ANEL OKIĆ

PUTUJE SVIJETOM I SPAŠAVA LJUDE Nevjerojatna životna priča mladog kirurga iz Zenice koji je pomogao putniku usred prekooceanskog leta iz Paname

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 05.05.2019. u 14:37

Privatni album

 

Zeničanin Anel Okić udobno se smjestio u svoje sjedalo, spreman da odspava dio leta. Kada je sklopio oči, prvo se prisjetio Kolumbije. To je 70. zemlja koju je posjetio s nepunih 37 godina. Baš je vrtio film svih mjesta koja su on i supruga Azra posjetili u toj divnoj državi, kada ga je iz sanjarenja povukao glas stjuardese. Na engleskom je pitala: “Ima li koji liječnik na letu?” Okić se ogledao oko sebe i vidio zbunjena lica drugih putnika, nakon čega je podigao ruku. Do njega je brzo došla zaštitarka koja ga je otpratila do repa aviona. Iza zastora, u maloj prostoriji za stjuarde, sjedio je mladi čovjek, blijed kao krpa i s natečenim koljenom. Rana i crna točka uboda bila je odmah vidljiva, a nakon kratkog pogleda na popis simptoma je dodana i povišena temperatura. Iz minute u minutu, disanje mu je bilo sve teže. “Imate li pribor za operativni zahvat?”, pitao je Okić, a osoblje aviona brzo se vratilo s dva kovčega medicinske opreme. Izvadio je skalpel i pogledao mladića čije lice vidi prvi put u životu. Ovaj put nema starijeg mentora kojega može pozvati u pomoć, kao ni medicinske sestre koja će mu asistirati. Uz to, samo jedna turbulencija i zahvat može imati ozbiljno loše posljedice. Nema povratka, pomislio je Okić i zarezao. Sat vremena poslije, izišao je iz improvizirane operacijske sale i vratio se na svoje mjesto. Sklopio je oči u nadi da će zaspati, no još jednom ga je nešto vratilo. Ovaj put bio je to pljesak 300 putnika i posade koji su odali počast heroju koji je spasio život putniku.

Visinska operacija

Okić je kirurg u Kantonalnoj bolnici Zenica i prošli je tjedan u Boeingu 787 na letu Panama - Pariz na 10.000 metara nadmorske visine iznad Atlantskog oceana izveo manji operativni zahvat i spasio život jednom Francuzu. Mladog putnika u panamskoj je prašumi ugrizao neki otrovni kukac ili pauk, a otrov je počeo djelovati tek tijekom leta. Život mu je bio ozbiljno ugrožen, a tko zna što bi se dogodilo da nije bilo dr. Okića.

- Do Pariza smo imali još osam sati leta, a natrag do Paname tri, tako da sam morao odmah reagirati kako ne bi došlo do komplikacija - uvodi nas Okić u priču.

Prvo je pacijentu dao paracetamol da snizi temperaturu, nakon čega je zarezao koljeno i izvukao gnoj iz rane. Ranu je potom očistio i zavio, sve u uvjetima koji su više nalikovali ratnim nego bolničkim. Zbog sumnje na alergijsku reakciju aplicirao je putniku i infuziju s hidrokortizonom. Asistirale su mu stjuardese koje su podigle pacijenta na noge kako bi mu doktor Okić mogao u stražnjicu dati injekciju s antibiotikom širokog spektra. Nakon desetak minuta, mladiću je bilo bolje. Zahvat je bio uspješan.

 

Nedugo nakon leta cijela regija pričala je o doktoru heroju iz Zenice. No, ovo nije prvi put da je Okić spasio život izvan operacijske dvorane. Štoviše, ovo je već četvrti put da se slučajno našao u situaciji gdje je netko hitno trebao liječnika. Zadnja intervencija, prije ove u avionu, bila je samo nekoliko dana prije u jednom lancu brze hrane u Kolumbiji.

Scenarij je sličan. Momak se srušio i netko je vikao “el medico”. Okić je bio u restoranu i potrčao u pomoć.

