Dok sam pred Novinarskim domom zaključavao svoj bicikl uz znak zabranjenog parkiranja, ugledao sam pred sobom svjetskog prvaka u šahu, Carlsena. Odmah sam iskoristio priliku i prišao mu.
“Oprostite, molim vas”, obratio sam mu se.
“Moram ići”, samo je odgovorio, pognuo glavu i ubrzao hod. Upravo je na turniru završio treću partiju, remijem. Ispao je to najsažetiji intervju u mom životu. Možda i najbolji.
Šah je nastao u Indiji, vjerojatno u šestom stoljeću, i postao popularan u Perziji pod nazivom shāh māt, što bi značilo mrtav kralj. Kao što je Monopoly simulacijska igra bogaćenja, tako je šah simulacijska igra ubijanja kraljeva. Bergman u svom “Sedmom pečatu” ima fantastičnu scenu u kojoj vitez igra šah protiv Smrti i dobiva ju, no ona ga na koncu prevari i pobjeđuje. Šah se često pojavljuje i u književnosti. No, nakon što su kompjuteri postali bolji od najboljih šahovskih majstora, ponešto se od te šahovske mistike izgubilo. Ili možda ipak nije? Šah postoji toliko dugo da se čini da je nemoguće da nestane. Pitanje je samo hoće li nekako srasti s novim tehnologijama?
U Zagrebu se ovih dana, od 26. lipnja do 7. srpnja, održava najjači šahovski turnir svih vremena, Croatia Grand Chess Tour, na kojemu se okupilo dvanaest najjačih svjetskih šahista: trenutni svjetski šahovski prvak (Carlsen), prijašnji svjetski prvak (Anand), nekoliko izazivača (Karjakin, Caruana) i tako dalje. Svaki na turniru igra protiv svakoga, svaki igrač ima na raspolaganju 130 i pol minuta za svaku partiju. Naravno, to, svaki protiv svakoga, ima svoje limite. Jedan mladić koji me je čuo kako komentiram partije s prijateljem u obližnjem kafiću pitao me je: “Kako je na turniru? Može li se unutra?”
“Da, naravno, mislim da još ima karata”, rekoh. “U Novinarskom domu, gore, na katu.”
“Protiv koga ste vi igrali?” On je shvatio da na turnir može doći tko hoće i igrati protiv svjetskog prvaka.
“Pa, gledaj”, rekoh mu. “To bi bilo kao kad bi, recimo, usred utakmice Barcelone i Reala ti, kao veliki obožavatelj nogometa, poželio ući malo na teren, uzeti loptu od Messija i izvesti slobodan udarac s dvadeset i pet metara preko živog zida. Da vidiš kako ide to pucanje i je li Courtois zbilja tako dobar kao što kažu.”
Mrtvi rashladni uređaji
No, kad se gledaju šahovske partije, pogotovo u središnjici, to baš i nije jako zabavno. Sjedite i čekate na sljedeći potez i po pola sata. Srećom, paralelno se gleda šest partija istovremeno, a iznad igrača su ekrani koji prikazuju tijek svake partije. Međutim, ti ekrani nisu jako veliki pa se ne mogu najbolje pratiti ako sjedite dalje od trećeg reda.
Naravno, može se otići i u pokrajnju prostoriju, s komentatorima, američkim velemajstorom Serwanom i češkom velemajstoricom koja živi u Londonu, Jovankom Houskom, koji prenose uživo za američki Saint Louis Chess Club, a usto i vode razgovore sa sudionicima turnira.
Prvi dan turnira rashladni uređaji Novinarskog doma nisu radili kako treba. Vani je temperatura bila 33°C, unutra je bilo sparno, tako da uvjeti nisu bili baš najbolji za koncentraciju. Četiri partije završile su pobjedom. Carlsen je odigrao spektakularnu partiju, ostavivši kraljičinu stranu table podložnu jakom napadu, tamo namamio Girijevu kraljicu i onda je izolirao, dok je istovremeno na drugoj strani sam izveo nezaustavljivi napad s nekoliko matnih kombinacija, tako da se Giri nakon 23 poteza predao. Činilo se da će i Caruana pobijediti jer je imao veliku prednost nad Rusom Janom Nepomnjačijem, no ovaj je uzvratio neobičnom serijom poteza, natjerao protivnika da puno misli i kad je Caruana upao u vremenski tjesnac, Nepomnjači je na kraju pobijedio.
