Stotinjak kilometara preplivao je Domagoj Jakopović Ribafish, bloger i novinar, završivši u utorak prvu etapu velikog projekta RokOtok. Njegova ovoljetna plivačka avantura započela je 6. srpnja kad je krenuo s plaže Sunset Beach u Dubrovniku i doplivao do Koločepa, a završila je u utorak 30. srpnja na Čiovu nakon što je plivajući povezao 17 hrvatskih otoka.
Cilj projekta RokOtok, koji je nastao u spomen na Domagojeva sina Roka koji je prije dvije godine tragično preminuo u dobi od samo 12 godina, povezivanje je roditelja s djecom i odmicanje od moderne tehnologije kako bi uživali u prirodi i učili kako tu prirodu čuvati i zaštititi.
- Jedna je opcija uvaliti se u tugu i jad pa lokati negdje bez stajanja, a druga je opcija napraviti nešto dobro. Kada vidim djecu i mlade koji me dočekuju na otocima, siguran sam da sam na dobrom putu. Ako djeca malo više porazgovaraju s roditeljima, ako samo na sat vremena dulje ugase svoje ekrane, napravio sam dobro djelo, a i sam sebi pomažem - rekao je Jakopović za Jutarnji list desetak dana nakon početka projekta.
FOTOGALERIJA: Ribafish stigao na Čiovo
Inicijalni plan projekta bio je prijeći 50 otoka u jedno ljeto, no upućeniji ljudi su ga, kako je sam rekao, odgovorili od toga pa je osvajanje otoka raspodijelio na tri godine, svake po njih 17.
Rok i Ribafish su jako voljeli putovati, obišli su više od 60 zemalja. Počelo je, kaže, tako što su isprintali kartu Hrvatske i križali županije. Stigli su prekrižiti 18 županija, pet država i osam otoka. - Sada je na meni red da završim naše putovanje - zaključio je Ribafish.
Društvo su mu na svakoj plivačkoj dionici pravili prijatelji i plivači, ali i svi građani koji su imali želju uključiti se, a na otocima bi ga redovno dočekivalo na desetke djece. Ondje bi djeci dijelio knjigu ‘RokOtok’ koju je napisao nakon smrti sina jedinca, pričao bi im o avanturama, ali i opasnostima koje one donose, o prirodi i kulturnoj baštini otoka, te kako sačuvati oboje.
Premda je ovo kraj ovogodišnje etape, ako je suditi po odazivu i reakcijama djece i roditelja na hrvatskim otocima, čini se da je ovo tek početak vrlo uspješnog projekta.
Ribafish za Slobodnu Dalmaciju na zadnjoj stanici RokOtoka: 'Možeš se prepustiti drogi, alkoholu. Neki se zarede, a ja ovako'
Na brodu koji ga je pratio tijekom njegove morske avanture, s Ribafishem je popričao novinar Slobodne Dalmacije, a profesor geografije, javnosti poznatiji kao novinar, putopisac i bloger Domagoj Jakopović ispričao mu je sve o ovoj avanturi kao i o najvažnijoj osobi zbog koje je cijeli projekt i krenuo - sinu Roku.
- Rokov pepeo je prosut pored Proizda. On je stalno sa mnom, sa svakim mojim plivanjem. Svi otoci i sva djeca uspomena su na njega. Mora se živjeti dalje. Možeš odustati, prepustiti se drogi, alkoholu, nekakvoj destrukciji... Neki se zarede, drugi odu u Afriku raditi sa siročićima, a ja sam pokušao na ovaj način. Nadam se da je to dobro. Vrijeme će pokazati - govori Ribafish.
- Prestani mi pričati bajke prije spavanja, želim čuti o najljepšim plažama - znao bi mu prije spavanja kazati njegov Rok. Planirali su zajedno obići sve hrvatske otoke, ali je njihova avantura naglo prekinuta tragedijom kad mu je voljeni sin zauvijek zaklopio oči. Mnogi bi roditelji shrvani gubitkom tako mladog djeteta odustali, ali ne i Ribafish. Iako priznaje da mu je prvih mjesec dana bilo najteže.
