Vrlo rano u životu shvatio sam da su učitelji opasni. Kad sam 1963. godine počeo organizirano stjecati znanje, dakle kad sam krenuo u školu, odmah mi je bilo jasno da me ona plaši. Moji učitelji bili su razdražljivi, neprestano loše raspoloženi, a tukli su nas i kažnjavali na razne načine. Klečanje na kukuruzu bilo je uobičajeno, kao i mlaćenje ravnalom, a zavrtanje ušima i šamaranje po potrebi. Onda je bilo tako. Danas se, nasreću, puno toga promijenilo.
No u petom razredu dobio sam nastavnika likovnog koji se zvao Nikola Kečanin. I on nas je prilično mlatio, no iz nekog razloga bio mi je simpatičan. Dao bi nam neki zadatak, da nešto crtamo, a on bi za to vrijeme spavao. Ako bismo postali nemirni, on bi se trgnuo i onda bismo mi, dečki, dobili svoje. Nekoliko me puta tako istjerao iz razreda i čak me jednom pokušao šutnuti svojom teškom cokulom. “Da se nisi danas usudio vratiti u razred!” znao je tada viknuti za mnom. A meni to nije bilo mrsko. Uspeo bih se kat više i sjeo pokraj prozora. Jednom sam čak odande, sa školskog prozora, skočio na najbliže drvo.
“Darwin nije bio u pravu”, volio je reći. “Čovjek se nije razvio od majmuna. Čovjek je i dalje majmun. Ti si dokaz da je to tako.”
Inače, bio je vrlo duhovit i doista nam je govorio zanimljive stvari na satovima likovnog. Po struci je bio kipar i u našem gradskom parku stajao je partizanski kip koji je on napravio u bronci. Puno se toga pričalo o njemu. Da je trebao postati, po Titovu izboru, ministar kulture, ali da se to nije dogodilo zato što je svojevoljno izišao iz Partije. Navodno zato što je vjerovao u Boga i nije mu se sviđalo širenje ateizma. Kako je postao među elitom društveno nepoželjan, vratio se u zapadnu Slavoniju i počeo u našoj školi predavati likovni odgoj. Ja sam kao dijete jako volio crtati u olovci i ugljenu. Nisam volio boje i slikanje kistom jer sam bio previše neuredan. Niti sam kako treba uspijevao razdvajati sve te boje, niti prati kistove. Sve mi je to odviše vuklo na kuhanje. Ali crtanje sam jako volio i on je to zamijetio.
“Slušaj, Novakoviću, tebi je to od Boga dano. Nemoj protratiti taj svoj talent. I molim te, nemoj ostavljati na slici toliko poteza. Nisu sve linije važne. Odaberi onu liniju koja sve otkriva.” Tada bi mi prišao i pobliže pogledao moj crtež mačke ili portret prijatelja iz klupe. “Nađi tu pravu liniju, samo jednu, i ona će tvom crtežu udahnuti ono božansko.” Tada bi mi zgrabio olovku iz ruke i povukao potez, pri čemu bi često i špica pukla, ali doista, iz mog crteža kao da bi zasjalo duhovno nadahnuće, istinski život. Bio sam zaprepašten.
Poznata je francuska fraza “mot juste”, koja govori da u literaturi odabir prave riječi može oživiti cijelu rečenicu, pa čak i stranicu knjige. Možda bismo tako mogli reći da postoji i “ligne juste” - prava linija, odnosno pravi potez. U to vrijeme nisam imao pojma da ću se baviti pisanjem i postati pisac. Štoviše, pod Kečaninovim utjecajem htio sam postati kipar, iako me najviše veselilo crtanje. Tada sam mislio da ću se baš time baviti. Ipak, često me znao i odalamiti. Jednom mi je u glavu bacio i poveći komad ugljena, no uspio sam se sagnuti, pa se rasprsnuo iznad moje glave o zid.
Unatoč svim tim njegovim ispadima nasilja, bio sam mu drag i puno se trudio u meni razviti taj moj talent.
Valja ovdje reći da je on u vrijeme kad su se svi hvalili time da su ateisti bio dovoljno hrabar da ostane pri svome. “Vidi”, govorio mi je, “Bog će ti pomoći. Znam da živimo u ateističkom sistemu, ali znam i da si ti deklarirani baptist i znam da ti je otac privatnik, zanatlija i da vam nije lako. Ali i ja sam ti zanatlija. Ja, na neki način, živim od klesarstva, uklesavam slova na nadgrobne ploče. Živim od mrtvih, a srećom po mene, ljudi uglavnom umiru redovito. U svakom slučaju, dečko, dođi do mene, pa ću ti pokazati što je umjetnost.”
Živio je nadomak parka i šume, na pola puta između termalnih izvora i židovskog groblja. Volio sam hodati šumom, tražiti jastrebove i lisice, no često bih s tih lutanja skrenuo u posjet profesoru Nikoli. Imao je kod sebe cijeli niz kojekakvih strojeva nalik giljotinama kojima je sjekao granit i mramor i oblikovao nadgrobne spomenike. (Dok je jeo, volio je glasno mljackati, uvijek otvorenih usta, ralja, čeljusti.) Dugoga, velikoga nosa, gustih obrva i s onim velikim čekićem u ruci, i sam je bio zapravo oličenje socijalističkog realizma. A ta njegova snaga, odvažnost, krivovjerje, ali i pobožnost, činilo je od njega u mojim očima neku vrstu grčkog božanstva. Stalno je psovao, ali mi i govorio da mislim svojom glavom.
