PAT POZICIJA

'RECITE, ŠTO MISLITE UČINITI S MOJIM ZAMECIMA I MOGU LI IH DOBITI NATRAG?' Nevena Rendeli o nerješivom problemu s kojim se susreću tisuće roditelja

Neja Markičević / Hanza Media

 

Dobar dan, gospođo Rendeli Vejzović, zovemo iz poliklinike vezano uz vaše zamrznute zametke. Istječe godina dana za koju ste platili čuvanje, jeste li odlučili što ćete dalje s njima?

- Dobar dan. Evo, uskoro ću roditi treće dijete, nisam još ni razmišljala o tome što bih sa zamecima, koje su mi opcije?

- Pa, zapravo, nemate opcija. Možete prestati plaćati čuvanje, no mi ćemo ih i dalje držati zamrznute.

- Ne razumijem. Kako to mislite, vi ćete ih držati, gdje ćete ih držati?

- Evo, tu kod nas, gdje su bili i do sada, a čuvat ćemo ih o vlastitom trošku.

- U redu, a što ćete vi s mojim zamecima?

- Pa, eto, ne znamo.

Ovakav razgovor, koji je HRT-ova voditeljica i urednica Nevena Rendeli Vejzović u studenom prošle godine vodila s djelatnikom jedne zagrebačke poliklinike u nekom će trenutku voditi svaka žena, to jest, par čiji se neiskorišteni zameci čuvaju u nekoj od javnih ili privatnih zdravstvenih ustanova registriranih za takvu djelatnost. Naime, svi oni kojima je nakon postupka medicinski pomognute oplodnje ostalo neiskorištenih zametaka ubrzo će se, ako već nisu, naći pred zidom jer zbog nedorečenosti zakona i ziheraškog načina na koji ga se tumači trenutačno jedini način da parovi zadrže kontrolu nad vlastitim genetskim materijalom jest da unedogled nastave plaćati njegovo čuvanje.

- Htjeli smo djecu, napravili sve pretrage i odmah je utvrđeno da smo, s obzirom na dugotrajnost pokušaja i naše godine, kandidati za medicinski pomognutu oplodnju. Liječnici su nam savjetovali da s procedurom započnemo odmah jer će čekanje dodatnih nalaza u ovako jasnoj situaciji stvari samo odgoditi, a kako vrijeme teče, jajnih je stanica sve manje, kao i šansi za začeće. Prošli smo cijeli postupak, prvo aspiraciju jajnih stanica, a zatim i in vitro oplodnju, kojom smo dobili šest zametaka. Zakon dozvoljava transfer samo dvije oplođene stanice u maternicu, tako da su nama ostale još četiri, koje smo zamrznuli. Kako je aspiracija izuzetno bolan i mučan postupak, htjeli smo se osigurati da ne moram to ponovno prolaziti - prisjeća se Rendeli Vejzović te dodaje da svaka žena koja ulazi u ovaj postupak ima sto pitanja. Koliko ćemo ih izvaditi, koliko tih jajnih stanica ima, koliko ih je spremno na transfer, što ako sve budu spremne?

Rupe u priči

- Sjećam se da sam liječnika, koji živi i radi u Sloveniji, pitala što će biti ako sve stanice budu spremne za transfer. On mi je odgovorio da ćemo onda izabrati one najbolje. Iduće je pitanje bilo: Dobro, što ako iz prve ostanem trudna, što je onda s tim ostatkom? Čovjek mi se nasmijao i rekao: Nažalost, ne znam što se s tim radi u ovoj vašoj državi - priča voditeljica te ističe kako je jako bitno naglasiti da u trenutku kada želiš dijete, ne razmišljaš o tome što će biti jednog dana kad ga dobiješ, nego si u potpunosti fokusiran na začeće. Bila je, kaže, svjesna da u cijeloj priči postoji neka nelogičnost, no tada joj je to zvučalo toliko glupo i nelogično da je zaključila kako zacijelo nije istina. Razmišljala je jedino o tome kako je, zapravo, sjajno što imaju više zametaka.

- Imali smo veliku sreću, rijetkima MPO uspijeva od prve: dobili smo dvije prekrasne, zdrave djevojčice, Leu i Mare. I tako su nam ostala četiri neiskorištena, zamrznuta zametka u stadiju blastociste. Kako sam nedugo nakon rođenja blizanki ponovno ostala trudna i sada nas dvoje imamo troje djece, s Makovo dvoje iz prijašnje veze petero, ne planiramo dalje širiti obitelj. U skladu s tim, ne vidim zašto bih plaćala čuvanje zametaka koje ne planiram iskoristiti? Kada smo doznali da će se naši zameci čuvati bez obzira na to što mi želimo s njima učiniti i da mi tu ne možemo ništa, suprug i ja smo ostali šokirani. Zar je moguće da nas se ne pita što će se dalje događati s našim genetskim materijalom - pita se zagrebačka novinarka.