- To je apsolutno nešto najgore što ti se može dogoditi. Ne znam kako sam ja to uopće preživio. Bio sam za skočiti tada... Ali nekako preživiš. Čovjek je žilavo biće. I evo me - sjetno govori. Da Rok nikad ne bi pao u zaborav, a i da ispuni jednu od njegovih velikih želja, ponosni tata odlučio je održati dano mu obećanje i kroz projekt RokOtok plivanjem povezati sve nastanjene jadranske otoke.
Liječnici su mu govorili da je to što pokušava napraviti besmisleno jer se vodi krivim emocijama, no njega ni to nije obeshrabrilo. U snu bi zamišljao da pliva s Rokom i kako zajedno dolaze na neki otok gdje su svi sretni i veseli. A pravu lavinu veselja i emocija koja vlada među najmlađima kad dopliva na njihov škoj i drži im edukativna predavanja, a padne tu i potraga za skrivenim blagom, Ribafish vjerojatno nije mogao ni zamisliti. Sreća je to, kaže, koja se teško može opisati riječima. Jednostavno je treba vidjeti i doživjeti.
Priča sa Šipana
- Ovo ću ljeto pamtiti po jednom događaju na Šipanu. Bio sam dosta umoran od svega, upravo sam htio ići na spavanje, još uvijek nesiguran u sebe i projekt RokOtok. Odjednom sam vidio kako prema meni trče tri curice i dva dječaka i dovikuju: Eno ga, eno ga! Doslovno su mi doletjeli u zagrljaj. Evo i sad mi suze krenu kad se sjetim tog prizora. Pričaj nam kako si plivao, gdje sve ideš, pitala su me ta mila i draga djeca.
U ovih nepunih mjesec dana na pojedinim su mu se etapama pridružili i plivački profesionalci poput Miha Boškovića, Dine Levačić, Antonie Buličić... Cijelo ga je vrijeme pratio brod, udaljen najviše tri metra, a na njemu su osim skipera bili liječnica, spasitelj i snimatelj. Bilo je trenutaka i kad mu je vrijeme znalo pomrsiti planove, pa se tako plivajući s Mljeta na Korčulu, dionici dugoj 17 kilometara, uhvatio ukoštac s valovima velikima i do četiri metra.
- Plivam tridesetak godina, otkako sam prestao igrati odbojku jer sam zeznuo zglobove. Svi su mi govorili da od mene nikad neće biti vrhunski plivač jer nemam tehniku što se uči od pete do 15. godine. Ali imao sam glavu koja mi nije dala da odustanem. Samo trebaš zagristi i prelomiti. Najviše je u glavi, ona te pokreće, ako tamo nisi jak, a fizički si savršen, nećeš uspjeti to isplivati. Umoran sam kao pas sad kad je sve gotovo, prebijen, strgan... Ramena su mi negdje u razini gležnjeva dolje. Smršavio sam nekoliko kilograma jer je fizički i psihički bilo dosta zahtjevno.
Najteže je prvih 1000 metara, kreneš prejako, ne znaš svoje mogućnosti. Znao bih prije starta pojesti pola bureka i onda nakon pola sata osjetiš tu težinu. Mislio sam da će ova zadnja dionica biti lagana, ali mi se pridružila Antonia Buličić, aktualna prvakinja daljinskog plivanja. Krenula je takvim tempom, a kao pravi muškarac nisam dami mogao reći ne. To je bila baš ozbiljna utrka za jednog solidnog plivača amatera. Sretan sam što sam plivao s takvom veličinom. I samo da znate, tek je kasnije išla na pravi trening, smije se Riba, koji o svojoj ljetnoj avanturi planira napraviti dokumentarni film.
Srce mu je ispunjeno što je u mladim ljudima probudio ljubav prema sportu. Ali i da nikad ne požele odustati od svojih snova.
- To je najbolje u svemu tome. Znam da nikad neću biti vrhunski plivač niti ću osvojiti neki kup, ali svojim trudom i pojavom želim ukazati na to da upornost i samoodricanje mogu dovesti do određenih rezultata. Klincima pokušavam reći da počnu od sebe, paze na svaki papirić i vrećicu koje bace u more, jer u protivnom rade problem za cijeli planet. Sretan sam što na kraju dana čujem dječje glasove kako dovikuju: Nemojte bacati smeće u more, Riba je rekao! Svaka generacija ima neku svoju zanimaciju.