Drugi dan je rashladni sustav funkcionirao puno bolje jer su dodali još dva, velika, samostojeća uređaja. No, činilo se da su neki ljudi na to alergični. Znam da mnogi u Hrvatskoj ne vole ni ventilatore ni rashladne uređaje, no tu sam primijetio da ih je nekoliko u publici čak i kašljalo. Trenutačno treći igrač na svijetu, Kinez Ding Liren, također je povremeno znao zakašljati, prilično glasno. On je jedan od tek nekoliko velemajstora na svijetu, među kojima je i Nepomnjači, koje Carlsen nije nikad pobijedio u klasičnoj partiji, do ovog turnira u Zagrebu.
Ding Liren
Zapravo, može se reći da je šahovska sila, baš kao i ekonomska moć, izgubila svoje uporište u zoni nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Indijac, Anand, bio je pet puta svjetski prvak. Što je dovelo do pada šaha u Rusiji? Čini mi se da su superkompjuteri demokratizirali ovu igru, koju su niz decenija sovjetski političari propagirali kao neku vrstu tajnog znanja ili vještine. Međutim, isti ti talenti od kojih bi mogli nastati sjajni šahisti sada se puno bolje mogu iskoristiti na području kompjuterskog programiranja, gdje Rusi izvrsno napreduju.
Šah u parkovima
Kad sam 1988. bio u Rusiji, ljudi su svuda igrali šah, i po parkovima i po kavanama, a kad sam se ponovo vratio 2006. i proveo gotovo godinu dana u Petrogradu, jedva da sam vidio da se igdje igra. Ono što je nekada bilo sasvim u središtu sportskog i natjecateljskog zanimanja, sada se, poput jazza, zavuklo u kojekakve podrumske klubove.
Mistika povezanosti sovjetskog šaha i njihove politike bila je takva da je Korčnoj igrao protiv Karpova za titulu svjetskog prvaka 1978. noseći sunčane naočale, očito se bojeći da bi ga sovjetski hipnotizeri iz publike mogli uspavati. I Fischer je promijenio svoje metalne plombe na zubima jer se bojao da bi Sovjeti mogli preko njih elektronski zavladati njegovim umom. No, upravo je Fischer bio taj koji je započeo eroziju sovjetskog šahovskog misticizma i nedodirljivosti.
Sergey Karjakin
Na zagrebačkom turniru nakon tri dana u vodstvu je bio Rus Nepomnjači, s tri uzastopne pobjede. Carlsen je podbacio u dvije partije u kojima su kompjuteri procijenili da je imao dobitne pozicije. Nepomnjači, inače, izgleda vrlo slično Carlsonu. Nije u tako dobroj fizičkoj formi, ali uvijek igra razuzdan, nekako nepravilan šah. (Carlson, s druge strane, ima vrlo strog program fizičkih priprema i putuje s cijelom ekipom, s nutricionistom, ocem, liječnikom, sekundantom, nikada ne pije kavu i tako dalje.) Karjakin je jednom rekao da mu se čini da Nepo i Carlsen ne proučavaju otvaranja, da se Carlsen oslanja na središnji dio partije i završnicu te tako pobjeđuje, a da Nepomnjači uvijek nastoji postići što složeniju i napetiju poziciju. Doista, činilo da je u meču za svjetskog prvaka Caruana bio bolje pripremljen u otvaranjima od Carlsena, tako da je ovaj jedva spasio nekoliko partija.
Magnus Carlsen
Za prvu partiju koju je igrao na turniru u Zagrebu, protiv Nizozemca Girija Anisha, Carlsen je kasnije rekao da je namjerno igrao potez koji nije valjano prostudirao u varijantama otvaranja, ni s knjigama, ni s računalom, ali da ga je odigrao zato da partija brže krene van dosega teorije. Istom se tehnikom protiv kompjuterske pripreme služio i bivši bugarski svjetski prvak (2005.) Veselin Topalov, koji je već u ranoj fazi znao odigrati neobične poteze koji bi partiju brzo skrenuli iz zona koje su predviđali njegovi protivnici. Ipak, teško je povjerovati u priču da Carlson nije bio dobro pripremljen. Poznato je da zna deset tisuća partija napamet. I ne samo to. U stanju je naslijepo odigrati simultanku protiv deset šahovskih majstora i sve dobiti.
Anish Giri.
Trećeg dana sve su partije završile remijem. Ne znam je li temperatura u dvorani imala nekakve veze s time, ali šestog dana, kad je temperatura bila 35°C, bilo je pet pobjeda i samo jedna neriješena. I dan ranije igrači su dolazili u prednost, ali sada su svi igrači svoju prednost doveli do pobjede.