- Dečko je imao epileptički napad. Pomaknuli smo ga u stranu, dalje od ljudi, dali mu malo šećera i vode i začas se smirio - kaže Okić. Prije toga spasio je život i jednom Rumunju u turskoj Antalyji koji je imao nesreću na motoru, a prvu intervenciju imao je još kao student u Beogradu kada je njegovu kolegi pozlilo u autobusu.

- Jednostavno se osjećam dužnim pomoći ljudima - kaže Okić.

Liječnik putoholičar

Njegove su priče u najmanju ruku nevjerojatne, a isto se može reći i za još jedan segment njegova života. Naime, Okić je “putoholičar” i dosad je bio na više od 500 putovanja u 71 zemlji. Možemo zato reći kako se u njegovu životu isprepleću dvije ljubavi - medicina i putovanja. I obje traju još otkako je bio dječak.

Krenimo prvo s pričom zašto je postao liječnik. Njegova je majka bila medicinska sestra i često ga je znala voditi sa sobom u bolnicu gdje se susretao sa smrtno ozbiljnim ljudima. Bilo to pacijenti ili članovi obitelji, u trenucima prije operacije izgledali su kao da se nikada više u životu neće nasmijati. Ali onda, kaže, dolazi onaj trenutak poslije operacije.

 

- Oni su sretni. To je jedna potpuno drugačija slika medicine, gdje se nakon samo jednog malog zahvata vidi golemo poboljšanje - prisjeća se Okić. Istodobno su u njegov život ušla i putovanja, no u potpuno drugačijim okolnostima.

Početkom devedesetih u Bosni i Hercegovini harao je rat, zbog čega su neki roditelji svoju djecu slali u izbjeglištvo u Libiju. Radilo se o programu pomoći koji su organizirali tadašnji libijski vođa Moamar al-Gaddafi i njegova kći Aiša koja je predsjedavala najvećom libijskom humanitarnom fundacijom. Ukupno je 1150 djece prvo prevezeno u Split, a potom brodom u kamp Karabuli blizu Tripolija, gdje su od 1992. do 1994. godine živjeli o trošku libijske države. U tom je kampu bio i Okić sa svojom sestrom i ondje je upoznao jednu novu kulturu, vidio mjesta koja nije mogao ni zamisliti u svojoj Zenici i razgovarao s ljudima iz raznih dijelova svijeta.

 

- Kao dijete nisam imao mira, nisam mogao sjediti na mjestu, stalno sam morao nekamo ići. I dok sam bio u Libiji, tu sam vjerojatno pokupio i virus želje za upoznavanjem planeta - kaže Okić. Potom su se njegove dvije ljubavi spojile i išle skupa po jednom putu.

Nakon srednje medicinske škole upisao je Medicinski fakultet u Sarajevu i aktivirao se u Udruženju studenata medicine u BiH (BoHeMSA). Kao student proputovao je cijelu regiju i dio Europe, a kada je postao predsjednik BoHeMSA, krenula su i putovanja “preko bare”. Kao predstavnik bosanskih studenata medicine išao je na mnoge kongrese u Čile, Australiju, Tajland, Egipat, Meksiko, a kada bi već došao u jednu državu, iskoristio bi priliku i da posjeti još jednu.

- Uvijek nas je išlo više, a onda bih znao povući ekipu da vidimo više od tog mjesta gdje smo odsjeli. Kada smo bili u Meksiku, nagovorio sam ih da par dana odemo na Kubu, a kada smo bili u Čileu, otišli smo još malo do Argentine. Bilo bi šteta da nismo iskoristili te prilike - prisjeća se Okić.

 

Tijekom studentskih dana vratio se opet i u Libiju. Naime, 15 godina poslije Gaddafi je izrazio želju da ponovno vidi djecu koja su boravila u Tripoliju dok je trajao rat u BiH. Poslao je privatni avion po stotinjak mladih i filmsku ekipu koja je snimala dokumentarni film “Dopisnici zdesna nalijevo” te ih ugostio u svojoj rezidenciji u glavnom gradu Libije. Među tim povratnicima bio je i Okić koji je tako dobio još jednu priliku da upozna libijskog vođu.

