One su pisale povijest svojim životima. Bile su izgnane iz gradova i carstava, morale su braniti svoje kule, odbaciti podrijetlo i posvađati se s obitelji, bježati od muževa kako bi pisale napete romane, ili bi završavale po klinikama kada ne bi mogle objasniti kako se osjećaju. One su slikale, komponirale, pjevale, glumile, učile, no svaka od njih nosila je vlastiti pečat prokletstva. Tko su bile “Proklete Hrvatice”? Saznajte iz kratkog prikaza istoimene knjige Milane Vuković Runjić, objavljene 2015. u nakladi Vuković & Runjić.
U prvom nastavku donosimo životne priče Cvijete Zuzorić, Katarine Kosače Kotromanić, koja je poznatija kao zadnja kraljica Bosne, Mile Gojsalić, Jelene Zrinski, koju su nazivali najhrabrijom ženom Europe i koja je sama s dvoje male djece, trudna, branila utvrdu, i na kraju priču njene majke Ane Katarine Zrinski.
CVIJETA ZUZORIĆ
Zbog prevelike ljepote izgnana iz svoga Grada
Sasvim je drukčije izgledao život Cvijete Zuzorić: najvjerojatnije se rodila u Dubrovniku 1552. godine. Djetinjstvo i mladost ona ne provodi u Dubrovniku već u Anconi, gdje se upoznala s firentinskim plemićem Bartolomejem Pescionijem s kojim se vjenčala 1570. godine.
Poslije vjenčanja, sa suprugom putuje u Dubrovnik, jer toskanski ga je vojvoda Cosimo I. Medici postavio za firentinskog konzula u Dubrovniku bez obzira na to što u Gradu tada nema mnogo Firentinaca. Snalažljiv Bartolomeo, osim što obnaša svoju diplomatsku funkciju, upušta se i u trgovinu, ponajviše tekstilom. Vrlo brzo, domaćim petrarkistima Cvijeta postaje poetski ideal. Cvijetino će tijelo i duša naseliti pjesme mlađe petrarkističke generacije, kao i platonističke rasprave. Giulio Mosti iz Ancone od slavnog Torquata Tassa naručit će sonete i madrigale za Cvijetu. Njezini najbliži prijatelji, među ostalima, bili su Mara Gundulić, obrazovana Dubrovkinja i njezin suprug-filozof Nikola V. Gučetić koji Cvijeti daje glavnu ulogu u dva svoja filozofska traktata.
Takvo prekomjerno opjevavanje sigurno je budilo veliku zavist u Dubrovčana, među kojima se Cvijeta suviše isticala. Ono što znamo jest da je njezin suprug pao u stečaj, te se zbog dugova vjerovnicima morao povući u okolicu Dubrovnika. Nakon što je ipak sredio poslove, 1583. on odlazi zauvijek iz Grada u Anconu, a s njime odlazi i Cvijeta. Moguće je da su, ne samo stečaj, nego i klevete i ogovaranja, mržnja Grada prema idealnoj renesansnoj ženi – Cvijeti, zapravo otjerale par. Umrla je u dubokoj starosti u Anconi i ostala je upamćena i kao iznimna pjesnikinja. Njezine pjesme nikad nisu pronađene.
JELENA ZRINSKI
Trudna, s dvoje djece, sama branila utvrdu
Prikaz dvorskog života Jelene Zrinski koja je rođena 1643. godine i potomak je izuzetno moćne i ugledne obitelji Zrinskih. Za ono vrijeme bilo je prilično neuobičajeno da se uda tek sa 22 godine, a njen suprug Ferenc I. Rakoczi nosio je titulu erdeljskog kneza
Stotinjak godina nakon Cvijete, na granicama Habsburškog Carstva, gdje bijesni vječni rat s Otomanskim Carstvom, odvija se život slavne heroine, Jelene Zrinske.
Bila je poznata po tome što je mjesecima trudna branila svoj grad od austrijskog generala te ju je sam kralj Sunce prozvao “najhrabrijom ženom Europe”, a onodobni europski tisak napeto je pratio sudbinske bitke te obrazovane, pobožne i lijepe žene. Jelena je rođena po svoj prilici 1643., potomak je izuzetno moćne i ugledne obitelji Zrinskih. Mlada grofica svoje djetinjstvo provodi u gradu Ozlju na Kupi. Tek kad je navršila 22 godine, što je za ono doba prilično kasno, Jelena se udaje. Njezin je zaručnik Ferenc I. Rakoczi, nosio je titulu izabranog erdeljskog kneza. Godine 1664. habsburški car je sklopio s Turcima Varšavski mir, zaobišavši pritom Mađare.