Igra šaha se danas do neke mjere izmijenila. U mnogim partijama igrači se više ne trude napraviti rokadu. Obično nakon izmjene kraljica kraljevi žure prema sredini table, tako da ima smisla ostaviti kralja na njegovu mjestu. Štoviše, linije uz sam rub table, linije A i H, često se koriste vrlo agresivno, kako bi se po njima probila strana na kojoj je protivnik rokirao. Otkad je kompjuter Deep Blue pobijedio Kasparova 1997., šah se uči najviše uz pomoć kompjutera. Kasparov je izjavio da bi ga, da danas zaigra protiv najboljih svjetskih šahista, vjerojatno smlavili.
Anand, koji je gotovo navršio 50 godina, ipak se uspijeva održati u vrhu kao još jedini igrač koji je učio šah klasično, uz knjige i partijama protiv živih ljudi. (Usput, Anand mi je rekao da bi i Kasparov danas uspješno igrao, ako bi se na to odlučio. Njega je također šokiralo što se od njega pet godina mlađi Kramnik već odlučio za šahovsku mirovinu.) Za vrijeme sovjetske dominacije Anand se bio pojavio kao najjači mladi igrač na svijetu. No, dok je Kasparov uživao blagodati najboljih šahovskih klubova i učitelja na svijetu, Ananda je u Indiji šahu učila njegova majka. Ona je gledala televizijske emisije o šahu, sa šahovskim problemima, dok je dječak bio u školi i onda ga je kasnije molila da ih riješi. U smislu sirovog talenta i moći samoga uma, on je vjerojatno najjači igrač svih vremena.
Iznenadila me njegova mirnoća za vrijeme nastupa. U relativno ravnopravnoj partiji Carlsen je imao stanovitu prednost i u jednom je trenutku, već u završnici, imao dva pješaka više od Ananda i činilo se da ide prema pobjedi. Carlsen bi povukao potez i onda se malo prošetao oko drugih stolova, da vidi kako napreduju ostale partije. Kretao se poput atleta, što i nije čudno, jer u slobodno vrijeme voli igrati nogomet. Fizička snaga pomaže igračima u dugim mečevima, što je postalo evidentno 1984., u meču Karpova protiv Kasparova. Tada je Karpov, nakon vodstva od 5:0 u meču u kojem su se brojale samo pobjede, počeo gubiti tu prednost, da bi na kraju, sasvim iscrpljen, izgubio još i deset kilograma težine i cijeli meč.
Anand pije čaj
Dok je Carlsen u onoj partiji bio u prednosti, očekivao sam da će Anand predati, no ovaj je samo mirno sjedio, analizirao poziciju i pio čaj, za razliku od Carlsena koji, izgleda, samo reklamira norvešku mineralnu vodu, Isklar. Dok sam se tako divio Anandovoj mirnoći, on se odjednom okrenuo prema meni i pogledao me ravno u oči. Tih nekoliko sekundi imao sam dojam da mi čita misli (a to je bilo prije nego što sam se upoznao s njime i intervjuirao ga.) No, nakon 73 poteza, partija je ipak završila remijem. Carlsen je potonuo, a Anand je bio jako zadovoljan, rekavši da je ranije znao gubiti i u lakše obranjivim pozicijama. Pitao sam Ananda što kaže na to da Carlsen putuje kao Novak Đoković, s cijelim pratećim timom. No, on je bio pomirljiv. “Gledajte, to očito njemu čini dobro”, rekao mi je. Kad su Ananda intervjuirali pred kamerama, zamolili su ga da prokomentira poziciju u partiji između Carlsena i Nepomnjačija. “Dragi Bože”, rekao je, “Pa to je izgubljena pozicija”. Činilo se da mu je bilo žao Nepa. Kasnije sam ga pitao zašto ima simpatije prema sovjetskim, odnosno ruskim igračima, kad zna koliko su oni imali prednosti pred njim. On mi je odgovorio: “Da, istina, ali u mom je slučaju ipak postojala moja skrivena prednost. Ja sam morao razviti veliko samopouzdanje. Vjerujte mi, usred partije možete jedino sami sebi pomoći”.
Danas sam na ulici naletio na Levona Aronjana, armenskog židova koji je više puta bio svjetski prvak brzopoteznog šaha. Pitao sam ga kako je danas prošao na turniru, a on se samo nasmiješio i rekao da je imao crne figure.
“Što mislite, tko će pobijediti na turniru?”, pitao sam ga.
“Pa, mislim da ću ja pobijediti”, reče. “Zašto inače mislite da bih dolazio?” Rekao mi je da mu se Hrvatska čini ljepšom od Armenije i da će ponovo doći ovamo. Sjećam se kako mi je moj njujorški prijatelj Saša Rašić preko Skypea rekao da je Aronjan jedini normalan, sasvim opušten, od svih tih igrača na turniru. Da bi, ako želim nekoga pozvati na piće, to trebao biti baš Levon.
