ne zna.

Naručio sam mu još jedno vino, pozdravio ga i otišao. Izgledao mi je baš razdragano. Možda sam mu osvježio sjećanja na bolju prošlost. Grad se prilično promijenio. Za rata je otišlo puno Srba, ali i Hrvata. A doselilo se bosanskih izbjeglica. Stanovnika je sada manje, puno se kuća prodaje, tvornice su propale. No, ipak još ima ustrajnih, tvrdoglavih ljudi, koji se opiru iskušenju odlaska. Među takvima su moj prijatelj Boris, moj stariji brat i još nekoliko drugih, među njima i Skala.

Navečer, u Rock Caféu je svirao neki bend. Sada je lokal bio pun i bilo je vrlo živo. Unutra mi se od duhanskog dima, buke i neispavanosti od puta malo vrtjelo u glavi. Boris je pio Staro češko, pivo koje se tu proizvodi odavna, kao da je to radi te češke manjine. Navratio je i Skala. Usput, i on je Čeh, no u ratu je odjenuo hrvatsku uniformu, možda zato što ima jasno usađen osjećaj za pravdu. Ni njega nisam dugo vidio. Nije uspio dobiti penziju kao ratni veteran, a nije imao nikakvih drugih primanja. Prilično je omršavio i posijedio, ali nije izgubio kosu. Nije mi bilo jasno kako to da nitko od ljudi ovdje ne ćelavi. Možda su ćelavci kao ja skloniji emigraciji? A ovi s gustom kosom skloniji ostanku? Skala me ranije, kad sam dolazio za vrijeme ratu, ali i kasnije, napadao da sam mason i neprijatelj Hrvatske, tako da sam ga izbjegavao. I sada sam mislio da će slijediti neka njegova tirada, ali nije. Mirno je sjedio, a ja sam mu naručio pivo, jer sam se sjetio da voli popiti. Bio je dobro raspoložen i rekao mi je kako mu je drago da me vidi. Stan svoga oca prodao je u bescjenje i gotovo mu više ništa nije ostalo.

Godinu dana kasnije ponovno sam došao u posjet Daruvaru. Rock Café više nije postojao. Sada je na istome mjestu bila trgovina sanitarijama. Pitao sam Borisa što se dogodilo.

“Željac nije platio najam tri mjeseca pa su ga izbacili.”

“Što ima s Badžom? Viđaš ga?”

“Mislim da je prestao piti. Mislim da je jako bolestan. Možda je čak i umro. Nema ga. Svi su ga zaboravili.”

“A Skala? Što je s njim?”

“Mislim da mu opet nije dobro, posljednjih je nekoliko mjeseci bio u bolnici. Sada je na nekim jakim lijekovima. Prejakim. Kao zombi je. Nema volje ni za što, ne smije piti i živi u domu. Dobiva sto kuna mjesečno za kavu, a tamo i jede. Riža, grah, kruh i jabuke. Ovi koji tamo brinu o njemu maltretiraju ga ako dođe prekasno ili ga uhvate da je pušio.”

“Znači, nikome nije bolje nego prije?”

“Ne”, reče. “A tebi je bolje?”

Preveo: Saša Drach

Izdvajamo