Granice opet nisu bile točno određene, pa su Turci napadali i palili desetke sela u zaleđu krajiških utvrda. U ožujku 1670. na zasjedanju Dvorskog tajnog vijeća, na inicijativu zloglasnog kancelara Hochera odlučeno je da se na Ugarsku pošalje armada od deset tisuća vojnika. Petar Zrinski (koji je nakon bratove pogiblje u lovu 1665. imenovan hrvatskim banom) proglasio je samoobrambeni opći ustanak. No, Hocheru je uspjelo da Petra Zrinskog i brata njegove supruge, Ane Katarine, te Jeleninog ujaka Franu Krstu Frankopana “himbenim obećanjima namami u Beč”. Jelena i njezin suprug Ferenc na to se sklanjaju u tvrđavu u Munkaču.
KATARINA KOSAČA-KOTROMANIĆ
I danas njoj u čast na glavi nose crne rupce
Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj, 1425. - Rim, 1478.) ostala je u narodu upamćena kao posljednja kraljica Bosne, a zbog njene tužne sudbine Hrvatice u okolici Kraljeve Sutjeske i danas na glavi nose crne rupce.
Bila je najstarija kći velikog bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, a supruga bosanskoga kralja Stjepana Tomaša Kotromanića koji je bio najveći neprijatelj njezina oca. Zbog njihovih sukoba posve oslabljena Bosna bila je otvorena najezdi turskog sultana Mehmeda II. Osvajača. uslijed koje je 1463. godine zauvijek prestalo postojati Bosansko Kraljevstvo. Izgubivši i oca i muža, Katarina se, noseći sa sobom kraljevu krunu, mač i druga obilježja vladarske kuće probijala kroz turske redove i nekim čudom uspjela preko Kupresa i Stona stići do Dubrovačke Republike.
Te sreće nisu bila njena djeca, Šimun koji je tada imao petnaestak godina i Katarina, djevojčica od svojih deset godina koji su na putu pali u tursku zasjedu i zarobljeni, nasilno prevedeni na muslimansku vjeru i otpremljeni prema Istanbulu. Katarinina kći je od napora na tom putu preminula. Šimun, po turskom Ishak-beg Karal Oglu, sretno je stigao u Istanbul gdje mu je pružena prvorazredna vojnička naobrazba.
Iz Dubrovnika, gdje je nisu dobrohotno prihvatili, nesretna kraljica odlazi u Rim, gdje se sastaje s papom Piom II. koji je i sam bio svjestan turske opasnosti što se nadvila nad cijelu kršćansku Europu te je svojim pismom Ezechielis prophetae najavio da će osobno stati na čelo kršćanske vojske koja će krenuti u boj s Turcima. Međutim, uskoro je zalegao u bolesničku postelju iz koje više nije ustao. Njegov nasljednik Pavao II. nije imao namjeru trošiti sredstva Svete Stolice na vojni pohod. Iz blagajne koju je prethodni Papa napunio za rat protiv Turaka Katarina je mjesečno dobivala apanažu od sto dukata.
Potom je pokušala osloboditi sina iz turskog ropstva, no Šimun je, sada uspješni turski vojskovođa koji je bio čest i uvažen sultanov gost, majci poručio da je se odriče. Kada je čula tu vijest, Katarini je skoro puklo srce: potpuno poražena posvetila se duhovnom životu i zbližila s franjevcima iz crkve Santa Maria in Aracoeli u Rimu, te je postala i članica franjevačkog svjetovnog reda. Nesretna kraljica umrla je 25. listopada 1478. godine.
MILA GOJSALIĆ
Spasila svoju malenu Republiku od Turaka
Turci će u više navrata provaljivati i u malenu Poljičku Republiku, u kojoj priče i pjesme još uvijek pamte heroinu Milu Gojsalić.
“Poštovana općina Poljica”, kako se naziva u nekim ispravama, nastala je otprilike u 12. stoljeću na teritoriju od 250 četvornih metara, te iz 12 sela-kantuna, između rijeka Cetina i Žrnovnice kod Splita. Svake se godine na Jurjevdan na zboru svakog sela birao “mali knez”, a pod brdom Gracem u selu Gata birao bi se “veliki knez”. I dok je u čitavoj Dalmaciji službeni jezik bio latinski, u Poljicima se govorilo samo narodnim jezikom, a pisalo bosančicom. Godine 1440. zapisan je prvi Poljički statut.
Kada su se našli pod turskim vrhovništvom, Poljica su to regulirala samo plaćanjem harača. Turci su pokušavali provaliti u Poljica preko Žrnovnice, desetak kilometara istočno od Splita, ili bi nasrtali na Klis, a Poljičani bi Klisu priskakali u pomoć, jer su tako branili i sebe. Iz pouzdanih povijesnih vrela, “Povijesti Poljica” Ivana Pivčevića, doznajemo da su Turci s velikom vojskom nasrnuli na Poljica 1530. te da su došli pod Klis, jer im Poljičani već tri godine nisu dali harač.