Naime, prema Zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji, preostali zameci koji nisu uneseni u spolne organe žene čuvat će se na teret HZZO-a pet godina pod uvjetom da je par ostvario pravo na medicinski pomognutu oplodnju na teret HZZO-a, a ako se radi o postupku rađenom o vlastitom trošku u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, čuvanje se plaća od samog početka. Što se događa nakon toga, nije baš jasno. Parovi imaju nekoliko opcija - prva je pristati na doniranje zametaka osobama koje se liječe od neplodnosti, druga je nastavak plaćanja čuvanja zametaka, a treća prestanak plaćanja čuvanja zametaka.

Pat-pozicija

- Radi se o pat-poziciji zamrznutih embrija. Neki ih parovi ne žele čuvati, a ustanove ih se ne usuđuju uništiti jer zakon nije jasan. Za razliku od zamrznutih embrija, zakon izričito navodi da se smiju uništiti jajne stanice, odnosno spermiji i tu je razlika koja otvara daljnje dvojbe o tumačenju zakona; radi se o osjetljivom etičkom pitanju - izjavila je prof. dr. sc. Aleksandra Korać Graovac, članica Nacionalnog povjerenstva za medicinski pomognutu oplodnju i profesorica na zagrebačkom Pravnom fakultetu, u RTL-ovoj emisiji “Potraga” emitiranoj u četvrtak.

- Zakon ne određuje što nakon roka od pet godina ako osobe, vlasnici spolnih stanica, tkiva i zametaka, ne traže produljenje roka. Jedino pravno i logičko objašnjenje jest da se navedene stanice, tkiva i zameci uništavaju. Iako to u Zakonu izrijekom ne piše, to je jedini normativni i logički zaključak - navodi doc. dr. sc. Ivana Milas Klarić, bivša članica Nacionalnog povjerenstva za medicinski pomognutu oplodnju. Smatra da je riječ o “vlasništvu”, odnosno “suvlasništvu” nad zamecima te da vlasnici imaju pravo tražiti uništenje stanica, tkiva i zametaka u skladu sa suvremenim shvaćanjem autonomije volje osoba.

Međutim, u Hrvatskoj, unatoč tome što Zakon to baš nigdje ne zabranjuje, svoje neželjene zametke nije moguće uništiti. Kao što kaže Korać Graovac, liječnici se opravdano ne usuđuju uništavati zametke na svoju ruku i bez izričite privole Ministarstva zdravstva (jer što će biti bude li to neki sudac jednog dana tumačio kao feticid?), a to isto ministarstvo upite redovito vraća zdravstvenim institucijama i Nacionalnom povjerenstvu za medicinski pomognutu oplodnju koje, pak, nije tijelo koje se bavi tumačenjem zakona. Umjesto uništavanja, moguće je odlučiti ne plaćati zamrzavanje (koje godišnje košta oko 1000 kuna) te čekati i vidjeti što će se dogoditi. Odriču li se u tom trenutku osobe od kojih tkiva potječu svojih prava na vlastiti genetski materijal, također nije precizirano, a to je i jedno od pitanja koje muči Nevenu Rendeli Vejzović.

- U našem slučaju, zametke čuvamo u privatnoj klinici, kod liječnika kojem izuzetno vjerujem i zaista nemam strah od toga da će završiti, karikiram, u nekoj dugoj ženi, ali meni kao novinarki i osobi koja promišlja život u zemlji u kojoj živim padaju na pamet mnogobrojne manipulacije, koje možda nisu baš jako vjerojatne, ali su moguće. Recimo, što ako dođe do nekog jakog potresa, što ako netko provali u kliniku i odnese naš genetski materijal, što ako se nešto dogodi vlasnicima? Mene muči činjenica da ne raspolažem nečim što je moje, to jest naše. I dokad oni to planiraju čuvati? Koliko znamo, za sto godina možda će biti moguće razviti plod i izvan maternice - kaže zagrebačka voditeljica te dodaje kako ju je posebno šokirao dio Zakona koji predviđa doniranje zametka u slučaju smrti osoba od kojih on potječe.

Što u slučaju smrti?

- U slučaju smrti osobe od koje potječu stanice ili tkiva, zdravstvena ih je ustanova u roku od 30 dana dužna uništiti, a ako se radi o zamecima, Zakon određuje da se oni mogu darovati drugim osobama. Smatram da je ovakva odredba pravno izuzetno loša jer dovodi do mogućnosti raspolaganja zamecima od strane zdravstvene ustanove protivno volji osobe, to jest, osoba čiji je genetski materijal u pitanju. Ovakva je odredba suprotna autonomiji volje osobe, naravno, osim u slučaju da nisu unaprijed donijele ovakvu odluku - pojašnjava Milas Klarić te upozorava na još jednu nelogičnost. Zakonodavac, naime, ne kaže ni što u slučaju da osobe zahtijevaju svoje spolne stanice, tkiva i zametke od zdravstvene ustanove.

