Zaljubila sam se prvo u zgradu kazališta i lokaciju na kojoj se nalazi. Ono je, da se razumijemo, starije od Australije kao države što je meni, kao nekome tko dolazi odande, jako zanimljivo. Zatim me osvojio repertoar u kazalištu, onda život u Hrvatskoj, kao i ljudi koji me okružuju. Na kraju sam se zaljubila i u svoga današnjeg supruga, također Hrvata. Tako da, ne, niti najmanje ne žalim što sam došla ovamo - kaže Natalia Kosovac, crvenokosa 26-godišnjakinja i prvakinja baleta u zagrebačkom HNK, rođena na drugom kraju svijeta.
Iako je njezina karijera na uzlaznoj putanji od trenutka kada je prije sedam godina prvi put zakoračila na daske centralnog domaćeg kazališta, uloga barunice Castelli u baletu “Gospoda Glembajevi”, rađenom po možda najslavnijem djelu Miroslava Krleže, pozicionirala ju je u sam vrh domaćeg baleta. Balet premijerno izveden u svibnju ove godine osvojio je i kritiku i publiku, a osim tehnike, svi su hvalili Natalijinu glumu, inače ne toliko zastupljenu u baletu.
- Prije nego što smo krenuli postavljati komad, pročitala sam skraćenu verziju drame koju su mi preveli na engleski i moram priznati, vi Hrvati baš volite dramu. Mislila sam si, ima li netko s kim nije spavala? I onda, kao da to nije dovoljno drame, hoće li itko ostati živ? Sviđa mi se što se radi o komadu koji ima pravu priču, a ne samo ona je labud, on je voli, ali na kraju ne završe zajedno. Ali, nemoj me krivo shvatiti, jako volim ‘Labuđe jezero’ – smije se Natalia koja je svoj obiteljski dom u Newcastleu, gradu smještenom na zapadnoj obali Australije, napustila već u dobi od 15 godina.
Moja zemlja nema kulture
U Australiji, kaže, ljudi uglavnom balet ne smatraju “pravim poslom” niti je kultura odlaska u kazalište toliko raširena kao ovdje. Za razliku od Europe, gdje se ljudi za kazalište uređuju, fino odijevaju i rade frizure, u Australiji ljudi pod normalno na balet dolaze u japankama. Za razliku od Europe gdje postoje zgrade stare stotine godina te višestoljetna carstva koja su nastajala i nestajala, Australija je mlada zemlja, govori, i zapravo nema svoju kulturu. Uz to, kod nje doma, objašnjava, postoje samo dvije, tri trupe u kojima možeš plesati.
- Jako sam dugo maltretirala roditelje da me puste da odem, stvarno nije bilo jednostavno, a danas, kada gledam unatrag, nije mi jasno kako sam ih uspjela uvjeriti da me kao 15-godišnjakinju puste da odem živjeti sama na drugi kraj svijeta - prisjeća se Natalia. Dogovor s roditeljima je bio takav, nastavlja, da pošalje snimke za audiciju u nekoliko europskih baletnih škola pa ako se nešto dogodi, razgovarat ćemo. Suprotno očekivanjima njezinih roditelja, svaka škola kojoj se Natalia javila, željela ju je za sebe.
- Preklinjala sam ih dok naposljetku nisu popustili. Odlučili smo se za školu u Münchenu. Osim što se radilo o kvalitetnom programu, učenički dom u kojem sam, zajedno s gomilom drugih stranaca, bila smještena, bio je vrlo blizu škole. Isto tako, München je vrlo siguran grad, što je mojim roditeljima bilo jako bitno - objašnjava Natalia prisjećajući se svoje prve zime u Njemačkoj. Bila je sigurna, kaže, da će umrijeti od hladnoće. Snijeg je, pak, bio posebna priča. Bilo je toliko prekrasno, prepričava kroz smijeh, no nije joj bilo jasno zašto je toliko hladno, kako ljudi preživljavaju?
Život u dva kofera
Nakon završetka Baletne škole Zaklade Heinz Bosl u Münchenu u klasi Konstanze Vernon trebalo je pronaći posao. Natalia dolazi iz velike obitelji - druga je od šestero braće i sestara - pa scenarij u kojem roditelji financiraju njezin ostanak u Europi nije bio moguć. Ne bi ni u Njemačku mogla otići, govori, da nije dobila stipendiju. To je bio jedan od preduvjeta.
- Bila sam na audiciji za Zagreb, ravnateljica Baleta tada je bila Irena Pasarić. Ona mi je potom ponudila posao koji sam objeručke prihvatila. Sjećam se da sam, tako zbunjena i u dobi od 19 godina, došla na zagrebački željeznički kolodvor s dva kofera u kojima je bio cijeli moj život i da sam pomislila - što mi ovo treba. Kad gledam unatrag, čudi me da sam bila toliko hrabra, sumnjam da bih se danas samo tako odlučila otići u neku zemlju gdje ne poznajem nikoga, ne govorim jezik… - objašnjava Natalia Kosovac koja se, priznaje, zapravo vrlo brzo snašla u Zagrebu. - Jako mi se sviđa što su Hrvati opušteni. Jako, jako, jako opušteni.