“Novakoviću”, govorio mi je. “Nemoj nikada vjerovati vlastima. Vlast je uvijek protiv čovjeka. Znaš li zašto su ubili Sokrata?” pitao me.
“Zato što je kvario mladež?” pokušao sam.
“Ne, upravo suprotno. Zato što je mlade ljude upozoravao na diktatore. Ja sada upozoravam tebe.”
“Ali, mi imamo Tita”, rekoh.
“Nemamo mi Tita”, odgovorio mi je. “On ima nas. Ali o tim je stvarima opasno razgovarati. Samo da te upozorim, nemoj se dati, nemoj da političari tobom manipuliraju. Ja se nisam dao. Da, oni govore ovaj je lud i puste me da pričam što hoću. Možda i jesam lud. A sada, dosta o tome. Pomozi mi da upalim ovaj stroj, a onda zalijevaj oštricu da ne pukne.”
Tako bih ja stajao uz njega, dok je stroj brujao. On na njemu pilio ogromni kamen, a ja bih polijevao oštricu kanticom vode svakih par minuta. Mogao sam to raditi satima, iako bih gotovo oglušio od tih njegovih čudnovatih naprava. Nakon toga odlazio sam do Julijeva izvora, tamo se napio hladne vode, a onda produžio do židovskog groblja, vrlo tihog i za mene vrlo mističnog mjesta.
Svaki put kad bih posjetio profesora Kečanina, on bi ljutito pričao protiv države, sistema ili, pak, političara, uvijek o nečem novom. I uvijek mi je napominjao kako mu je drago što potječem iz zanatske obitelji, što i sam već radim i što vjerujem u Boga.
“Novakoviću”, govorio mi je, “tko god bio tvoj Bog, nemoj ga se odreći. Jer on će nadživjeti sve ove naše pokvarene političare.
Moji prijatelji i druga djeca primijetili su da ja s njim imam poseban odnos i zapitkivali me zašto tako često odlazim k njemu. O čemu se radi, pitali su se.
Nisam se na to obazirao. Nastavio sam odlaziti k njemu. Da danas dječak od tek dvanaest godina, kojem je netom umro otac, često posjećuje nekoga tako velikog i snažnog, nekoga tko gotovo pa sliči na Zeusa, to vjerojatno ne bi bilo moguće. No u našem odnosu nije bilo ama baš nikakvih nedoličnih konotacija. Iako mi je u par navrata dao nekoliko savjeta koji su imali veze sa seksom.
“Zapamti, prema djevojkama moraš biti nježan i pažljiv. Nemoj ih dirati. Ovi tvoji prijatelji ponašaju se poput pasa. Budi dostojanstven, nemoj se petljati s curama. Nemoj ih ni gledati. Naravno da osjećaš želju, ali naprosto to nemoj činiti. Radi, poštuj Boga i možda ćeš na kraju dosegnuti ljepotu.”
Njegov spomenik partizanima koji iskazuje nadnaravni gnjev, postavljen u parku ispod dvorca grofa Jankovića, bio je vrijedan, a našao se i na daruvarskim razglednicama. Stoga su ga zvali iz obližnjeg Grubišnog Polja, gdje je tamošnji gradonačelnik odlučio postaviti neki sličan spomenik. Kečanin mu je napravio spomenik, no kad je napokon otkriven, došlo je do neugodnog iznenađenja.
“Što je ovo? Zašto je spomenik tako mali?” upitao ga je gradonačelnik.
“Drugovi”, odgovorio je Kečanin, “koliko novca - toliko partizana!”
Ne znam kako stvari stoje danas, može li se danas dječak tako sprijateljiti s nekim starijim. U ovom našem društvu koje je seksualizirano i kriminalizirano preko svake mjere, ne vjerujem da je tako što više moguće. Danas djeca za savjet pitaju gospodina Googlea. Ne odlazi se na kraj grada razgovarati s mudrim starcem koji je, dakako, i nekakav čudak. Kečanin me nikada nije ni dotaknuo, osim što me znao svojom teškom rukom klepiti po glavi, oboriti na tlo, čak i baciti čizmu za mnom. Kod njega se radilo o čistom i nepatvorenom gnjevu. A vjerojatno sam svaki taj njegov udarac i zaslužio, jer sam bio daleko najnemirniji u cijelom razredu. Kao da je bio neki vrag u meni.
Kad sam otišao u Ameriku, mislio sam da ću održati vezu s Kečaninom. Ali kako održati vezu s takvim čovjekom? Evo, sada se veza ponovno uspostavila. Kad sam bio dijete, upravo je on bio taj koji mi je jasno pokazivao put. I to njegovo svjetlo vidim i sada, kad god ga se sjetim.
preveo: Saša Drach