Bilo mi je uzbudljivo pratiti ove sjajne igrače sasvim izbliza. Kao dječak sam pratio meč Spaski - Fischer 1972. i navijao za Fischera. Tada bih saznao tko je dobio koju partiju iz novina, iz Sportskih novosti, sa zadnje stranice. Budio bih se u pet ujutro i kupovao prve novine koje bi se pojavile u Daruvaru. Imao sam svega 12 godina. Čak sam otišao i do Vinkovaca, da vidim uživo Fischera kad je tamo došao na jedan izuzetno jaki turnir, no nisam ga uspio sresti. Puno, puno kasnije, s istom sam pozornošću pratio meč Karpov - Kasparov, no tada mi je bilo 26 godina i budio sam se rano ujutro da kupim New York Times.
Šah i hrvatska šahovnica
Nekoliko mjeseci kasnije, vidio sam uživo Spaskog na turniru u New Yorku i slušao Portischa kako analizira partije. Tamo sam upoznao Ljubojevića koji mi je izgledao kao ulični štemer u nekakvoj kožnoj jakni. Pitao sam tada Ljubojevića kako je počeo igrati šah, a on mi je rekao da je posrijedi bila kriva pedagoška procjena njegova oca. “Bio sam vrlo nemiran kao dijete”, rekao mi je. “U školi sam imao loše ocjene pa je tata razmišljao kako da me malo umiri i razvije potrebu da se posvetim nečem ozbiljnom, da počnem učiti. Tako sam, nakon što sam naučio igrati šah, istina, stekao naviku da sjedim mirno, ali sam i dalje imao loše ocjene u školi jer sam previše igrao šah.”
Mnogi ljudi vole šah, a u New Yorku šah se igra po parkovima i za novac. Moj prijatelj Saša Rašić, koji tamo živi, nekada je tako igrao, a kasnije je davao i šahovske lekcije. Pričao mi je da je imao i jednog osmogodišnjeg učenika, s kovrčavom kosom i ogromnim naočalama, koji je pamtio sve savjete i koji nikada nije dvaput ponovio istu grešku. Ispalo je da je taj dječak bio Fabiano Caruana, šahist koji je prošle godine, kao izazivač, umalo postao svjetski prvak. On i Carlson igrali su 12 partija neriješeno, a Carlsen ga je uspio dobiti samo u doigravanjima, kad se, po pravilima, igralo brzopotezno. Kad smo se čuli preko Skypea i pričali o ovom zagrebačkom turniru i o uvjetima u kojima se igra, Saša mi je rekao: “Ako budeš razgovarao s Caruanom, pitaj ga tko mu je u parku bio prvi šahovski učitelj. I pozdravi ga”.
Je li moguće da se ponovo pojavi veći interes za šah? Često se o tome raspravlja. Do toga je došlo u St. Louisu, u Missouriju, to je sigurno. Neki milijarder tamo donira prostore i visoke nagrade za pobjednike (čak je sudjelovao i u financiranju zagrebačkog turnira). I Karpov je tamo podučavao, čak i Kasparov. Je li takvo što moguće u Hrvatskoj? U ovoj lijepoj zemlji, u kojoj su hoteli izvan sezone uglavnom prazni, lako bi se mogla napraviti šahovska meka. No, ima li lokalnog interesa za šah? Kasparov je ovdje održao brzi ljetni tečaj za buduće šahovske zvijezde, za šest mladih igrača iz cijeloga svijeta. Tada su ga pitali ima li među njima i koji Hrvat. “U ovom trenutku”, odgovorio je, “U Hrvatskoj nema mlađih igrača ovakvog kalibra.”
Kad je Kasparov zatražio hrvatsko državljanstvo, to je za Hrvatsku bio veliki dobitak. On ovdje ipak provodi nekoliko mjeseci godišnje. U vrijeme odljeva najboljih mozgova iz zemlje, kad mladi ljudi odlaze u inozemstvo, lijepo je da je ovamo odlučio doći netko tako moćnog uma. Kad je nakon otvorenja zagrebačkog turnira dao intervju kamerama šahovskog kluba Saint Louisa, hrvatski je premijer Plenković rekao da se u Hrvatskoj tradicionalno voli šah, da je Hrvatska jedina zemlja na svijetu koja na zastavi ima šahovnicu i da to potječe još iz 16. stoljeća. Ispalo je da šah odražava duh hrvatskog čovjeka, što nije zvučalo loše. Zapravo, puno bolje od onoga što o toj šahovnici misle neki naši susjedi.