Marko Todorov / CROPIX

Zagreb, 070115.Ured pravobraniteljice, Teslina ulica.Ivana Milas Klaric, pravobraniteljica za djecu.Na fotografiji: Ivana Milas Klaric.Foto: Marko Todorov / CROPIX

 

- Svaki par ima pravo tražiti premještaj svojih zametaka iz jedne ustanove u drugu ili čak u inozemstvo. Takvi se zahtjevi šalju Nacionalnom odboru, koji ih, ako se radi o nastavku liječenja u nekoj drugoj klinici u državi ili inozemstvu, obično odobravaju - kaže Klaudija Kordić, potpredsjednica udruge Roda i članica Nacionalnog odbora za MPO. Dodaje da nije baš sigurna kako bi prošao zahtjev za premještaj zametaka u neku drugu državu EU ako napomenete da je u svrhu prestanka čuvanja. Jer, ističe Kordić, Hrvatska je, uz Maltu i Poljsku, jedina europska država s ovako postavljenim zakonom. U većini ostalih par odlučuje što želi učiniti s viškom zametaka - hoće li ih uništiti, darovati za istraživanja ili donirati parovima kojima je takva donacija potrebna. Ljudi se uglavnom, kaže, odlučuju za prvu opciju iako ni doniranje zametaka u svrhu istraživanja u Europi nije rijetkost.

Od te dvije opcije, nijedna nije moguća u Hrvatskoj. To jest, doniranje drugim parovima je moguće, ali samo na papiru. Naime, zakon o MPO-u predviđa postojanje banke spolnih stanica koja kod nas ne postoji, pa tako, na sreću, ni mogućnost da vaši zameci nakon vaše smrti budu nekome donirani mimo vašeg znanja. Zbog toga parovi kojima su potrebne tuđe gamete, to jest spolne stanice, moraju otići u inozemstvo - djelomice o vlastitom trošku, dijelom na teret HZZO-a, a odlaze uglavnom u Češku, u Prag. Budući da se, konkretno u slučaju Praga, radi o izdatku od 4500 eura, od kojih 1000 pokriva HZZO (tako je otkad smo ušli u EU; do tada je HZZO pokrivao cijeli trošak), sve je manje parova koji se odlučuju na takav potez - na teret HZZO-a su se u 2017. samo 22 osobe podvrgnule postupku s doniranim gametama u inozemstvu, za razliku od, primjerice, 2012., kada je takvih bilo 53, ili 2013., kada ih je bilo 71.

Najveća prepreka pokretanju banke spolnih stanica, složni su stručnjaci, jest anonimnost. Pravo je djeteta da s navršenih 18 godina sazna tko su mu biološki roditelji, a većini to nije opcija.

- Pravo djeteta na poznavanje bioloških roditelja zajamčeno je Konvencijom o pravima djeteta UN-a iz 1989., koju je RH potpisala 1990. U članku 7 navedene povelje ne govori se o imenu i prezimenu, nego o tome da je djetetu potrebno dati informacija koliko je dostupno, a mi u Hrvatskoj pod tim podrazumijevamo i ime i prezime. Smatram da, želimo li pomoći parovima u liječenju neplodnosti i rođenju djeteta, trebamo dati sve dostupne informacije o biološkim roditeljima, no ne mislim da bi izostanak imena i prezimena donatora bio nekakav hendikep za dijete. Većina darovatelja je spremna pomoći svojem biološkom djetetu i, primjerice, dati koštanu srž za liječenje; radi se o humanoj skupini ljudi koja darivanjem svojih spolnih stanica želi pomoći onima kojima je pomoć potrebna - smatra prof. dr. sc. Hrvoje Vrčić, pročelnik Zavoda za humanu reprodukciju Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb, kojega, baš kao i Nevenu Rendeli Vejzović, muči kako se osigurati od toga da tvoj neželjeni genetski materijal završi kod nekog drugog. Malo je vjerojatno, kaže, ali zaista, događaju se potresi i provale, a i Hrvatska ima povijest manipulacije tuđim genetskim materijalom. Za ustanovu koju on vodi, pak, osobno jamči da su takve manipulacije nemoguće.

