Anto Joskić (29) najbolje je plasirani hrvatski tenisač u kolicima u povijesti. Trenutačno je na 53. mjestu svjetske rang-liste Međunarodne teniske federacije, a najveći mu je sportski san da se podigne za još koje mjesto i nagodinu ode na paraolimpijske igre u Tokio.
Joskić je u izvrsnoj formi, a iza sebe ima brojne dobivene važne mečeve, no da bi osvojio željene bodove, od lipnja 2019. do lipnja 2020. mora otići na dvadesetak međunarodnih turnira. Sportske institucije koje stoje iza njega mogu mu financirati tek njih desetak, pa je tenisač na platformi Go Get Funding pokrenuo crowdfunding kampanju. Cilj: skupiti sedam tisuća eura.
Jaka konkurencija
- Paraolimpijske igre najveća su mi želja. Ako uspijem skupiti novac i dobijem bodove, bit ću prvi hrvatski tenisač u kolicima na tom natjecanju. Još se iz Hrvatske nitko nije uspio kvalificirati. Tenis u kolicima u svijetu je vrlo razvijen te je konkurencija vrlo jaka, godišnje se održava oko 150 međunarodnih turnira, a teško je i zato što se radi o skupom sportu – kaže Joskić pa objašnjava da za plasman na paraolimpijske igre treba biti među 40 najboljih na svijetu. Njega do najnižeg 40. mjesta dijeli trinaest mjesta, no vjeruje da bi mu bilo dovoljno već da se pomakne za tri do pet mjesta jer neke zemlje na listama imaju više igrača, a pravilo je da se po državi plasirati može njih maksimalno četvorica.
Joskić je pet puta osvojio prvenstvo Hrvatske, s reprezentacijom je bio na desetak svjetskih kupova, a osvojio je sedam međunarodnih ITF-ovih turnira u parovima (ITF je, može se reći, svojevrsni ekvivalent ATP-u). U kolicima je od djetinjstva: imao je pet godina kad ga je u ratu geler pogodio u vrat i presjekao mu leđnu moždinu, zbog čega je završio s dijagnozom paraplegije. Tenisom se počeo baviti s 13 godina. - Oduvijek sam volio sport, pa sam bio oduševljen kad nam je profesor tjelesnog u školi prezentirao tenis u kolicima.
Do tada nisam znao da takvo nešto postoji. Odmah sam počeo trenirati. Nastradao sam kao dijete, a tenisom sam se počeo baviti baš u formativnim godinama, i to me potpuno odredilo kao osobu. Sport mi je jako pomogao i nemjerljivo utjecao na moj život. Prije svega u socijalizacijskom smislu.
Kolica od 4000 eura
Napravio sam puno toga, upoznao puno ljudi, proputovao cijeli svijet. Zbog sporta danas mogu reći da sam presretan i zadovoljan svojim životom - iskren je Anto. I kad to nije vezano za sport, voli putovati, a od svih putovanja najdraža su mu ona u Brazil, rodnu zemlju njegove supruge Emily. - Upoznali smo se u Zagrebu, ona je bila došla na studentsku razmjenu. Jako volimo otići u njezin Rio - govori nam.
Uz Emily, njegove ambicije podupire veliki broj prijatelja i drugih koji prate njegovu karijeru, pa je baš zbog njih i pokrenuo crowdfunding, no, naravno, bit će mu drago ako ga na putu do Tokija podupru i ostali. - Imam potporu Saveza tenisača u kolicima i Hrvatskog paraolimpijskog odbora, ali to nije dovoljno da bih napravio ozbiljniji program turnira. Velik broj prijatelja govorio mi je da bi htjeli pomoći, pa sam zbog njihova entuzijazma i pokrenuo kampanju.
Stvarno nije lako doći do sponzora, imam samo jednog, i to za rekete. A treba pokriti puno toga, put, smještaj, trenera, drugu opremu... Samo sportska kolica koštaju minimalno četiri tisuće eura. Moja je meni poklonio bivši kolega koji više ne igra – kaže Joskić, pa objašnjava da u svijetu ima igrača koji imaju kolica vrijedna i deset do 15 tisuća eura.
Razlike u pravilima
- Kolica kakva koristimo u tenisu razlikuju se od običnih po nekoliko stvari: imaju kose kotače, puno su pokretnija, brža, konstruirana tako da igrač ne padne dok igra te imaju i dodatni kotač sa stražnje strane, a napravljena su od posebnih, vrlo lakih materijala. Neka od njih teže tek dva-tri kilograma - govori nam pa objašnjava i jedinu razliku po kojoj se tenis u kolicima razlikuje od klasičnoga – loptica smije pasti dva puta, od čega prvi put mora biti u terenu, a drugi put smije biti i izvan njega.
- Tenis u kolicima relativno je razvijen i u Hrvatskoj. Ipak, ima nekoliko problema sa sportom. Ne igra se po kategorijama, nego može igrati svatko tko ima oštećenje ekstremiteta. Ne mora se raditi isključivo o ljudima koji su stalno u kolicima, pravilo je da je već invaliditet od 10 posto dovoljan za profesionalno bavljenje tim sportom, pa je baza ljudi koji bi se mogli time baviti prilično velika, samo što nema dovoljno onih koji to znaju. To je u jednu ruku dobro jer se puno ljudi može baviti tim sportom, dok, s druge strane, baš i nije fer jer, na primjer, ja koji imam oštećenje leđa, igram s ljudima koji su, recimo, povrijedili nogu i malo šepaju.
Da su kategorije organizirane po stupnju oštećenja, ja bih sigurno bio u top deset tenisača u kolicima u svijetu – govori Anto i dodaje da je još jedna odlična stvar u tom sportu što se može igrati i protiv onih (ili u paru s njima) koji nemaju tjelesnih oštećenja. Zaigrali smo i mi, a suvišno je i naglašavati da je Anto izašao kao pobjednik.