Moji su starci bili užasnuti što slušam punk, a ne Beatlese ili Indexe. Tako se i mi roditelji užasavamo kad djeca rade nešto što mi nismo radili. Primjerice, videoigre su jedna od tih stvari. One su super ako se doziraju, isto kao i televizija, mobiteli, kuhanje, šivanje. Sve ima smisla ako se dozira. Jedna od glavnih rečenica u mom predavanju bila je: Djeco, veselite se svemu, pričajte s roditeljima i svega neka bude – pomalo. Nemojte pretjerivati ni sa čim. Zanimalo ih je kako izdržim to plivanje, koliko i zašto plivam.
Bilo je i neugodnih pitanja oko Roka. Baš su me znali zbuniti time i nije mi jasno kako im roditelji nisu objasnili da se to tako ne pita. Podragao bih ih po kosi i rekao: Duga je to priča, jednom ćemo pričati o tome. Nisam spominjao ništa oko toga što mu se dogodilo jer smatram da tome dok se kupamo i tražimo skriveno blago nije ni vrijeme ni mjesto. Javilo mi se i puno roditelja koji su i sami izgubili djecu. Ali jednostavno ne znam kako ih utješiti i pomoći im. Svatko od nas nosi svoju bol. Odlučio sam se boriti s Rokovim gubitkom tako da dam samog sebe drugoj djeci i drugim roditeljima. Ne u smislu da idem ispraviti nečiju grešku, nego čisto da nekoga osvijestim kako može biti bolji u toj konverzaciji između roditelja i djece, govori Ribafish.
Što bi Rok rekao...
- Rok bi mi sad sigurno rekao: Tata gladan sam, idemo nešto jesti. I vjerojatno bi htio da se igramo. Ne znam bi li bio ponosan, to nikad nećemo saznati. To su sad neke floskule poput onih kad mi kažu: Rok je tvoj anđeo koji te gleda i ponosan je... To se ne zna. Ja samo sve ovo radim jer sam ga volio najviše na svijetu, još ga volim i nikad ga neću moći zaboraviti. Ta najveća rupa i praznina u meni ipak polako nestaje sa svakim sretnim djetetom kad ga zagrlim. Djetetom koje mi dođe da se slikamo ili da mu se potpišem na knjigu uz obećanje kako će je pročitati. Ta nesretna rupa puni se milimetar po milimetar u mojoj duši i upravo zato očekujem nastavak ove avanture iduće godine. Djeca su divna, nekad nemamo vremena za njih, a puno više bi se trebali igrati s njima, voljeti ih, paziti... Sve će onda biti dobro.
Rok je baš poput svog tate, za mnogu djecu pravog heroja, obožavao Dalmaciju. Redovito bi ljeti mjesec dana proveo kod jedne bake na Ugljanu, a onda bi tri tjedna došao Ribafishu na Korčulu.
- Stalno je bio uz more. Jedino ribu nije volio jesti. Rado bih se preselio u Dalmaciju, možda odem na Korčulu. To bi onda bilo za stalno jer je Zagreb daleko. Čak sam jednu zimu proveo na moru. Radio sam kao profesor geografije na Rabu. Prvo što napravim kad dođem ovdje je da ostavim stvari, presvučem gaće i bacim se u more.
Što dalje, sada kad se uskoro vrati u Zagreb.
– Prijatelju moj, pitaj me kad se vratim. Iako sam jako umoran, već sada znam da će mi sve ovo jako nedostajati - odgovara Riba, koji će već 1. rujna započeti s pripremama za iduću etapu u sklopu koje 2020. planira obići još 17 srednjodalmatinskih otoka. Nije zaboravio ni one na sjevernom Jadranu, a oni su u planu za 2021. Materijali su to, nema sumnje, za neke nove priče i avanture, piše Slobodna Dalmacija.
Vinko Paić