POTRESNA PRIČA

PRVI ZAGRLJAJ MAJKE MIRJANE I KĆERI ANITE NAKON 22 GODINE 'Čim me ugledala, rekla je: ti si moja djevojčica! Nismo puno pričale, ali smo plakale...'

    AUTOR:
    • Iva Grubiša

  • OBJAVLJENO:
  • 22.09.2019. u 12:57

privatni arhiv

Anita i njena biološka majka Mirjana

 

Nije to bila laka odluka.

Emocije u njoj previrale su se godinama. Treba li posjetiti svoju biološku majku? Kako će to podnijeti ona, a kako majka? Može li prijeći preko te boli, misli da je bila ostavljena i napuštena, s kojom živi cijeli život? Zašto ju nije uzeo netko od preostalih rođaka, članova proširene biološke obitelji?

Znala je da se njena biološka majka, psihički teško bolesna, za nju nije mogla brinuti, odgojili su je roditelji koji su je posvojili i koji su joj pružili svu roditeljsku ljubav i podršku, ali ipak, jedno je racionalno to znati, a drugo boriti se s osjećajem koji kopka iznutra, dočekuje iza svakog ugla i vreba. A onda je osjetila da je kucnuo trenutak, hrabrost je prevagnula. Prošlog se ponedjeljka po prvi put, nakon 22 godine, susrela sa svojom majkom Mirjanom, ženom koja ju je rodila, ali ju nije mogla odgojiti.

Anita Šimunić danas ima 24 godine, udana je i sa suprugom odgaja dvije malene djevojčice, četverogodišnju Stelu i jednogodišnju Tessu. Njih četvero živi u Vučetincu nedaleko Čakovca, s Anitinim roditeljima koji su je posvojili kad je imala pet godina i dali joj, kako sama kaže, sve što dijete može poželjeti.

- Rijetko tko od svojih “pravih” roditelja dobiva takvu podršku kakvu sam ja dobila od mame i tate koji su me usvojili - kaže Anita

.

Cakovec, 200919.
Anita Simunic nedavno je prvi put upoznala svoju majku.
Na fotografiji: Anita Simunic.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

No, osjećaj da nešto nedostaje pratio ju je tijekom cijelog života. Od početka je, prisjeća se, znala tko je njezina biološka majka, a roditelji su je kao dijete često vodili u posjetu ostalim članovima biološke obitelji, baki, teti i ujacima. Htjeli su i da održava kontakt s majkom koja je u međuvremenu smještena u jedan dom za psihički bolesne osobe nedaleko Varaždina, ali liječnici su tada procjenjivali da bi im susret objema mogao naštetiti. Kako je to bio stav doktora, a Anita je bila maloljetna, s vremenom su odustali od ideje posjeta.

- Mamu je kad je bila mala udario auto, nikad se nije oporavila, razboljela se na psihičkoj bazi - tako Anita opisuje stanje svoje majke koja je, prema onome što Anita zna, očito kao djevojčica u prometnoj nesreći pretrpjela ozljede koje su za sobom ostavile trajna oštećenja mozga.

Život u teškoj neimaštini

Nakon toga nije mogla samostalno živjeti, nije se mogla brinuti za sebe, a kamoli odgajati dijete. Još k tome, bila je tu i teška neimaština. Kada se Anita rodila, u trošnoj su kućici živjeli njezina majka, baka, ujak i ona. Bila je to, kažu priče, jako loša situacija.

- Nismo ni kupaonu imali, morala bih se kupati vani, ići van na WC - govori Anita koja se tog razdoblja najranijeg djetinjstva, do navršene dvije godine, kada ju je Centar za socijalnu skrb izdvojio, uopće ne sjeća.

Teški i nerazriješeni obiteljski odnosi kumovali su tome da detalje i pravu istinu o tome što se sve zbilo dok je bila beba, Anita do dan-danas ne zna provjereno. Puno je, kaže, verzija te priče. Ona je odlučila vjerovati ovoj.

- Bila je to baš teška situacija i za mamu i za dijete. Razdvojili su nas kad sam ja imala dvije godine. Ne znam dokad je mama ostala tamo živjeti, ne znam otkad je u bolnici, ali znam da su mi rekli kako je kad su mene uzeli, ona potpuno “pukla”. To je bilo gotovo - prepričava nam fragmente života koje je tijekom godina skupljala i slagala poput slagalice.