I premda se ne spominje direktno otpor Poljica, turski sandžak izvještava mletačkog dužda kako su se Turci i Poljičani izmirili, a do izmirenja je očito došlo nakon sukoba. Legenda kaže da je turski Ahmed-paša u selu vidio prelijepu djevojku Milu i rekao da mu je dovedu. Djevojka je na silu izgubila nevinost u šatoru Ahmed-paše. U zoru je ušla u skladište baruta u turskom taboru i zapalila ga. Poginula je zajedno s Ahmed-pašom i brojnim turskim časnicima i vojnicima. Taj je događaj iznenadio i prestrašio preostalu tursku vojsku, pa su Poljičani napali Turke i porazili ih.
O mladoj djevojci iz sela Kostanja pjevat će stare pjesme, ali i noviji pjesnici, poput Drage Ivaniševića, a priču o njoj još dan-danas pričaju Poljičani. Da je dobro pamte, vidi se iz toga što su joj nad ponorom Ilincem, s pogledom na Cetinu i Omiš u dolini, zahvalni članovi Društva Poljičana 1967. postavili spomenik, koji je izradio Ivan Meštrović.
ANA KATARINA ZRINSKI
Svisnula od boli u kućnom pritvoru u samostanu u Grazu
Ana Katarina Zrinski (Bosiljevo, 1625. - Beč, 1673.) zaklinjala je muža i brata da ne putuju k caru, a loši su se predosjećaji obistinili.
Naime, čim su stigli pred vrata Beča, okružila ih je i zarobila osobna Leopoldova carska straža. Bačeni su u zasebne ćelije pod optužbom za veleizdaju. Ani Katarini u dvorac u Čakovcu provalila je austrijska vojska: u nevjerici je gledala kako Leopoldovi vojnici pustoše i otimaju sve što im je nadohvat ruke. Isto takva pljačka dogodila se i na drugim posjedima Zrinskih i Frankopana diljem Hrvatske.
Austrijski car Leopold I. u samo mjesec dana ukrao je u Hrvatskoj više bogatstava nego što su Turci uspjeli opljačkati u trideset godina svojeg pustošenja. Ana Katarina je s kćerkom Aurorom Veronikom prebačena u samostan dominikanki u Grazu gdje je ostala u svojevrsnom kućnom pritvoru u kojem će umrijeti 16. studenog 1673. godine.
Jelena Zrinski, njezina najstarija kći, koja je u međuvremenu izgubila supruga, preuzima upravljanje golemim posjedima u Gornjoj Ugarskoj, na prostoru Erdeljske Kneževine. Uskoro do nje dolaze glasovi da novi veliki vezir, Kara-Mustafa, namjerava podići vojsku i okupirati Beč, te da u tome računa na ugarske pobunjenike, čiji je vođa mladi grof po imenu Imre Tekely. Taj će mladić uskoro postati njezin drugi muž.
Slijede kontraudar Habsburške Monarhije na Turke, razbijanje opsade Beča, krizna vremena. Jelenu i njezina supruga sve glasnije osuđuju zbog savezništva s Turcima. On odlazi varaždinskom paši Ahmedu, koji ga na prevaru razoruža i u okovima ga pošalje u Beograd. Sama s djecom u tvrđavi Munkač, Jelena je u krajnje nezahvalnoj situaciji. Glavni zapovjednik Gornje Ugarske, grof Aenas Carara zauzima redom sve utvrde, a s posebnim se užitkom sprema zauzeti Munkač. Stoga je njegovu gospodaricu pozvao na predaju, jer i tako joj nema spasa. Odgovor Jelene Zrinske obišao je Europu: u njemu ona tvrdi kako će oružjem braniti tvrdi grad, koji joj pripada pravom Boga i cara.
Posvuda se, u Beču, Parizu, na poljskom dvoru, postavljalo pitanje: tko je ta Jelena i što to ona brani, prkoseći carskoj vojsci? Nakon tri godine, izgubivši novorođeno dijete, prisiljena je sklopiti barem donekle povoljan sporazum. Kneginja će se s djecom preseliti u Beč, gdje će biti smještena sukladno svom rangu. Već prvi dan u prijestolnici donio joj je razočaranje i bol: oduzeli su joj djecu. Izvojevavši veličanstvenu pobjedu sa svojom vojskom nad carskim regimentama, sultanovom adhamom proglašeni erdeljski knez Tekely inzistira da mu suprugu puste iz Beča. U društvu supruga, kojeg je vidjela prvi put nakon sedam godina, odlazi u Nikomediju s onu stranu Mramornog mora, u maloazijsku pokrajinu Bitniju. Mjesto na kojem će 20. siječnja 1703. dočekati kraj svog života zove se Cvjetna poljana.