Parking motela Plitvice nadomak Zagreba ispunjen je kamionima. Večer je mračna i hladna, a na parkiralištu iz kombija Crvenog križa radnik izvlači svoju opremu. Prilazimo mu, a on nam govori da su prve izbjeglice iz Ukrajine stigle u motel.
- Uđite, tamo će vam reći više - savjetuje nas.
Krećemo prema vratima i prolazimo pokraj tamnog vozila s ukrajinskim registracijama kojeg prekriva prašina. Auta iza kojeg je tisuću groznih kilometara, a čiji su putnici daleko od svog doma i naroda.
Unutar motela nekoliko je djelatnika Crvenog križa, tu je i civilna zaštita. U prostoriji pregrađenoj staklom preko kojeg je navučena zavjesa sjedi majka s dvoje male djece. Pristigli su, govore prisutni, iz centralne Ukrajine.
Crveni križ prikuplja njezine podatke kako bi ju evidentirao zbog humanitarne pomoći. Upisuju se i podaci djece, koja će u Hrvatskoj možda krenuti u školu. No, žena je u šoku. Jednostavno ne može govoriti. Na engleskom se s njom pokušavaju sporazumjeti, ali ne uspijevaju. U motel dolaze još muškarac i žena, isto Ukrajinci. Ulaze u prostoriju i pokušavaju pomoći svojoj sunarodnjakinji, ali ne uspijevaju.
- Ona je u potpunom šoku, jednostavno ne možete doprijeti do nje - objašnjava nam Svetlana na tečnom hrvatskom kad izlazi iz prostorije. Svetlana je Ukrajinka pristigla iz Kijeva. Ovdje je došla sa svojim partnerom Pavelom. Oni su na put krenuli u srijedu, dan prije ruske agresije. Iako tada u Ukrajinci nisu očekivali napad, imali su zlu slutnju.
- Kad smo kretali, obitelj nam je govorila da smo u krivu, nitko nije htio s nama poći jer u tom trenutku nitko nije mislio da će se išta dogoditi. Ljudi su smatrali da se napravio neki besmisleni spektakl između ruske i ukrajinske vlade. No, nas je vodila nekakvo deseto čulo. Na granicu smo pristigli u četvrtak ujutro, kad je agresija već započela. Počeli su nas zvati rođaci i prijatelji, svi su u panici govorili da je Ukrajina napadnuta - priča nam Svetlana.
Pavel ga ne razumije pa katkad njih dvoje razmijene par riječi na ukrajinskom. Nastavlja, još uvijek ne vjerujući, da ljudi na granici nisu ni slutili da se dogodio napad. U obližnjem mjestu, tvrdi, stanovnici su bili bezbrižni. Djeca su nosila ruksake i išla u školu, a stariji su bezbrižno ispijali jutarnje kave. No, Ukrajina je napadnuta. Što je zapanjilo naše sugovornike.
- Svi Ukrajinci u Rusiji, i obrnuto, imaju nekog prijatelja ili članove rodbine. Zato je to nevjerojatno - pripovijeda Svetlana. Oni su uspjeli izbjeći gužve, ali njihove obitelji nisu. Svetlanina sestra je s obitelji zapela u koloni. Da prijeđu 300 kilometara trebalo im je devet sati. Njezin otac je ostao u Kijevu, kao i Pavlovi roditelji i njegov brat. S njima su u kontaktu svakodnevno. Pričaju da internet funkcionira, da nekad poruke kasne, ali se dostave. U Hrvatsku su stigli nakon što su dva dana proveli u Novom Sadu. Na putu su susreli i brojne Ukrajince. Govore da neki idu u Poljsku, neki u Budimpeštu, svatko gdje misli da će mu biti najbolje. Makar, dom im ništa ne može nadoknaditi.
Sugovornici nam govore da još ne znaju koliko će dugo ostati ovdje, ali da će se vjerojatno zaputiti u Split gdje su i prije ljetovali.
Svetlani i Paveli su neki prijatelji i u teritorijalnoj obrani, a bližnji su im rekli da je situacija u Kijevu grozna.
- Tamo je užasno. Najopasniji su diverzanti, njih u Ukrajini ima jako puno. Hodaju među ljudima, izazivaju svađe, požare, pomažu Rusima, a u Kijevu svi i pričaju ruski. Zato su Ukrajinci odlučili da govore samo ukrajinski jer ga Rusi ne znaju. Tako se jedino mogu razaznati jer drugačije ne mogu. Pazite, dvije skupine civila pričaju istim jezikom, teško je prepoznati diverzante - ističe Svetlana.
Dok nam to govori, dolaze nove izbjeglice. Stariji muškarac i žena i još jedna majka s malom kćeri. Ulaze u prostor za evidenciju gdje su prije bili Svetlana i Pavel.
Svetlana nam govori da je izuzetno ponosna na svoj narod i jedinstvo koje u pokazali.
- Sretna sam što je moj narod tako reagirao i pokazao takav patriotizam i složnost. Tako i treba biti, a mislim da Putin to nije očekivao. Ljudi su se organizirali. Zgrada ima svoje predstavnike i međusobno susjedi brinu jedni o drugima. Ostavljaju si namirnice i uskaču sa svime što im je potrebno - navodi. U glasu joj se čuje zadovoljstvo, a Pavel do nje kima glavom. Napominje kako su u trgovinama diljem Kijeva prazne police, a ljekarne ne rade. Kad netko nešto otvori ispred dućana nastaju kolone.
Pitali smo ih namjeravaju se vratiti u Kijev. No, nisu sigurni hoće li se to dogoditi.
- Mi se nemamo čemu vratiti. Koliko čujem, naša je zgrada raketirana, ali i da nije, teško se može vratiti život koji smo tamo izgradili - s razumljivom tugom će Svetlana.
Par je iscrpljen i opraštaju se od nas. Svetlana nam govori da se slobodno javimo ako ćemo ih trebati. Razmjenjujemo brojeve i želimo im sreću. Oni su smještaj našli u Motelu Plitvice, ali će brojne izbjeglice iz Ukrajince u Hrvatskoj otići kod svoje rodbine jer ukrajinska zajednica ovdje broji oko dvije tisuće ljudi.
Izbjeglicama maksimalno pomažu članovi Crvenog križa. Nakon što je otpratila netom pristale Ukrajince do svoje sobe do nas dolazi Mateja Brižić, koja je u Službi za djelovanje u hitnim situacijama. Umorna je, na terenu je od jutra. Sjeda na stolac i opisuje svoje doživljaje.
- Situacija je jako emotivna. Imali smo ranije gospođu koja je bila u potpunom šoku. To je teško i za nas. Mislim da se mnogi prisjećaju rata 91. i da se mnogi mogu suosjećati sa svim onim strahom, neznanjem i svemu onome što su u kratkom vremenu preživjeli - priča Brižić. Izdvaja da je Crveni križ puno toga u brizi oko izbjeglica naučio tijekom migrantske krize 2015. Ipak, kaže Brižić, emocije je teško suspregnuti jer pogledom u njihove oči vidite kroz što prolaze.
Hrvatska vlada je istaknula da će je Hrvatska u mogućnosti primiti 17 tisuća izbjeglica iz Ukrajine. Za djelatnike Crvenog križa nema sumnje da je srce Hrvata dovoljno veliko da se za njih pobrinu.
- Uopće nema sumnje da će ovaj narod širom otvoriti svoja vrata. Pokazali smo to u toliko navrata do sada - konstatira Brižić i odlazi na zasluženi odmor.