Recimo, idemo na ručak, taj se ručak pretvori u kavu, onda je već pola pet i puf! Nema se smisla vraćati na posao - smije se balerina dodajući kako je iznenađena što je, unatoč tome što u kazalištu provodi najveći dio svog vremena (trenira se šest dana u tjednu, od ponedjeljka do subote, od jutra pa sve do večeri), uspjela steći i prijatelje izvan kazališta. Svi imaju razumijevanja za njezino radno vrijeme i viđaju se uglavnom uvečer, nakon njezinih proba. Dok oni piju vino, Natalia obično bira Coca-Colu.
- Moj organizam, nažalost, ne radi najbolje nakon čaše vina. Teško mi je ustati ujutro i usporena sam pa izbjegavam alkohol kada pripremamo neke velike predstave ili kad imam važne nastupe. Iako nije zapravo problem u toj jednoj čaši vina, već u tome što mi je teško popiti samo jednu pa onda biram radije ne piti uopće - kaže Natalia, dodajući kako s kuhanim vinom, njezinim omiljenim napitkom, ipak čini iznimku. Sama sa sobom ima dogovor da smije popiti jedno nakon dobro odrađene predstave.
A osim prijatelja, Natalia je u Zagrebu pronašla i ljubav. U kolovozu ove godine u rodnom Newcastleu udala se za zagrebačkog odvjetnika Silvija Kosovca. I njega je pronašla u kazalištu.
- Došao je na premijeru ‘Petra Pana’, no, zapravo, uopće nije gledao balet. Imamo jednog zajedničkog prijatelja u kazalištu koji nas je upoznao nakon predstave. Počeli smo razgovarati i dogovorili se sljedeće jutro za doručak. Kod mene doručak znači pola osam ujutro, rekla sam mu, no on je bio ustrajan. I zaista se pojavio. Sva sreća pa sam pet minuta prije dogovora ipak odlučila ustati iz kreveta - prisjeća se crvenokosa Australka, uzbuđena što je ovo prvi Božić u mnogo godina koji će provesti s barem dijelom obitelji. Njezine dvije mlađe sestre i brat došli su u posjet. Prvi im je to put da su posjetili Europu, no bitnije od toga, prvi će put gledati svoju sestru kako pleše.
Neki drugi san
- Ako imam sreće i uspijem dobiti slobodno, godišnje provedem mjesec dana u Australiji. Kada dođem kući, prilagođavam se životu svoje obitelji i zapravo ulazim u njihov život. Oni moj, kako to voli reći moja sestra Gabriella, ‘habitat’ zapravo nikad nisu vidjeli. Jako sam uzbuđena - kaže Natalia, dodajući kako joj je simpatično gledati sestre i brata kako se prvi put suočavaju s hladnoćom i snijegom i odijevaju svoju “toplu” odjeću. Podsjećaju je na nju samu otprije gotovo 12 godina.
A dok će njezina braća putovati Hrvatskom, koju balerina naziva neotkrivenom svjetskim draguljem, Natalia ostaje u Zagrebu. Naime, priprema novu predstavu koja joj okupira sve vrijeme u danu.
- U ožujku je premijera baleta ‘Elizabeta Austrijska - Sissi’ u kojem igram glavnu ulogu pa nema baš vremena za gubljenje. Uz to, prvi put u životu ću promijeniti boju kose! Sissi je bila brineta, a kako se radi o kostimografski zahtjevnoj ulozi u kojoj će biti mnogo promjena frizura, jednostavnije je da ja obojim kosu, nego da koristimo periku. A i moj suprug će dobiti novu ženu na neko vrijeme - šali se energična Australka koja već u dobi od 26 godina, ne toliko neobično za jednu balerinu, razmišlja o tome što kad prestane plesati. Baletom se aktivno planira baviti još pet, šest godina i otići kada bude na vrhuncu.
- Ne želim da mi se dogodi da jednog dana ljudi za mene kažu ‘joj, kako je bila sjajna dok je bila mlađa’. Užasavam se toga. Treba znati kad treba odstupiti. Ovo je fizički, ali i psihički jako zahtjevan posao i nije ga moguće raditi cijeli život, barem ne na onoj razini na kojoj ja danas plešem. Uz to, htjela bih s pozornice otići dovoljno mlada da uspijem izgraditi karijeru u nekom drugom području - ističe Natalia dodajući kako je cijeli život razmišljala o tome da bi željela biti pilot, ali onda su je ljudi vidjeli kako vozi automobil te joj savjetovali da nađe neki drugi san.
Danas, pak, sanja o studiju psihologije ili prava. Zna da je teško, no zanima je i voli učiti. A i “teško” za nju, kao i svaku drugu balerinu, nije baš neka nepoznanica. Isto tako, i povratak kući je opcija. Njezinu se suprugu Australija jako svidjela, a i bilo bi lijepo provesti neko vrijeme s obitelji bez koje je zapravo odrasla. Njezina najmlađa sestra Isabella je u trenutku Natalijina preseljenja u München imala tek dvije i pol godine pa su odnos, umjesto u parkovima i za obiteljskim stolom, gradile putem Skypea.
- Bez obzira na to za što se odlučimo, sigurno je da ću se u Hrvatsku cijeli život vraćati. Pa, moj suprug je odavde. Uz to, uskoro bih trebala i službeno postati Hrvatica. Nadam se samo da će, poznavajući hrvatsku birokraciju, sve proći u redu - smije se Natalia.