Vratimo se sada na sljedeću fazu njegovih putovanja. Završio je fakultet i otišao na specijalizaciju u Iowu i Chicago, gdje se specijalizirao za bolesti vena. Nakon toga se vratio u rodni grad i zaposlio u Kantonalnoj bolnici Zenica. U međuvremenu je i upisao doktorski studij u Sarajevu, a na Medicinskom fakultetu u Zenici pak radi kao asistent na katedri za fiziologiju. Tom radnom popisu treba dodati i poziciju liječnika u malonogometnoj reprezentaciji BiH, tako da je i kroz posao nastavio dalje sa svojim planom putovanja.

Kolekcionari boarding passova

No, jedan od važnijih događaja u njegovu životu dogodio se prije sedam godina kada je upoznao Azru, djevojku koja je također skupljala boarding passove kao sličice, i s njom otvorio novo poglavlje svog života. Zajedno su stavili kvačice na još nekoliko mjesta na globusu, a prije tri godine odlučili su se na putovanje po SAD-u. I to prvi put kao muž i žena.

- Nismo pravili svadbu. Samo smo priredili ručak za rodbinu, a sav novac smo uložili u putovanje po Americi. Išli smo od istoka prema zapadu i na kraju smo se vjenčali u Las Vegasu. I to nas je vjenčao dvojnik Elvisa Presleya - smije se Okić.

Na tom putovanju dodao je još jednu osobu u svoju bilježnicu slavnih. U New Yorku je u Starbucksu naletio na bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, koji je za vrijeme svog mandata bio jedan od ključnih aktera u zaustavljanju rata u BiH. Razgovarali su malo o njegovoj rodnoj zemlji, a na kraju su razgovor okrunili i jednim “selfijem”.

 

Godinu dana poslije u njihovu malu putujuću družinu stigao je još jedan član. Naime, prije tri godine dobili su sina Hadija koji je s njima nastavio istraživati svijet. Zasad mu ide dosta dobro. Štoviše, s nepune tri godine već je upisao 15 zemalja u svoju putovnicu, što je brojka s kojom se ne može pohvaliti pola BiH.

 

- Sjećam se da su mi rekli da neću više toliko putovati kada se zaposlim, no to se nije dogodilo. Isto su mi rekli i kada sam se oženio, a onda su mi to ponovili i kada sam dobio sina. No, evo, i dalje putujem. Ne pijem, ne pušim, ne kupujem luksuzne stvari. Jednostavno, sve što zaradimo ulažemo u nova putovanja - kaže Okić.

Postoji pitanje koje nijedan putnik ne voli, a to je koje mu je najdraže mjesto koje je posjetio. Okić po tome nije iznimka. Kada smo ga to pitali, krenuo je nabrajati države - Maroko, Šri Lanka, Kambodža, Australija, Izrael... no odgovor na pitanje nismo dobili. No, zato nam je odgovorio koje mu je putovanje najdraže.

Stajanje nije opcija

- Putovanje doma - kaže i odmah nastavlja. - Obožavam doći doma i pojesti ćevape, prepričati prijateljima sve zgode s putovanja ili samo zalijepiti novi magnetić na frižider. Imao sam nekoliko ponuda da odem iz Zenice, od kojih su neke bile i u SAD-u. No i Bosna je prelijepa zemlja i ne želim je napustiti. To je ipak moj dom kojemu se uvijek želim vratiti - kaže Okić.

Ironično, koliko god voli svoj grad, ne može ostati dugo u njemu. Kada dođe godišnji, jednostavno mora otići na neko novo mjesto. Zato si je zacrtao cilj da svake godine posjeti pet novih zemalja. Ove je godine već upisao dvije - Kolumbiju i Panamu, a dok razgovaramo, već je u trećoj. Naime, nakon povratka s onog herojskog puta ostalo mu je još nešto dana godišnjeg pa je s obitelji otišao prijateljima u Švicarsku. Tako je još jedna zemlja precrtana u atlasu. A što se tiče stajanja, kaže da to nije opcija.

- Znam da je to možda i nemoguće, no volio bih posjetiti sve zemlje svijeta. Trećinu sam već prošao, a uz ovaj tempo možda i uspijem - kaže Okić.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo