Sama u lipnju

Točno se sjećam tog ljeta kada sam shvatila da ponovno mogu čitati na plaži. Djeca su bila dovoljno velika da nisam morala strepiti svakog trenutka hoće li se utopiti ili ozlijediti na neprijateljskoj siki. Mogla sam zaroniti u svoj svijet dok su oni sami pronalazili svoju zabavu. Euforično sam shvatila da se mogu polako vraćati sebi. Stvari su se onda počele mijenjati velikom brzinom, njima je sve manje bilo zanimljivo s nama odlaziti na more, na kupanje su išli s prijateljima ili bi ostajali dosađivati se u svojoj sobi pokušavajući savladati ljetnu lektiru na kojoj još uvijek inzistiram.

Danas tek ovaj mlađi s nama još povremeno putuje. Ima već nekoliko godina da sam se izborila za komadić solo ljetovanja, kada je očito nestala potreba da potomke stalno vučemo na more - je...