Slično tvrdi i Dinka Pavičić Baldani, voditeljica Odjela za medicinski pomognutu oplodnju na Zavodu za humanu reprodukciju i ginekološku endokrinologiju. Ona, pak, smatra da je strah od manipulacije “napuštenim” zamecima pretjeran jer, konkretno, u Petrovoj, u prostoriju u kojoj se u posebnim kontejnerima čuvaju zamrznuti zameci mogu ući samo ovlaštene osobe koje prolaze ozbiljne kontrole tako da je mogućnost da nešto “nestane” gotovo pa ravna nuli. Zakonom je propisan, nastavlja, sustav kontrole kvalitete koji određuje na koji se način i kako štiti pohranjen biološki materijal, a i svaka je ustanova dužna na godišnjoj razini podnositi izvještaj Ministarstva zdravstva o točnom broju svih postupaka pa tako i kriopohranjenog materijala. Razloga za strah od nestanka nečijeg biomaterijala, tvrdi Dinka Pavičić Baldani, zaista nema.

Zatečeni problemom

- Kada sam shvatila u kakvoj smo se situaciji našli, nazvala sam nekolicinu prijateljica i kolegica koje su ostale zatečene istim problemom kao i ja. Neke od njih su se odlučile napraviti transfer zametaka u maternicu za vrijeme neplodnih dana, neke su rekle da će učiniti isto, ali pritom piti kontracepciju. Žene su se oduvijek snalazile i uvijek će se snaći, no zar je ideja da se snalazimo? Ja se ne želim snalaziti, niti mislim da bih trebala, ja želim da zakonodavac štiti moje pravo na izbor - jasna je Rendeli Vejzović i dodaje kako, kao javna osoba, osjeća dužnost govoriti o ovakvim problemima javno i upozoriti na nelogičnosti Zakona. A tih su problema, na žalost ili na sreću, svi svjesni.

- Struka je po ovom pitanju jednoglasna. Zakon je u nekim stvarima nedorečen i to se zna otpočetka. Međutim, problem MPO-a nije jedinstven za Hrvatsku, time se bavi cijeli svijet. Tema je vrlo kompleksna i ovdje se postavlja cijeli niz teško odgovorivih pitanja kao, na primjer, što je s onim parovima koji se nakon isteka pet godina, koliko se zameci čuvaju na teret HZZO-a, ne jave? Tko je onda osoba koja odlučuje što će se dogoditi s tim zamecima? - pita se Dinka Pavičić Baldani, predsjednica Hrvatskog društva za humanu reprodukciju i ginekološku endokrinologiju koja smatra da bi, u ovoj situaciji, najsretnije rješenje bilo izraditi pravilnik koji propisuje način postupanja sa zamecima nakon zakonskog isteka roka čuvanja gdje bi se definirale sve mogućnosti od pravilnog informiranja pacijenata, njihovih obaveza prema vlastitim embrijima, mogućnostima i postupcima za donaciju.

Još jedno pitanje koje Rendeli Vejzović uporno ponavlja jest što je zakonodavac imao u planu kada je donosio ovaj zakon? Moralo mu je, valjda, kaže novinarka, biti jasno da će taj rok od pet godina u nekom trenutku isteći i da će se postaviti pitanje “a što sada”. Još je zanimljivije pitanje zašto se u državi u kojoj je pobačaj dozvoljen i postavlja pitanje etičnosti uništavanja zametaka?

- Ovaj bi odgovor trebalo tražiti od predlagača Zakona te zakonodavca, to jest Hrvatskog sabora koji je izglasao ovaj propis. Smatram da je do ovakvih “nedorečenosti” i normativne nepreciznosti došlo namjerno, jer zakonodavac nije imao hrabrosti donijeti propis u kojem bi se jasno normirao postupak uništenja zametaka, a nije se odlučio niti izrijekom to zabraniti jer bi to bilo protivno autonomiji osoba. Moje je mišljenje da je Zakon namjerno napisan razmjerno loše, a da se onda u praksi zameci, zapravo, čuvaju nedefinirano dugo - smatra Milas Klarić te nastavlja da u tom slučaju ostaju dvojbe eventualne kvalitete takvog materijala, kao i opravdane sumnje u moguće manipulacije zamecima nakon proteka Zakonom propisanih rokova.

Radna skupina koja je postojala 2016. i radila na izmjenama Zakona o MPO-u, s dolaskom novog ministra na vlast jednostavno je nestala, kaže Klaudija Kordić. Udruga Roda od tada je više puta tražila sastanak s ministrom zdravstva, no odgovora nije bilo. Konstantno, nastavlja Kordić, ukazuju na nedostatke u Zakonu i trenutačnoj praksi, no odgovora iz Ministarstva već godinama nema.

Prema posljednjem izvještaju Ministarstva zdravstva, u Hrvatskoj je 2016. bilo zamrznuto 13.627 zametaka.

Opširnije


Izdvajamo