Iako iz kratkog razdoblja koje je kao beba provela s majkom ne pamti ništa, oduvijek ima “ladicu sjećanja” u kojoj je pomno čuvala tek nekoliko starih fotografija s mamom i krsnom kumom.

- Tijekom djetinjstva gledala sam te slike jer sam obožavala stare albume. Imala sam samo dvije slike s mamom, i to one kaj mi je baka dala, a krsna kuma mi je dala još neke, kad sam se odlučila posjetiti mamu. Čuvala sam ih u ladici sjećanja. Bila je spremljena i nisam je otvarala, ali u glavi i u srcu navek je bila - govori Anita, teško suzdržavajući emocije.

Anita je od druge godine boravila u udomiteljskoj obitelji, dok je nisu posvojili kao petogodišnju djevojčicu. Ti su joj ljudi pružili, kako ponavlja, sve, ali nije bilo lako odrastati uz zadirkivanja koja su je pratila. Sjeća se kada su već u prvom razredu osnovne škole druga djeca saznala da je posvojena i da njezina biološka majka nije zdrava.

- Zezali su me, ali nije mi to bio toliki problem koliko to da su sva djeca imala sliku s oba roditelja, putovali su s njima, išli prvi put na more, sva ta prva iskustva... Oni su imali mamu i tatu, ja sam imala svoje koji su me posvojili, naravno, ali recimo, ja ne znam tko mi je biološki otac. Jednostavno, nisam imala to kaj druga djeca jesu - objašnjava kako se kao djevojčica često osjećala.

Danas, kao odrasla mlada žena i majka, misli drugačije. Mamom i tatom oslovljava ne samo ljude koji su je posvojili, već i svoje udomitelje.

- Ja zapravo imam tri mame i dva tate. Kad sam bila mala nisam to znala cijeniti, ali sada znam da sam zapravo bogata kaj se tiče obitelji - kaže nam. Iako je zahvaljujući svojim roditeljima tijekom odrastanja održavala kontakt s biološkom obitelji, odnosi su se s vremenom pokvarili.

- Jako su me povredili i preko toga ja nemrem prejti. Nije da imam mržnju prema njima, nemrem ja to imati prema njima, ipak je to moja prava obitelj, ali nemam toliko ljubavi da bih ja to mogla sve oprostiti. Ali, oni još ni dan-danas ne shvaćaju da su me jako povredili - prepričava oprezno i s grčem u želucu.

Uzima kratku stanku, pogledava prema suprugu Marku kao da traži ohrabrenje. On joj nevidljivim, ali očito moćnim potezom ulijeva još malo snage pa Anita uzdahne i nastavi:

Cakovec, 200919.
Anita Simunic nedavno je prvi put upoznala svoju majku.
Na fotografiji: Anita i Marko Simunic.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Anita sa suprugom Markom

 

- S tim kaj me nisu hteli uzeti, ali bilo je tu svega i svačega. Jedno vreme nisam htela čuti ni za mamu ni za baku, ni za tetu ni za nikog drugog. Ne, ta priča je završena. Ja imam svoju obitelj, imam svoje roditelje, sad opet imam i kontakt s majkom, s krsnom kumom i njezinom djecom i suprugom i to je meni čist’ dovoljno.

Trenutak koji je sve promijenio dogodio se prije dva mjeseca: umrla je njezina biološka baka. Bila je to, kaže, prekretnica na kojoj je odlučila “želim vidjeti mamu”. Otkad su prije 22 godine razdvojene nije ju srela, osim samo na trenutak na bakinom sprovodu, ali tada joj nije smjela reći tko je jer nije znala kako će reagirati.

Organizacija susreta

- Na bakinom sam je sprovodu vidjela, ja sam joj dala saučešće, ali u tom trenutku nisam nit' gledala osobe nit' nikaj. Nisam ni doživjela, tek sam poslije shvatila da je to ona, ali nisam smjela nikaj reći da ju ne uznemirim. Zato sam se i skrivala. Plakala sam se, a nisam znala dal’ plačem zbog bake koja je umrla ili majke koja je tu, a ja nemrem k njoj - prisjeća se Anita.

Tog se dana u njenu glavu uvukla još jedna misao koja je nadjačala strah i sumnje koji su tu već drugo stanovali. Što ako se njoj ili majci nešto dogodi, a da nikad nije otišla k njoj i doista je upoznala?

- Zato sam se odlučila na taj korak - kratko ustvrđuje.

No, organizirati susret nije bilo tako lako. Iako je Anita znala gdje je majka smještena, i oduvijek je, kako govori, znala njezina stanja, nije mogla samo nenajavljeno pokucati na vrata njezine sobe. Njena krsna kuma, s kojom je nedavno obnovila kontakt, pomogla joj je da stupi u kontakt s doktorima u domu gdje je Mirjana smještena. Nakon toga trebalo je ishoditi odobrenje Centra za socijalnu skrb Čakovec. Bilo je to razdoblje godišnjih odmora pa je cijeli proces trajao oko mjesec dana. Nakon svih dobivenih pristanaka, trebalo je odrediti termin susreta. Odluka je pala na ponedjeljak, jer je tada sve medicinsko osoblje prisutno pa bi, da je bilo što pošlo po krivu, mogli intervenirati. Bile su to pripreme s obje strane, Mirjani su doktori unaprijed najavljivali da će joj doći kći kako bi je pripremili, a Anitu su doma danima ohrabrivali njezini roditelji i suprug.

- To jutro, suprug me smirival' kući, ja sam takšne gluposti govorila, plakala sam se, nisam znala kam bih sama sa sobom - prisjeća se, sad već sa smiješkom, tog jutra. Ali vrijedilo je, trenutak kada su se Mirjana i Anita, majka i kći, ugledale, bio je neopisiv, prepričava Marko.

- To je jedan poseban trenutak koji nemreš zaboraviti. Bilo je zaista lepo vidjeti kak’ su se one dve jedna prema drugoj ponašale - dodaje.

- Njoj su doktori ujutro rekli da će joj doći kćerka, i koliko sam čula, bila je vesela. Kad smo došli, prvo ju je kuma moja zagrlila. A onda je, kad me vidjela, zagrlila ona mene. Malo mi je bilo bi-ne bi na početku. Nekak’, ne znam, bila sam jako nervozna i uzbuđena - vrti unatrag film u glavi Anita.

Sve je sjelo na svoje mjesto

No, stvari su sjele na svoje mjesto, kad joj je majka prvi put rekla “ti si moja djevojčica”. Njezina biološka majka, žena koju nije vidjela 22 godine, žena koja ima ozbiljne psihičke teškoće i ne može živjeti bez pomoći, znala je čim ju je ugledala da je “njezina”.

- Uh, to je bilo to. Pitala me odmah zakaj me nije dugo bilo, a ja si mislim pa kak’ da ja njoj to kažem?! Rekla sam joj glavno da sam došla, drugo je nebitno! - prepričava nam i dodaje:

- Ona se plakala, ja sam se plakala, suprug se plakao, krsna kuma se plakala. Ma, uglavnom, svi smo se plakali.

Cakovec, 200919.
Anita Simunic nedavno je prvi put upoznala svoju majku.
Na fotografiji: Anita Simunic.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX
 

S mamom ne može puno razgovarati; osim psihičkih oštećenja, Mirjana teško i nerazgovijetno govori. Ali zato su se puno grlile, gledale, držale za ruke, šetale. Mama je, veli Anita, svima u domu ponosno ponavljala: “Ovo je moja kćerka!”.

Među njima je bila, kako kažu Anita i Marko, neka posebna veza. Ne znaju je opisati niti prepričati, gotovo da nemaju potrebe o njoj niti razgovarati. Tko je bio tamo, osjetio je o čemu pričamo, kažu mi. Anita tu vezu planira održati i nadograđivati. Majku će, odlučila je, posjećivati barem jednom mjesečno, upoznat će je sa svojim kćerima i roditeljima. Ako bude moguće, možda će jednog dana Mirjana moći provesti dan, dva s njenom obitelji izvan doma, bez liječničkog nadzora.

Pitamo je kako se osjeća, sada kad je taj korak iza nje, dok je u nastajanju neki novi početak. Odlučna je da majku više neće pustiti.

- Ona nije meni mogla pružiti ljubav dok je trebalo, a sad kad sam dosta odrasla i imam svoju obitelj, red je na meni da ja pružim njoj ljubav i sigurnost. Pa makar i u bolnici, makar i samo na dva sata. Meni to već znači puno, a mislim da znači i njoj - iskreno kaže na kraju.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo